Tvrdoglavci su obično magarci i ljudi. Ali, premda će vam se to učiniti čudnim, ima i tvrdoglavih pojmova. Takvi su na primjer: ljevica i desnica. Ne u izvornom, nego u prenesenom, političkom značenju.

Na kraju dvjestogodišnje političke Moderne (1789.–1989.) ta su značenja posve ishlapila.

Ljevica je, dok je bila mlada i zdrava, bila politička snaga rada. Zauzimala se za radničku slobodu, veću plaću i opći naprjedak, za jednakost i socijalizam (socijalni demokrati, kršćanski socijalisti). Te ideale ostvarivala je postupno, bez prolijevanja krvi. Izopačeni dio ljevice (nacionalni socijalisti, komunisti, fašisti) bio je nestrpljiv i nesnošljiv. On je u ime istih ideala dizao ustanke i provodio nasilne prevrate bestijalno uživajući u krvoprolićima.

Desnica je bila puno starija, ali se na europskom Zapadu junački držala. Bila je politička snaga kapitala. Branila je tradicijske vrjednote od pomahnitale ljevice: vjeru u Boga, ljubav prema obitelji, požrtvovnost za bližnjega. Njegovala je privrženost kulturnoj i prirodnoj baštini, odanost zavičaju i domovini, čovječnost u postupanju sa slabijim članovima društva, spremnost na obranu nacije i države. To sažimlje njezin troslov „Bogoljublje, čovjekoljublje, domoljublje“.

Ljevica je u Hrvata iskonski zatrovana protuhrvatstvom. Hrvatsku je uglavnom doživljivala kao neugodnu zemljopisnu oznaku. Pokazuje to, među ostalim, i naziv današnje (kripto)komunističke „Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP)“. To je inače hrabra politička stranka, ali se, eto, ni nakon gotovo triju desetljeća samostalne hrvatske države još nije usudila izaći iz juganskoga genitiva! A desnica u Hrvata? Ni tu nema viška vlastitosti. Desnica nam je, kao izrazito katoličkom narodu, uglavnom bila pod snažnim utjecajem vatikanske politike.

No, pred očima je većine sadašnjega svijeta prohujala Moderna, minulo Atlantsko i granulo Globalno doba. Ovo sadašnje doba donijelo je čovječanstvu mnogo dobra i još više zla. Nije dakle čudno što je ono svugdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj, podijelilo društva ne više na ljevičare i desničare, nego novim glavnim rovom na – suvereniste i globaliste.

To, naravno, nije zbunilo hrvatske političare. Oni se i dalje diče svojim lijevo-desnim oznakama, koje odavno ništa ne znače. Samo se sada guraju u „lijevi“ ili „desni“ centar. A centar je i u geometriji, odakle potječe, fiktivno biće. Ni tijelo ni lik, nego – po Euklidu – točka bez protega jednako udaljena od svih točaka koje čine kružnicu. Političarima je to lakše. A lakše je i njihovim „pijarcima“ (stručnjacima za odnose s javnošću – od engl. PR). Oni će nam tako u dvije riječi predstaviti Zorana Milanovića kao lijevog „ekstremnog centrista“, a Andreja Plenkovića kao desnog „demokršćanskog centrista“.

Od ishlapjele ljevice i desnice razboritu su čovjeku zabavniji „profesionalni desničari“. S toga gledišta treba preporučiti dvojicu najgrlatijih. Oni vazda ječe kao trublje jerihonske! Jedan je nekoć naciju plašio izbijanjem lijevo-desnog „građanskog rata“, a drugi je, ne tako davno, javno molio i preklinjao predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da iz Predsjedničkog ureda na Pantovčaku ne miče lik – kip ili reljef? – Josipa Broza Tita. Sada obojica uglas nariču nad izborom Zorana Milanovića za Predsjednika Republike. To je, vele, katastrofa. Tako mislim i ja. Ali „profesionalni desničari“ zaslugu za tu katastrofu pripisuju Miroslavu Škori, predsjedničkom kandidatu koji je u prvom izbornom krugu „ispao iz igre“.

O sveta Besramnosti! Zašto mi ta „demokršćanska“ misao o zasluzi nekako pekunijarno vonja? Valjda stoga što sam ju prvi put susreo kod Andreja Plenkovića kao misao o krivnji Miroslava Škore za izborni poraz Kolinde Grabar-Kitarović. Što je tu čudno? Ništa. Takva je dvočlana dijalektika posve u redu kada se natječe dvoje kandidata: pobjeda je jednoga poraz drugoga i obratno. Ali otkud na toj razini Miroslav Škoro? Nije se natjecao u drugom krugu; svoj glas nije dao ni njemu ni njoj; nikoga nije pozvao da glasuje za Zorana Milanovića ili za Kolindu Grabar-Kitarović. Da je koje od njih dvoje smatrao vrijednim svoga glasa, jamačno se ne bi sâm kandidirao. A što je trebao učiniti? Zar pozvati svoje birače da glasuju za jedno od dvoje njegovih protivnika? To bi bila njemu sramota, a njima uvrjeda. A tko je onda, ako nije Škoro, izabrao Milanovića? Dobro to znaju Škorini tužitelji. Izabrali su ga oni koji su svojim likom i djelom, vodeći kampanju Kolinde Grabar-Kitarović, od nje odbijali birače.

Čitatelj se vjerojatno pita kakva smisla ima sva ta kuknjava, sad, nakon izbora? Ne znam. Ali ne vjerujem da sada pretjerano osjećajni „profesionalni desničari“ plaču za prolivenim mlijekom. Prije će biti da su to prvi otkosi u bogatoj žetvi koja će potrajati do jesenskih izbora za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru.

 

Benjamin Tolić