Naslov je, priznajem, preuzetan. Teško je u novinskom članku objasniti i rasvijetliti mračnu stranu globalizma, kao i dokazati njegov totalitarni potencijal. No to mi nije ni namjera, taj posao ostavljam politolozima i sociolozima ako se takvih nađe, ovdje želim tek nabaciti nekoliko opaski za razmišljanje. Zapravo, ništa novo ni originalno, ali brižno prešućeno od velikih medija. I ta šutnja jedan je od znakova da za bojazan ima mjesta.


Prva stvar koja je sumnjiva u globalističkoj ideologiji jest postupno ukidanje nacionalnih državnih suvereniteta. Primjerice, još donedavno se isticalo kako u EU svaka država zadržava svoju posebnost i državni suverenitet, odnedavno pak sve više se ističe potreba za prijenosom sve većeg dijela tog suvereniteta na zajednička tijela, a sada je već upitno koliko i sama EU ima suvereniteta. Naime, na primjeru ukrajinske krize vidimo kako EU, pritisnuta američkom politikom, priprema sankcije za Rusiju iako joj one baš i ne odgovaraju.

Svako vrijeme ima neku nosivu ideološku ideju kojom zaluđuje svijet i utire put totalitarizmu. U dvadesetom stoljeću to je bila ideja otkupiteljske misije proletarijata, odnosno nacije. U dvadeset prvom to je fantom liberalne demokracije kao ispunjenja povijesti, najavljen u Fukuyaminoj knjizi ''Kraj povijesti''. Kao što su komunisti širili svijetom ideju revolucije, nacisti i fašisti ideju totalitarne nacionalne države, tako suvremeni Zapad ''izvozi demokraciju''. Posljedice tih transakcija nesagledive su i, u pravilu, negativne. Zapravo, katastrofalne.

Ukrajina je već od siromašne, korumpirane i demokratski deficitarne zemlje pretvorena u bojno polje. Je li to neki napredak, sami će Ukrajinci najbolje prosuditi za koju godinu. Međutim, ono što se događa u Libiji, Iraku i Siriji sigurno nije napredak. Mediji javljaju da je dok ovo pišem u Tripoliju kaos, da granate padaju po cijelom gradu. Od jedne relativno uređene zemlje, nedemokratske, ali s visokim stupnjem socijalnih prava, dobili smo kaotičnu zemlju u kojoj se različite milicije bore za prevlast, a ljudi stradaju.

Drugi problem s globalizmom jest u tome što je riječ o dvosmjernom procesu, koji šteti i Zapadu i zemljama Trećeg svijeta. Imigranti iz Trećega svijeta u valovima zapljuskuju zapadne zemlje stvarajući im tako brojne unutrašnje probleme i jačajući međurasne animozitete. S druge strane zemlje Trećega svijeta najčešće zapadnjački ''izvoz demokracije'' doživljavaju kao čin neprijateljstva i agresije. Gledajući ono što se događa u Libiji ili Iraku, ne možemo im ni zamjeriti što imaju takav stav.

Najgore je u svemu tomu što je i ta ''demokracija'' kojom Zapad nastoji usrećiti bivše kolonije lažna demokracija i puko sredstvo nametanja političke volje i vlastitih interesa američke velevlasti drugim zemljama. Zapravo, riječ je o svojevrsnoj postkolonijalnoj kolonizaciji. Da nije riječ o stvarnoj brizi za demokraciju, dokazuje, recimo, simptomatična nebriga za ljudska prava i demokraciju u Saudijskoj Arabiji. Samo zato što je tamošnja dinastija pouzdan američki saveznik.

Ideologijom neopterećena ekonomska analiza također bi pokazala da su priče o slobodnom tržištu i nesmetanom cirkuliranju roba, ljudi i kapitala samo lijepe priče i ništa više. Nekako se uvijek dogodi da kapital uvijek završava u istim rukama, ljudi idu tamo gdje ih nevidljiva ruka uputi kupujući sve više robe koja im ne treba. Samo naivac može vjerovati da je ''nevidljiva ruka'' – ruka slobodnog tržišta. Međutim, ekonomisti uglavnom takve analize ne rade, jer oni koji ih plaćaju takve analize od njih ne očekuju.

Na kraju, ipak je najporazniji set moralnih i svjetonazorskih preobrazbi koji dolazi u paketu s globalizacijom. On bi se Zapadu mogao vratiti kao bumerang i uništiti njega, a ne ne-zapadne zemlje, koje se u kulturološkom smislu pokazuju prilično otporne na ''otrove'' iz zapadne kulture. Bilo kako bilo, obrisi novog totalitarizma već se naziru na obzoru. Pitanje je samo hoće li to biti hedonistički totalitarizam zapadne provenijencije ili totalitarizam onih koji u tom srazu nadvladaju Zapad i civilizaciju nastalu u njegovu okrilju.

 

Damir Pešorda