Lijepo je… – Ma što je lijepo?! – čudi se ogorčeni čitatelj. – Samo luđak može naći nešto u ovomu sveobuhvatnom zlu koje nas odnedavno satire.

Dobro, može se i tako gledati na sve ovo što nam se ove godine događa, ali sud o članku i njegovu piscu trebalo bi po mojem mišljenju maknuti na kraj štiva. Meni se naime čini da je lijepo to što država skrbi i o duševnomu zdravlju nacije. Ne zdravstvene ustanove, ne javne službe, ne psihijatrija, nego – Država!

A naša se država, preporođena na predsjedničkim i saborskim izborima, ove godine pretrgla razveseljujući žalosno hrvatsko društvo. Primjera radi, pogledajte kako je razgalila odvjetnika Veljka Miljevića! A i neke druge, manje ugledne ljude podjednako vesele prekrasni dijalektički vatrometi što ih predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, svaki sa svoga brda, bez prestanka ispaljuju jedan na drugoga. Takve iluminacije svijet nije vidio! – A gdje nam je – pitaju zahtjevniji gledatelji – treći brđanin? – Njih žalosti izočnost Gordana Jandrokovića, predsjednika onoga državnog tijela nad kojim je u doba Šime Đodana bio „samo Bog“, a već je više od sedam godina Boga zamjenjuje Bruselj. Predstava, valja priznati, nije savršena. No, što se može! Utjeha nam budi to što je i takva kakva jest – jedinstvena u Europskoj uniji.

Kako nacija prihvaća te vatromete? Nitko to ne zna. Glavna javna priopćivala izvikuju: Nacija se podijelila! Svi su – tumače njihovi bukači – odlučno stali iza svoga kumira. Jedni vjeruju „Zokiju“, drugi vjeruju „Plenkiju“, pa danas, umjesto „revolucije koja teče“, u Hrvatskoj plamti poguban građanski rat! – Bukači očito misle hegelovski, uvjereni su da je istina u pretjerivanju, pa javnosti prodaju žalosno-smiješnu sinegdohu – nebitan dio pod cjelinu, rastežući opažaj s „političke klase“ na cijelu političku zajednicu.

Gdje sam tu ja?

Mene tu nema. Ja vjerujem i „Zokiju“ i „Plenkiju“.

Neka to nikoga ne zbunjuje. Iako osobno ne znam ni „Zokija“ ni „Plenkija“, moja je vjera racionalna,. O njima znam samo ono što zna cijela nacija. Obojica su rođena „u svili i kadifi“ moćnih „ćelija“ jugoslavenske „avangarde radničke klase“; oholi su i bezobrazni; pravno su naobraženi; znaju tuđe jezike; kao skojevci ometeni u razvoju Domovinski su rat pregrmjeli na bojišnici legendarnog Očenašeka; nakon rata učlanili su se jedan u jednu, drugi u drugu političku stranku; te su ih stranke dvaput uzvisile na najviše vrhove hrvatskih političkih brda; jednu oduševljava Milanovićeva gramatički nasilna europska latinština („zajednički genus proximus“), a drugu rabulistička Plenkovićeva globalna latinština („You show me the number!“). Kako ne vjerovati takvim ljudima?! Osobito kada vidite da ih visoko cijene međunarodni čimbenici Christian Schwarz-Schilling i Milorad Pupovac? Nijemac prijekorno hvali Milanovića („Taj govori kao da se natječe za predsjednika HDZ-a!“), a Srbin oduševljeno veliča Plenkovića („Takav se čovjek suhim zlatom plaća!“).

Ti usporedni životopisi više „tuknu“ na Tukidida nego na Plutarha, ali bi ovdje mogli biti korisni. Ako je tko mislio da se šalim ili da je moja dvovalentna vjera slijepa, oni bi ga mogli poučiti da govorim ozbiljno i da se moja vjera temelji na razumu. Istina, ima ta vjera nedostataka. Najveći joj je nedostatak isključivost. Kada naime velim da vjerujem i „Zokiju“ i „Plenkiju“, to se odnosi samo na ono što „Zoki“ govori o „Plenkiju“ i ono što „Plenki“ govori o „Zokiju“. Zašto im vjerujem? Nemam ni dostatna ni nedostatna razloga za sumnju.

Kada je riječ o njihovoj politici, stvari stoje znatno drukčije.

To su ljudi koji nekršćanski pretjeruju u kršćanskoj ljubavi prema neprijatelju. Tko bi onako zdušno kao „Zoki“ pokušavao oteti pravdi Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća? Tko bi danas kao „Plenki“ s Pupovcem i Stanimirovićem obnavljao partizansko-četnički savez iz Drugoga svjetskog rata? Tko bi kao „Zoki“, silom namećući Vukovaru službenu uporabu srpske ćirilice, neizravno otjerao u smrt vukovarskog dragovoljca Domovinskog rata Darka Pajičića? Tko bi kao „Plenki“, da ugodi SDSS-ovu Pupovcu i HNS-ovu Vrdoljaku, iz Jasenovca micao spomen-ploču hrvatskim ratnicima poginulim u obrani domovine, a u Borovu Selu tolerirao spomenik zapovjedniku srpske pobunjeničke vojske Vukašinu Šoškočaninu? Tko bi slavio Dan pobjede „metanišući“ pred Pupovčevim Borisom Miloševićem kao „Zoki“ i „Plenki“ ljetos u Kninu? Tko bi zatim kao „Zoki“ i „Plenki“ na Dunavu i Vuki na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje obnavljao prvu „hrvatsku paradigmu“ Davora Ive Stiera – partizansko-četničko „bratstvo i jedinstvo“ hrvatskoga i srpskoga naroda?

Ne treba nikakvo oštroumlje da se u toj politici na prvi pogled prepozna projekt „Srpski svet“, znan kao „Memorandum 2“ Srpske akademije znanosti i umjetnosti. U taj projekt Aleksandar Vučić ulaže srpski poraz, a „Zoki“ i „Plenki“ hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu.

Što dakle?

Takvu perverziju mogu Hrvati, s nepolitičkih razloga, deklarativno podupirati, ali ona je u demokratskim uvjetima neprovediva. Poučan je u toj stvari slučaj državnoga tajnika Zvonka Milasa. Kada je po Vladinu protokolu zajedno s Pupovcem i njegovim SDSS-ovcima trebao pustiti suzu za onima protiv kojih se borio, Milas se u zadnji čas razbolio. Lijepo je što nije otišao na Dunav. Ali ja tomu ne plješćem. Ako je ružno „plemstvu mača“ gaziti čast, nije stoga manje sramotno vojničku čast braniti bolešću.

 

 

Benjamin Tolić

Share
0