Nisam virolog. Štoviše, o virusima gotovo ništa ne znam. Jasno se to moglo razabrati iz članka „Naše brojidbe“, u kojemu sam krivo napisao ime trenutno najpopularnijega virusa na svijetu: corona virus umjesto koronavirus. Toj pravopisnoj nespodobi kumovali su dvonaglasni izgovor u hrvatskomu javnom govoru i malo znanja latinskoga jezika: corona – kruna i virus – otrov.

Dobro, dobro. A što sada petljam? Zar o smaku svijeta i općoj panici znam više nego o koronavirusu? Uostalom, odakle mi pravo da čitateljima solim pamet o stvarima o kojima tako malo znam?

Pametna su to pitanja. Ne mogu tako pametno odgovoriti, ali imam jedan vrlo dostojanstven odgovor: Moje je ljudsko pravo misliti i govoriti o čemu god hoću. To ljudsko pravo neusporedivo je jače od ljudskoga prava na nezakonit prelazak državnih granica i upad u socijalnu skrb tuđih država. Ali ne bih sada potezao taj argument. Odviše je žestok za sučeljavanje s nježnim mislima hrvatskih čovjekoljubaca, osobito u ovom času kada isusovac Tvrtko Barun i Abendblattov črčkar Branimir Pofuk suze liju nad zloćom male Europe koja odbija udomiti bijedu i nevolju svojih mnogo većih sestara Azije i Afrike. Tko u takvim okolnostima može likovati zbog europske zloće? Pa, evo, ni ja, nemoćan pred Barunovim i Pofukovim suzama, ne ću više ni zucnuti ni o koronavirusu ni o nezakonitim migracijama.

Što je sad to?! Odakle mi ta iznenadna mekoća misli? Nije li to samo posljedak vjere? Možda vjerujem vlasti da „ima kontrolu“ nad ugrozama hrvatskih državnih granica, pa me ništa ne stoji da se malo humanitarno raspekmezim?

Daleko od toga. Vlasti ne vjerujem, niti vlasti treba vjerovati. Vlast treba birati i nadzirati. Ona se u ovoj krizi drži razumno. A daleko sam i od toga da čitatelju želim „soliti pamet“. Sol mora u krizama biti državni monopol. A taj monopol treba poštovati, sve dok sol ne obljutavi. Što nam je, dakle, činiti? Uglavnom slušati naputke Ministarstva zdravstva i pomno pratiti postupke Ministarstva unutarnjih poslova.

A što bî sa smakom svijeta? Ako se povlačim s tursko-grčke i talijansko-hrvatske granice u idilično hrvatsko podneblje, ne bih li trebao promijeniti naslov „Smak svijeta“? Na prvi pogled čini se da bih trebao. Ali ne bih to učinio na prječac.

Najprije treba vidjeti što je komu svijet, a što smak. Antičkomu Grku svijet je bio κόσμος(kozmos), svemir, red, ures. Današnjemu Hrvatu taj grčki svemir, red, ures svijet(l)i u riječima „svijet“ i „svijest“. Oprjeka je kozmosu bio χάος (khaos), nered, zbrka, metež. Oprjeka je svijetu nesvijet, nesvijest, tmina. A smak? U izričaju „smak svijeta“ ta je riječ u malo pomaknutoj porabi, a znači isto što i grčki ὄλεθρος (olethros) ili njegov hrvatski ekvivalent „propast“. Riječ je dakle o propasti svijeta.

Zatim treba vidjeti ima li u Hrvatskoj nagovještaja takve propasti. U tim stvarima svatko je svoj prorok. Svatko naime živi u svomu posebničkom svijetu. Ali svi mi politički Hrvati, dakle i oni politički Hrvati koji se bučno protive političkomu hrvatstvu, svi mi istodobno živimo i u jednom zajedničkom hrvatskom svijetu. Netko se u tom svijetu snalazi bolje, netko gore. Naši posebnički svjetovi bez prestanka nastaju i propadaju. Ali naš zajednički hrvatski svijet, bez obzira na vrlo nepovoljan omjer tih nestanaka i nastanaka, pokazuje zavidnu životnu snagu.

Razumljivo je da se ljudi boje zaraza i nasilja na državnim granicama. Razumljivo je da će uskoro u velikomu svijetu mnogo toga doista biti drukčije nego dosad. Ali ako se većina političkih Hrvata odvrati od globalizma i prikloni suverenizmu, komu će to škoditi? Ako u nedjelju na HDZ-ovim unutarstranačkim izborima pobijede Miro Kovač i njegovi sljedbenici, a izgube Andrej Plenković i njegovi sljedbenici, zar će to biti smak HDZ-ova svijeta? Mnogo je vjerojatnije da bi takav ishod označio početak obnove suverenističkoga HDZ-a. Zato će pravi HDZ-ovci u nedjelju ponosno izaći na izbore i hrabro glasovati za svoje ideale.

 

Benjamin Tolić