Na „Plenkuši“, ili – ako je komu tako draže – na javnopravnom HTV-u, gledali smo usred koronavirusne epidemije, 22. travnja, hrvatsko vrhovno okupljanje u Jasenovcu.

Prednjačili su predsjednik Republike Zoran Milanović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Za njima su išli brojni ministri i predstavnici „našega najvećeg bogatstva“: Milorad Pupovac, Ognjen Kraus i Veljko Kajtazi. Povorci je posebnu jdraž davala nazočnost vođe Saveza antifašističkih boraca i antifašista Franje Habulina. Gospoda su, bez uobičajenih promidžbenih bubnjeva, u tišini položila vijence podno Bogdanovićeva Kamenog cvijeta odajući počast žrtvama povijesnoga ustaško-partizanskog terora.

U prvi mah bili smo pomislili da su ovogodišnji „jahači apokalipse“ – koronavirusna pošast, zagrebački potres i proljetna suša – napokon uljudili tu vrstu bukača na svetim mjestima.

Ali protagonisti komemorativne priredbe nisu izdržali. Odmah nakon polaganja vijenaca raspršili su našu zabludu autoritativnim izjavama. Shvatili smo da ne gledamo skrušeno odavanje počasti žrtvama ustaško-partizanskoga terora, nego kriptokomunistički – politički skup! Jandroković je, kao obično, prežvakavao mrtve fraze apstraktnog humanizma, a druga su dva predsjednika bez okolišanja uputila naciji vrlo sadržajne poruke. Plenković je rekao da njegova Vlada „nema nikakva sluha za povijesni revizionizam“, a Milanović da spomen-ploču HOS-ovcima poginulim 1991. u obrani domovine od srpsko-crnogorske oružane agresije – koju je Plenković maknuo iz Jasenovca u Novsku – „treba maknut', bacit' negdje“, jer su se, reče, oni koji su se borili pod geslom „Za dom spremni“, ako to i nisu znali, borili i za restauraciju NDH.

Odgledavši „Plenkušinu“ predstavu, prijatelj mi preko telefona reče: – Ima stvari o kojima svi znaju sve; a mnogo, mnogo više znaju o njima pojedinci koji gotovo ni o čemu ne znaju ništa. – Molim?! – začudih se nad tom čudno zauzlanom mišlju nadajući se da se čovjek šali. No on se ne dade smesti, nego me posve ozbiljno ošinu primjerima. – Takve su stvari – reče – nogomet, koronavirus COVID–19 i Mît o Jasenovcu.

Tvrdnja je šašava. A primjeri? Hm… Neuvjerljivi su, ali nisu nezanimljivi.Tko od nas ne zna sve o nogometu? Ali više, mnogo više od svih nas zna svaki kavanski komentator nogometnih utakmica. Slično je s pojavom koronavirusa. I o njoj svi znamo sve. Ali mnogo, mnogo više od svih nas znaju o tomu Igor Rudan i Ivan Đikić. Nije drukčije ni s Jasenovcem. O tamošnjemu ustaško-partizanskom logoru (1941.–1948.) svi znamo sve, ali mnogo, mnogo više od svih nas zajedno znaju o njemu Ivo Goldstein i Zoran Milanović. Goldstein je svoje znanje okrunio izumom ustaške „drobilice kostiju“, a Milanović svoje zaokružio otkrićem da u Europi nije bilo masovnih progona prije osnutka ustaškoga sabirnog logora u Jasenovcu.

– Tu bi – huknu moj prijatelj – drevni Elejac Parmenid slegnuo ramenima i rekao: Mὴεἴρηκα ὑμίν·τὸγὰρ αυτὸ νοεῖν ἐστίν τε καὶ εἶναι;

– Ej – rekoh – nisi u Eleji!

– Dobro – nasmije se on. – Može i u prijevodu: Nisam li vam rekao: isto je naime misliti i biti?

– Lijepo – odvratih. – Slično je, ali mnogo konkretnije, govorio Karlo Marx: Es ist nicht das Bewusstsein der Menschen, das ihr Sein, sondern umgekehrt ihr gesellschaftliches Sein, das ihr Bewusstsein bestimmt.

         – Nu, ništa ne razumijem. Na kakvu to jeziku štucaš?

– Dobro – uzvratih njegovim izričajem – može i u prijevodu: Ne određuje svijest ljudi njihov bitak, nego obratno njihov društveni bitak njihovu svijest.

– O! – nasmije se on. – Antistenovi bi kinici rekli: „Iz stražnjice izmet.“ Istu su misao, ne znam kada, prije ili poslije Marxa, bosanski Hrvati zbili u poslovicu: I brabonjak na carskoj stolici biserom zveči. Ali, pustimo mozgovno znanje! Budemo li se držali samo toga znanja, na posljetku ćemo s Dobrišom Cesarićem gnoseološki uzdisati: „Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!)“ Tko ne zna mozgom, zna srcem i kožom. Stoga pošten čovjek ne smije šutjeti – reče i poklopi slušalicu.

♥♥♥

Da, mozgom, srcem i kožom! Kao što je znala i bolno vrisnula plemenita Francuzica, majka slavnoga Jean-Michela Nicoliera, koji je kao HOS-ov dragovoljac 1991. poginuo boreći se za hrvatsku slobodu. Vidjevši njezin primjer, napisah ovaj člančić da javno priupitam viteške čuvare juganskoga protuhrvatskog mita: Hej, drugari, što mislite, kako biste se proveli da ste negdje drugdje, na primjer u Francuskoj, sa slična mjesta učinili sličnu svinjariju?

 

 

Benjamin Tolić