Bezvrijedni su ljudi uvijek preskupi. Kolike god da su im potrebe, one premašuju njihov doprinos. No zajednica do određene granice tolerira i takve individue jer se zajednice temelje na određenom sklopu moralnih vrijednosti, a ne na pukoj računici. Nevolja je kada se takvi rode s nezajažljivim apetitom i megalomanskom predodžbom o sebi samima. Onda imamo posla s opasnim parazitima koji silno škode domaćinu, to jest zajednici. U Hrvatskoj se, na žalost, razvila prava nametnička kultura budući da takvih individua, osobito u redovima političkih i kulturnih elita, ima podosta. O tom paradoksu da nametnici upravljaju organizmom na kojemu parazitiraju pisao sam već u više navrata, čak i knjigu istog naslova objavio, no čini se da je ta tema neiscrpna i da joj se onaj tko hoće objektivno pisati o hrvatskoj stvarnosti mora uvijek iznova vraćati.


Na proslavi u Srbu 27. srpnja, koja je sama po sebi primjer svojevrsnog nametništva na hrvatskom biću, oglasio se bivši predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić. Okomio se na Crkvu i biskupe zašto uzimaju novac od ''zločinačke vlasti'', aludirajući tako na činjenicu da istaknuti hrvatski biskupi tu i tamo znaju malo oštrije kritizirati aktualnu vlast. Sudeći po Mesiću, i Crkva bi mogla biti jedna od parazitskih institucija u hrvatskom društvu. Njemu se očito čini da nije u redu da Crkva prima određena sredstva iz proračuna, on bi sigurno bio sretniji da taj novac ide, recimo, Savezu boraca protiv fašizma ili kako se već ta opskurna udruga danas zove. Ti neobično vitalni stogodišnjaci, po Stipinu mišljenju, puno više doprinose društvu nego Crkva.

Međutim, kao i obično – Stipe Mesić nije u pravu. Uloga Crkve u Hrvatskoj kroz povijest i danas ogromna je i nezamjenjiva. Hrvatska kultura, nacionalni identitet, obrazovni sustav, humanitarna djelatnost itd. – sve se to oformilo uglavnom u krilu Crkve. Partizanski pak pokret uglavnom je radio na destrukciji svega nabrojanog. Konačno, ako je vjerovati svjedocima i uglednim povjesničarima, i ta proslava u Srbi proslava je jednog masakra nedužnih civila, a ne nekakav ustanak protiv fašizma. No, ostavimo po strani povijest, vratimo se Stipi Mesiću, promotrimo malo njegov lik i djelo, procijenimo koliko je on osobno zadužio Hrvatsku. Mesić je bio na svim vodećim funkcijama u ovoj zemlji, i u svim njegovim mandatima zemlja je nazadovala. Kao prvi predsjednik Vlade nije uradio ništa korisno, korisne vlade ustrojene su tek kada je on poslan u Beograd. Kao predsjednik Sabora pokušao je izvršiti državni udar usred rata, srećom nije uspio. Dva njegova predsjednička mandata obilježena su nizom afera, pritiskom međunarodne zajednice na Hrvatsku i enormnim zaduživanjem u inozemstvu.

On sam se međutim dobro zabavljao: šalabajzao je po svijetu, pričao neslane viceve, od kojih se normalnim Hrvatima dizala kosa na glavi, i sređivao neke svoje poslove. O čemu već i Finci znaju puno toga, samo Državno odvjetništvo još ništa nije ni načulo. Cijeli radni vijek je tako naš Stipica jezdio na državnom proračunu, dobro se odijevao, još bolje pio i jeo, a bogme nitko ni u njegovoj blizini nije oskudijevao. Država i ona i ova, mnogima maćeha, Stipici je bila brižna majka. Ne da mi se sada nabrajati sve afere uz koje se vezivalo njegovo ime, ne da mi se opet povlačiti pitanje svjedočenja u Haagu, ni sramno ponašanje povodom Deklaracije o hrvatskom jeziku, sve su to našoj javnosti dobro poznate stvari. Tko je htio shvatiti, shvatio je; tko nije, znači da odobrava i podupire takvo ponašanje. Bilo kako bilo, jedno je nedvojbeno – građanin Stipe Mesić koštao je ovo društvo lijepog novca. Ne bismo bili daleko od istine kada bismo ga proglasili najskupljim Hrvatom, stoga bi on doista trebao biti posljednji koji govori o tomu koliko tko povlači novca iz državnog proračuna.

 

Damir Pešorda