Siromahu koji jedva vezuje kraj s krajem nije do kalendara. Svejedno mu je koji je dan. Bio petak ili svetak, on će, ako se tko ne smiluje, u boljem slučaju postiti, u gorem slučaju gladovati. A takvih je siromaha u Hrvatskoj mnogo, jer je vjetar globalizma u zadnja dva-tri desetljeća četvrtinu hrvatskoga pučanstva otpuhnuo na rub ili preko ruba siromaštva.

Takvo društveno stanje pomiče velike skupine ljudi, u boljem slučaju iz zavičaja, u gorem iz domovine. Stoga je, na žalost, danas mnogom Hrvatu kalendar zadnja rupa na svirali.

A ne bi smio biti. Kalendar je u urednu društvu vrlo važan. O njemu od pamtivijeka umuju zvjezdoznanci, svećenici i državnici. Povremeno ga i reformiraju. Povijest Zapada praktično pamti dvojicu velikih reformatora kalendara: Gaja Julija Cezara (100. – 44. pr. Kr.) i papu Grgura XIII. (1572. – 1585.). Po njima se današnji kalendari zovu julijanski i gregorijanski. Prvim se još uvijek služi dio pravoslavnih crkava, a drugim sve ostale crkve i sav sekularni svijet.

To su tako reći opći kalendari. Država i crkva u njih ugrađuju svoje „posebne kalendare“ određujući dane koje će zajednica slaviti (blagdane) i dane kojih će se zajednica spominjati (spomen-dane). Blagdani su neradni dani, a spomen-dani načelno radni, ali mogu biti i neradni. Podjednako su važni i jedni i drugi jer simbolički učvršćuju identitet i jedinstvo zajednice – vjerski blagdani i spomen-dani identitet i jedinstvo vjernika, a svjetovni blagdani i spomen-dani identitet i jedinstvo državljana. Ni „posebni kalendari“ nisu nepromjenjivi. I crkva i država prilagođuju te „posebne kalendare“ karakteru svoje vlasti. Katolička je crkva starim blagdanima dodavala nove, a ateistička je (komunistička) Jugoslavija vjerske blagdane izbacila iz svoga „blagdanskog kalendara“ i tako ih pretvorila u sumnjive privatne svetkovine.

Kada je nakon demokratske revolucije god. 1990. uspostavljena Republika Hrvatska, nacionalna država hrvatskoga naroda, i ona je, naravno, ustanovila svoj „blagdanski kalendar“. Vratila je naciji katoličke svetkovine kao svete blagdane (feriae sacrae) i promaknula najvažnije nadnevke iz svoje kratke povijesti u svjetovne blagdane (feriae profanae). Taj „kalendar“ dokrajčio je nakon kriptokomunističke demokratske kontrarevolucije od 3. siječnja 2000. (pod ortačkim blagoslovom Dražena Budiše i Ivice Račana) umjetnički i ideološki gorostas te kontrarevolucije.

Bio je to znameniti Ivo Škrabalo. A što je Škrabalo učinio? Jedni vele: Ništa. Drugi vele: Previše. U pravu su i jedni i drugi. Reformirao je hrvatski „blagdanski kalendar“. U svete blagdane nije dirao, a svjetovne je bez vidljiva razloga ispremještao – Dan državnosti iz svibnja u lipanj, a Dan neovisnosti iz lipnja u listopad. Time je izazvao silnu pomutnju, tako da danas malo tko od Hrvata zna kada im je koji svjetovni blagdan. Otkud taj herostratizam? Jesu li novi vlastodršci znali vrijednost državotvornih vrjednota? Jesu li znali u što diraju? Jesu li bili upućeni u državno pravo? Što je bilo razlog takva postupanja? Mržnja prema državi? Strah od neovisnosti? Obijest napokon osvojene vlasti? Nešto mnogo gore? Što god to bilo, nacija će Ivu Škrabala pamtiti kao svoga Velikog Reformatora.

Veličina je dakako suodnosan pojam, a ovih je dana u nacionalno pamćenje uskočio još veći Veliki Reformator. Tko? Pa, zaboga, Andrej Plenković, predsjednik Vlade! Veći je Veliki Reformator u zadnjoj godini svoga mandata iznova reformirao „blagdanski kalendar“. Uz malo javne buke uklonio je Škrabalove nestašluke. Vratio je Dan državnosti na 30. svibnja i Dan neovisnosti na 25. lipnja. Ali se nije dao krstiti. Odbio je povjesničarsku obrazložbu narodnoga zastupnika Zlatka Hasanbegovića zašto treba prihvatiti prijedlog saborskoga Odbora za ratne veterane da se iz „blagdanskoga kalendara“ briše Dan antifašističke borbe; prečuo je savjet ak. Davorina Rudolfa da se dan pada grada Vukovara ne proglašuje državnim blagdanom, nego neradnim spomen-danom; zanemario je zasebne prijedloge ak. Rudolfa i predsjedništva Matice hrvatske da Dan neovisnosti ostane državni blagdan.

Odbio, prečuo, zanemario, pa sa svojim saborskim zastupnicima donio Zakon o državnim blagdanima u kojemu Dan neovisnosti više nije blagdan, nego – spomen-dan! Kao da je čitao moju knjigu „Kraj neovisnosti“.

 

Benjamin Tolić