Hrvatska je, sada bi to trebalo biti izvjesno, za manje od pola godine dozrjela za nove izbore. A je li doista tako?

Otkad je pristupila Europskoj uniji, Hrvatska se razvija upravo onako kako su to predviđali protivnici pristupanja: povećava inozemni dug i gubi stanovništvo.

Je li Vlada stamena ili klimava? Teško je to reći. Prije mjesec dana čvrsto sam vjerovao da će potrajati do kraja mandata. Više nisam tako siguran. Zašto? Zar stoga što danas o tomu različito misle predsjednik Vlade Tihomir Orešković i potpredsjednik Vlade Božo Petrov?

Fašizacija i ustašizacija Hrvatske tako je silno uznapredovala da je svemu svijetu utjerala strah u kosti. Odakle sad to? Vrag zna!

Uoči Erdoğanova posjeta Hrvatskoj pantovčački je vanjskopolitički savjetnik Mate Granić naciji velikodušno otkrio diplomatsku tajnu. Erdoğan je, tvrdi negdašnji šef hrvatske diplomacije, pred njim, kada su se zadnji put nakratko sastali, stavio ruku na prsi i rekao: „Hrvatska je u mom srcu!“

Kamo, zaboga?! Ah, da, oprostite! Nešto sam važno na čas smetnuo s uma! Grčki badalj (κéντρον) ima dugu povijest, a u skladu s time i mnogo oblika.

Kada je Hrvatski [državni] sabor potvrdio Vladu Tihomira Oreškovića, činilo se da je snažan vjetar puhnuo u domoljubna jedra. Malo se znalo o novom predsjedniku Vlade.

Desetoga travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Trajala je malo više od četiri godine – do 8. svibnja 1945. Dan proglašenja nacionalne države, i još k tomu „nezavisne“, izvanredan je nadnevak u povijesti svakog naroda.

Katkada je ništa moćnije nego išta. Nemojte se smijati. Zar je ikad išta tako ravnomjerno pogodilo sve hrvatske političke prvake kao ono što se ovih dana dogodilo u Den Haagu?

Dok su Branimir Pofuk i Stjepan Mesić javno razgovarali o općemu dobru, uglavnom oplakujući siromaštvo koje je ove godine proračunski snašlo Ured bivšega predsjednika Republike Hrvatske, općinstvo je – kao što i dolikuje – mudro šutjelo.