Logo

Atenski su pragmatici nekoć davno zadirkivali Platona pitanjem: Gdje su ideje? Filozof je ljubazno odgovarao: Na mislenomu mjestu (Ἐν τῷ τόπῷ νοητῷ). Slično su, ne tako davno, slavoserbi zafrkavali Antu Starčevića pitanjem: Gdje je Škriljevo? Stari je, kako svjedoče „Pisma Magjarolacah“ (1879.), bez srdžbe odgovarao: „Negdi na kraju stare Servije, tik Persije.“ Koliko su ta pitanja u svoje vrijeme bila društveno važna? Ne znam. Vjerojatno onoliko koliko je danas u Hrvatskoj društveno važno pitanje: Gdje su Majske Poljane?

– Mislio sam – bocnu me prijatelj – da si ti čovjek knjige, a sad vidim da nisi. Za treće pitanje nema pisane potvrde. A usporedba je bez nje, blago rečeno, klimava. – Gle vraga! pomislih. – Usporedba doista ne stoji „postojano kano klisurina“, ali mogu ju poduprijeti. Kako? Eksplikativnom klauzulom, onako kako je Andrej Plenković nedavno podupro tzv. Istanbulsku konvenciju.

Nisu, dakle, Branimir Pofuk i Miljenko Jergović nikoga mlatnuli pitanjem: Đe su Majske Poljane? A, ne, to nikako! To je vrlo surovo. A Pofuk i Jergović nježni su ljepodusi, jamačno najnježniji zapadno od Dunava i Drine. Budući da je surovost posve protivna biću takvih ljudi, ljepodusi su vrlo obzirno uklonili krvavu prostotu toga pitanja. Kako? Literarnim postupkom. Pitanje su, namočivši ga sentimentalnom putopisnom lirikom, lijepo umotali u visoku jezikoslovnu alternativu „Banija ili Banovina?“ Zatim su tu krvavicu, nakon velikoga potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji, preko svojih nakladnika umješno zavitlali u hrvatsku javnost.

Kako je krvavica odjeknula? Kao malo jača agitpropovska žabica. Ali prasak je, iako je bio slabašan, silno uzbudio nekoliko povjesničara i jezikoslovaca, povelik broj novinara, političara, narodnih zastupnika, europsku povjerenicu za demokraciju i demografiju Dubravku Šuicu, vodstvo Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Hrvatski [državni] sabor. Koliko god to smiješno bilo, o tom je juganskom flatusu provedena široka javna rasprava, mnogo šira nego o Vladinu nacrtu Nacionalne razvojne strategije do god. 2030. – I, što bî? – A što bi bilo nego ono što je moglo biti! Hrvati odlučno odbiše, a hrvatski Srbi odlučno prihvatiše sitnokaluđersku argumentaciju u korist Banije.

Prasak se međutim pročuo i izvan Hrvatske. U Beogradu se navodno čuo i prije i glasnije nego u Zagrebu. Srpski su ga „naučnici“ zbog toga i bolje protumačili nego hrvatski znanstvenici. Oni su neobični društveni događaj sagledali u „sadejstvu“ s tektonskom dinamikom u Sisačko-moslavačkoj županiji pa su odmah – u skladu s Vučićevim projektom „Srpski svet“ – nepobitno utvrdili da je prasak posljedak „zemljotresnog pomeranja Hrvatske prema istoku“.

To je otkriće silno oduševilo srpske patriote. Oduševljenje se blistavo „ovaplotilo“ u Vučićevu teološkom humanitarcu Milošu Stojkoviću i hrvatskomu Srbinu Miloradu Arseniću. Stojković je došao u Hrvatsku kao član srpskoga državnog humanitarnog izaslanstva, otišao je u Knin, uspeo se na tvrđavu i odanle zanosno navijestio skoro uskrsnuće Velike Srbije! Arsenić je iz svoje kuće u Pakracu bacio bombu na trojicu radnika Hrvatske elektroprivrede koji su mu došli isključiti struju.

Ali, pustimo srpske „naučnike“ i patriotske Srbe! Pogledajmo što se o tobožnjoj jezikoslovnoj alternativi „Banija ili Banovina?“ misli na hrvatskim političkim brdima Griču i Pantovčaku.

Oba brda o tomu složno šute. Nema dakle službenih izjava. Ali u tim visinama svijetli pravilo „kako glava, tako rep“, pa se i bez takvih izjava jasno vidi kako stoje stvari. Na Griču hrvatsko-srpski predsjednik Vlade Andrej Plenković općenito misli inkluzivno, to jest uključivo. Zbog toga se ondje veznik „ili“ ni u alternativi „Banija ili Banovina?“ ne shvaća rastavno, nego sastavno. Političko-gramatički rečeno, ravnopravno. Upravo to naglašuje i glasovito Plenkovićevo geslo: „S manjinama jučer, s manjinama danas, s manjinama i sutra“, koje neodoljivo podsjeća na Supilovu i Trumbićevu dogmu s početka XX. stoljeća: „Bez Srba ne možemo ništa, sa Srbima možemo mnogo.“

Pantovčak je, za razliku od mnoštvenoga Griča, jedinstven. Ali na tom brdu, usuprot očekivanju, ništa nije jednostavno, a kamoli razvidno. Ondje iz postupaka i izjava predsjednika Republike Zorana Milanovića općenito svijetli dosljedna nedosljednost.

Kada je sredinom siječnja obilazio potresom pogođenu Sisačko-moslavačku županiju, Predsjednik je među ostalim mjestima pohodio Majske Poljane i Petrinju. U Majskim Poljanama, zabavljao je seljane verbalnim plesom na bratstvo-jedinstvenom konopcu razapetu između Hrvata i Srba. Pri tomu je, hotice ili nehotice, pohvalno oklevetao Hajdukove nogometne navijače. Torcida ga je, veli, iznenadila. „Radikalna“, a – „pomaže Srbima“! U Petrinji ga novinari zaskočiše pitanjem: Banija ili Banovina? Predsjednik reče: „Sada fakat više ne znam kaj je istina! Banija je samo Banija, a Banovina je Hrvatska i zgrada u Splitu.“

Komu treba potvora Torcide? Komu nedavna Predsjednikova objava da mu je još jedan ujak bio ustaša? Komu jezikoslovni krivorijek da je Banija samo Banija? Sve to zajedno ostavlja s jedne strane dojam da Predsjednik govori kao baba iz bolesti, a s druge temeljito opovrgava nedavnu ocjenu narodne zastupnice Karoline Vidović Krišto da se predsjednik Milanović, za razliku od predsjednika Plenkovića, ideološki razvio od jugoslavenstva do ustavnoga patriotizma.

– Što bî Predsjedniku? – čude se mlađi ljudi. – Pade jadan, kao da ga je tko gurnuo, s Pantovčaka u – jugotužje?!

Nije to, vele stariji, ništa neobično. Predsjednikova dijalektička vrludanja naravan su izraz njegova podrijetla i „karaktera“. On po muškoj lozi vuče podrijetlo s kamenjara. Točnije, „Iz Glavica, sela malenoga / Pokraj Sinja, grada viteškoga“, kako je o sebi ponosno govorio Vladimir Veselica. – Pa što s time? – Ništa, vele, ali treba imati na umu da su ti Veseličini deseterci u osvit hrvatske slobode odbijali od Glavica onaj jedinstveni vonj što ga je Glavicama pridavao njihov pučki nadimak – Mala Moskva.

Ma dajte, najte!, vele drugi. Što je podrijetlo? Divljaku je podrijetlo sve! Civilizirana čovjeka određuje odgoj. A hrvatski je Predsjednik gradski čovjek! Što nikako ne znači da je od kamena ili od armiranog betona. Predsjednik je, poput svih nas, čovjek od krvi i mesa! Urbano je odgojen i visoko naobražen. Ne može mu se dakle zamjeriti što se, suočen sa silom koja ruši sela i gradove, potpuno izbezumio. Ni što je, tako izbezumljen, pao – kamo? Posve naravno, u ono „čuvstvovanje“ što ga je donedavno i sam njegovao. Ne vjerujete? Podsjećamo da je prije sedam i pol godina Predsjednik pokušao promjenom hrvatskoga Ustava zaštititi jugoslavenska ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj od kaznenoga progona.

Može se o Predsjedniku i njegovu neobičnom pokušaju misliti ovako ili onako, ali valja priznati da je Predsjednik na svoj način hrabar čovjek. Ne drži mnogo, vidjeli smo to jesenas, ni do svoga ni do tuđega društvenog ugleda. Jamačno ga ne impresioniraju ni politička djela drugih „najboljih sinova naših naroda i narodnosti“ – od Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca, Tome Medveda i Borisa Miloševića, Save Štrbca i Branimira Pofuka, Miljenka Jergovića i Željka Jozića, Inoslava Beškera i Hrvoja Klasića, Ognjena Krausa i Ive Goldsteina do Veljka Kajtazija i Stjepana Mesića. Ali ne će Predsjednik na ta djela trgnuti svoju polemičku sablju! Zašto? Pitajte Predsjednika. Ja se ne bih iznenadio da vam posve razborito odgovori: „Kako bih, molim vas lijepo, bez tih junačina mogao nastaviti sveti Stogodišnji rat protiv Nezavisne Države Hrvatske i ustaške za-dom-spremnosti? A vidjeli ste da sam već najavio 75. proljetnu ofenzivu protiv te nemani.“

Ne bih volio da me itko krivo shvati. Ovo nije ruganje jugotužju. Ne rugam se. Svaka tuga zavrjeđuje sućut. Hrvatsko jugotužje osobito. Zašto? Jer nije samo čudno, nego i čudesno! Istaknuvši lažnu alternativu „Banija ili Banovina?“, to je jugotužje nehotice poučilo cijelu naciju da one Majske Poljane što su ideološki zatravile Branimira Pofuka i Miljenka Jergovića nisu ni svibanjske ni Elizijske poljane, nego bijedno hrvatsko selo u dolini rječice Maje u glinskoj općini, većinski nastanjeno Srbima.

Osim toga i Hrvatski su jugani iz rasplinuća te svoje „ujdurme“ mogli ponešto naučiti. Barem ove četiri stvari: 1. Nazivi naseljenih mjesta i pokrajina mnogo su manje predmet jezikoslovlja nego predmet državne uprave; 2. U njihovu određivanju i utvrđivanju mjerodavno je pravilo: „Čiji kraj, toga običaj“ (parafraza latinske izreke „cuius regio, illius religio“); 3. Banovina je, po tom pravilu, samo pod srpskom okupacijom (1945.–1990.) službeno bila Banija. Danas je – po istom pravilu – službeno Banovina; 4. U Hrvatskoj, kao i u svakoj drugoj slobodnoj zemlji, svatko može neslužbeno svaku pokrajinu i svako mjesto slobodno nazivati kako hoće.

Rekoh mogli su naučiti, ali možda i nisu mogli. Možda ih se, kao ni Starčevićevih slavoserba, „nikakov nauk ne prima“. Barem tako opominje Jergovićev cvilež. Njemu se, veli, „više sviđa“ Banija nego Banovina, jer mu je ta riječ nekako prodornija „i prisutnija u govornoj i literarnoj tradiciji“. Na zdravlje mu, mislim ja, i njemu i objema njegovim tradicijama! Ali Jergoviću se čini da mu je u Hrvatskoj ugrožena sloboda Banovinu nazivati Banijom, pa – mimo živih i živahnih Milanovića i Plenkovića – zaziva davno umrloga američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta da mu zaštiti tu slobodu.

Što dakle?

Ništa. Osim što bi možda - za utjehu Branimiru Pofuku i Miljenku Jergoviću - trebalo uljudno odgovoriti na pitanje gdje su njihove Majske Poljane. Najprikladniji je, čini se, odgovor: Negdje između Topčiderske Štamparije i Velikosrpske Tunguzije.    

Benjamin Tolić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.