Snošljivost, učeno rečeno: tolerancija, neupitna je vrjednota slobodnoga društva. Ne bih o njoj govorio da me na to ne nukaju najslobodniji hrvatski državljani. To su oni koji se – paradoksalno – žestoko protive političkomu hrvatstvu. Ti ljudi bez prestanka optužuju Hrvatsku zbog – nesnošljivosti! Hrvate to duboko vrijeđa. 

Stoga su neki od njih rezultate istraživanja snošljivosti u svijetu do kojih su došli znanstvenici Instituta Othering&Belonging na Sveučilištu Kalifornija u Berkeleyju – doživjeli kao iznenadan blagoslov Božji. To istraživanje visoko je ocijenilo Hrvatsku u godini 2019. Dodijelilo joj je 13. mjesto među 132 državama na svojoj ljestvici snošljivosti.

Na prvi pogled – krasno! A što su znanstvenici istraživali? Odnos većinskoga društva i države prema manjinskim društvenim skupinama. Točnije: uključivost malobrojnijih inorodaca, inovjeraca, bezvjeraca, pripadnika drugih rasa, invalida, homoseksualaca… u život većinskoga društva. Hrvatski su narod i njegova nacionalna država po tim kriterijima i u prethodnim trima godinama zauzimali visoka mjesta na ljestvicama snošljivosti toga instituta: 2016. – 23.; 2017–12.; 2018. –11.

Zašto je to na prvi pogled krasno? A na drugi pogled? Što tu ne valja? Ne bi li svaki Hrvat, koji voli svoju zemlju, trebao zapljeskati tim ocjenama?! Neka plješće komu se plješće. Ja nisam ushićen.

Te me se ocjene doimlju kao pohvale vladavini Andreja Plenkovića. Ona je počela u jesen godine 2016. upravo pod programskim geslom „Uključivost i razvoj“. No to mi nimalo ne smeta. Te su ocjene izravno protivne glasovitoj Deklaraciji o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj. Tu deklaraciju potpisali pod vodstvom Milorada Pupovca godine 2015. svi tadašnji zastupnici tzv. nacionalnih manjina u Hrvatskomu [državnom] saboru i predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer. To mi smeta, ali mogu podnijeti. Mnogo mi više smeta to što istraživanje Instituta Othering&Belonging pojmovno poistovjećuje uključivost i snošljivost (inkluzivnost i toleranciju). To su dvije naoko slične, ali bitno različne stvari. A najviše mi smeta ocjena hrvatske snošljivosti. Ona je doduše visoka, ali ipak vrlo nepravedna.

Može se komu učiniti da sam zaljubljen u hrvatsku naciju. Ali nisam. Zaljubljenost, kakva god bila, uvijek podrazumijeva dobru dozu sljepila. Ljubav je nešto drugo. Nju, naravno, ne poričem.

A snošljivost? To nije tako jednostavno. Prvo treba vidjeti što je ona. Ako je snošljivost, kao što se obično tvrdi, „dragovoljna trpnja štete koju komu nanosi slabiji“, odatle treba zaključiti da je snošljivost relativna društvena vrjednota i da nužno ima granice. Ona na jednoj strani ovisi o snazi onoga koji „trpi“, a na drugoj o težini „štete“ koju mu nanosi slabiji. To, među ostalim, znači i da prenapregnuta krjepost vodi izravno u slom.

Pogledajmo onih 12 država (Nizozemska, Švedska, Norveška, Portugal, Irska, Velika Britanija, Kanada, Finska, Luksemburg, Danska, Njemačka i Austrija) koje su tobože snošljivije od Hrvatske. Nijedna se od njih ne nalazi niti se nalazila na ugroženom istočnom limesu Europske unije. Nijedna od njih, za razliku od Hrvatske, nije u zadnjih 75 godina okusila strahote obrambenog rata od nadmoćne osvajačke sile. Ne spominjem to radi opravdanja nekakve nesnošljivosti u Hrvatskoj. Samo upozoravam da su u tim državama dugo bili neusporedivo bolji uvjeti za uzgoj građanskih krjeposti nego u Hrvatskoj.

Stoga se treba upitati: Koja bi od tih snošljivijih država s neprijateljem dijelila vlast, kao što ju Hrvatska dijeli s Pupovčevim SDSS-om? Koja bi financirala neprijateljsku promidžbu, kao što Hrvatska financira tjednik Novosti Pupovčeva Srpskog narodnog vijeća (SNV)? Koja bi dopustila da u njoj nekažnjeno žive neprijateljski ratni zločinci, kao što to već dva i pol desetljeća dopušta Hrvatska? Koja bi se onako snošljivo sramotila veličanjem neprijateljskoga znakovlja, kao što se Hrvatska osramotila u Rijeci na svečanim pokladnim igrama u prigodi proglašenja Rijeke Europskom prijestolnicom kulture, kada je na Korzu ponosno istaknula jugoslavensku zastavu, a u Hrvatskomu narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca izvrgnula ruglu hrvatsko junaštvo prepravljanjem libreta Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski?

Posve sigurno nijedna. Stoga je Hrvatska, da je bilo pravde, trebala biti na samom vrhu ljestvice snošljivosti.

 

Benjamin Tolić