I kada se ne slažem s onim što piše, rado pročitam kolumnu Milana Ivkošića. A često se nije lako s njim složiti budući da se ni on sam sa sobom pokatkad ne slaže. Osebujan, inatljiv i prznica kao pravi Imoćanin, Ivkošić o istoj stvari zna iznositi različite sudove, a nakon sjajno izvedene argumentacije za jedan zaključak zna izreći sasvim suprotan zaključak. Sjećam se tako jedne njegove kolumne od prije nekoliko godina kada je lijepo naveo sve razloge zbog kojih je ulazak Hrvatske u EU štetan da bi zatim spokojno zaključio kako će on glasovati za priključenje Europskoj uniji. Ono što je postojano i nepitno u njegovom pisanju jest iskreno domoljublje i razvijen socijalni osjećaj. Pridoda li se tome neupitno umijeće pisanja, jasno je zašto je Ivkošić jedan od najboljih i najomiljenijih kolumnista nacionalno osviještene Hrvatske. Drag je i meni premda se, kako rekoh, tu i tamo ne slažem s njime.


Drag mi je, velim, Ivkošić, ali draža mi je istina. U Večernjem listu od 2. kolovoza ove godine Ivkošić piše o svom imenjaku Milanu Bandiću kritizirajući njegove političke ambicije na državnoj razini. O Bandićevoj politici mislim slično kao i Ivkošić, to jest mislim da nema šanse na nacionalnoj razini, a da bi – i kada bi imao šanse – njegova uloga mogla samo štetiti, nikako koristiti Hrvatskoj. Međutim, zapelo mi je za oko Ivkošićevo obrazloženje Bandićeve ambicije: ''Ali kao što sam jednom već napisao, Bandiću nije ni do Zagreba ni do Hrvatske nego do pumpanja svoga 'ja'  koje su stoljećima u njegovih predaka potiskivali i gušili Turci, siromaštvo, seoska zloba i sve skučenosti ovoga svijeta. Ni papina ni Obamina stolica ne bi bila dovoljna da nadomjesti tu povijesnu zbiljnost''. Ovdje se kolumnist iz Zmijavaca upustio u psihoanalizu političara iz Pogane Vlake, a to je uvijek sklizak teren. Uostalom, sami nazivi tih dvaju sela svjedoče o etnogeografskoj bliskosti kolumnista i političara. Stoga svakoj takvoj analizi prijeti opasnost da se pretvori u samoanalizu.

Ne želeći upasti u tu stupicu, ja ću se nastojati držati činjenica. Činjenica je da je Hrvatska, na žalost, na tom stupnju političkog razvitka da političari Bandićeva tipa imaju relativno dobru prođu. Sjetimo se Stipe Mesića, Stipe Gabrića, Željka Keruma, pa i Ivana Jakovčića ili Radimira Čačića. Svi oni, koliko god različiti bili, svoju političku snagu crpe iz jeftine demagogije i silno razvijenog ega. To što su ulogu Turaka iz Ivkošićeve analize, ako je ta uloga uopće bitna, drugdje igrali Talijani, Austrijanci ili Madžari mijenja tek vanjski premaz, ne zadire u bit stvari. Činjenica da Hrvatska od srednjeg vijeka do nedavno nije bila slobodna sigurno je utjecala na nacionalni mentalitet, sigurno je pogodovala razvoju podložništva i brojnih frustracija, no teško da je Bandićevo ''hercegovstvo'' bitno utjecalo na njegove ambicije, pogotovo na ideološka opredjeljenja. To što on svoje podrijetlo vješto koristi za pridobivanje glasova određenog dijela zagrebačkog stanovništva, govori o njegovoj političkoj sposobnosti i lukavstvu, ali ne čini srž njegova političkog djelovanja.

Činjenica je također i da Bandić nije, kako Ivkošić kaže, bez ikakva političkog utjecaja na nacionalnoj razini. U predsjedničkim izborima, koji su najbolje ogledalo popularnosti na nacionalnoj razini, Bandić je bio uspješniji od brojnih puno važnijih političkih osobnosti no što je on sam, od Budiše, Tomca, Hebnranga, Granića, Gotovca … Stoga, nije nemoguće da on ne bi mogao imati uspjeha na nacionalnoj razini zato što je takav kakav jest, naprotiv! No do nekog takvog uspjeha, siguran sam, neće doći zbog nekih sasvim drugih razloga. Bandić, naime, nije od upravljača iz sjene, inozemnih i tuzemnih, predviđen za glavne uloge, jer da jest, već bi ga lansirali na neko takvo mjesto. Ono što Bandić odlično radi jest da sprječava još od Tuđmanove smrti HDZ da osvoji vlast u Zagrebu. Za to je on od lutkara iz sjene određen i to izvršava. Kada poželi više, lupnu ga po prstima i on se smiri.

Zato ako sutra i pokuša igrati na nacionalnoj razini, bit će to po nečijem naputku, a opet s ciljem da pomrsi račune HDZ-u i Savezu za Hrvatsku u brisanju crvenila s karte Hrvatske. Stoga je prerano, poput Ivkošića, zaključivati da je Bandić potpuno nevažan na nacionalnoj razini. Možda nije pretjerano bitan, no nedvojbeno može biti štetan. No, cijeli ovaj tekst nije nastao toliko zbog Bandića koliko zbog Ivkošića. Zasmetalo me, moram priznati, što ni on, osvjedočeni prijatelj Hercegovine i Hercegovaca, nije odolio iskušenju da iskoristi stereotipnu predodžbu o Hercegovini i Hercegovcima. Makar strogo primijenjeno, u analizi Bandićeva lika i djela. Žalosti me i što je dopustio da na trenutak vjetar iz onog istog grotla koji ravna Bandićevom politikom utječe i na njegovo pisanje. Kojim se to čitateljima takvim činom želio dopasti?

Damir Pešorda