Što brojimo? Što god vidimo, što god čujemo, što god pipnemo. Katkada brojimo i ono što je nedostupno osjetilima, pa i ponešto što je s onu stranu razuma. Od pamtivijeka brojimo ljude i životinje, četvorne metre i kilometre, dane i godine, novčiće i oblutke. Ovih dana brojimo i oboljele od corona virusa i ilegalne migrante. Brojimo sve i svašta. Kao da su brojevi svjetotvorna počela, a brojidba jedini pouzdani spoznajni put.

Zar smo opsjednuti brojevima i brojidbama?

Ma, nismo! Barem ja nisam. Čast staromu brojoslovlju, mistici i metafizici brojeva, ali mene i moje sunarodnjake danas žuljaju sekularni brojevi i brojidbe. Bilo da su dar Božji ili da su autonoman proizvod ljudskoga uma, te su nam brojidbe neka vrsta mreže kojom lovimo stvari. Naravno, ne „stvari o sebi“, one su po definiciji neulovljive, lovimo njihove pojave u našemu ljudskom svijetu.

Brojidbe su dakle važne. Osobito one koje provodi državna vlast. Njihovi se rezultati sidre u statistikama kao podatci. A bez podataka nisu moguće demokratske politike. Kakva se populacijska politika može provoditi ako se ne zna demografsko stanje nacije? Kakva poljoprivredna politika ako se ne zna koliko kojih poljoprivrednina naciji treba i koliko ih domaća poljoprivreda proizvodi? A statistike nas upozoravaju da se u zadnjih desetak godina brojnost ljudske i životinjske populacije u Hrvatskoj znatno smanjila; znatno se povećao samo broj konja i magaraca.

Od svih mogućih državnih brojidaba s političkog bi gledišta trebali biti najvažniji popis stanovništva, popis državljana i popis birača. Ti popisi, naravno, ne mogu biti posve točni. Popis stanovništva provodi se svakih deset godina, pa njegovi podatci dobrim dijelom zastare prije nego što ih obradi Državni zavod za statistiku; popis državljana svakodnevno se osvježuje, ali ne može biti točan jer mnoštvo državljana živi u inozemstvu; sumnje u pouzdanost popisa birača potiču, među ostalim, i prilično različite obavijesti o broju birača koje su svojedobno dolazile iz Ministarstva uprave i Središnjega državnog izbornog povjerenstva.

Vlada je nedavno odlučila da se dogodine provede redovni popis stanovništva po donekle promijenjenim pravilima. Stoga je Hrvatski [državni] sabor prošli tjedan o tomu donio zakon. No, događaj, koliko god je bio banalan, nije prošao bez bizarna cjenkanja u Plenkovićevoj „trgovačkoj koaliciji“. Conte Furio i knez Milorad nisu mogli propustiti priliku da štogod iskamče od čovjeka kakav se „suhim zlatom plaća“, pa su Plenkoviću, pod prijetnjom izlaska iz koalicije, uputili dva amandmana – prvi: popisanik može upisati dva materinska jezika i, drugi: tzv. manjince popisuju tzv. manjinci. U jeku izbora u HDZ-u Plenković nije mogao prihvatiti amandmane. Zakon je i bez 8 „manjinskih“ glasova prošao, a „manjinci“, naravno, nisu izašli iz „trgovačke koalicije“. Sabor očito obiluje „žetončićima“, a zlobnici tvrde da su Plenković i Bačić „ispod stola“ namirili svoga contea i kneza.

Kako treba razumjeti te zahtjeve? Ne znam. Mene oni podsjećaju na još bizarniju „brojidbu krvnih zrnaca“. Ta je „rabota“ u socijalističkoj Jugoslaviji bila na neopisivo zlu glasu, jer je – pazite sad! – bila uperena protiv ravnopravnosti „naših naroda i narodnosti“! Nikako to nisam mogao shvatiti. Kakve veze ima količina krvnih zrnaca s ravnopravnošću?! I kako se ta „krvna zrnca“ mogu brojiti izvan hematološkoga laboratorija?! To je bila nekakva dogma, kojoj su se razumni ljudi smijali. Ali znali su da su ta „krvna zrnca“ imperijalna metafora za „Srbe“ u kvazidržavnoj i javnoj upravi Socijalističke Republike Hrvatske. A gospodari se poradi ravnopravnosti „naših naroda i narodnosti“ nisu smjeli brojiti ni prebrojavati.

A ovo sada? Demokratski „manjinci“ conte Furio i knez Milorad dobro znaju da iz broja „manjinaca“ u Hrvatskoj proistječu „manjinska“ politička prava u državi. Stoga žele hrvatskim „većinskim“ popisivačima stanovništva „brojiti krvna zrnca“! Očito nastoje da „manjinaca“ u sljedećemu popisu stanovništva bude više nego dosad, iako ih je, po svemu sudeći, kao i „većinskih“ Hrvata manje nego što ih je bilo u popisu stanovništva iz godine 2011.

Kako se tim i takvim „ujdurmama“ može razumno stati na kraj? Izjednačenjem svih državljana u političkim pravima ili, kao što je davno predlagao Mato Arlović, ukinućem XII. izborne jedinice. Za to se, ako sam dobro razumio, zasad zauzima samo bivši predsjednički kandidat Miroslav Škoro.

 

Benjamin Tolić