Komunisti su nekada pjevali Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, no kapitalizam nije propao kako su komunisti predviđali te ni Amerika i Engleska nisu postale proleterske zemlje. Štoviše, propao je komunizam, barem onaj sovjetskog tipa.

No, neki trendovi u svijetu tjeraju razumnu čovjeku strah u kosti, do te mjere da uhvati sama sebe kako se gotovo s nostalgijom sjeća nekih socijalističkih ideoloških budalaština. Međutim, ne treba se zavaravati korijen današnjih ideoloških ludosti u teoriji je i praksi čudovišnih sustava izraslih na podlozi Listopadske revolucije, a zajednički korijen i jednih i drugih ludosti jest u Francuskoj revoluciji.

Riječ je zapravo o dva lica prosvjetiteljstva. Tamnom, destruktivnom i svijetlom, progresivnom. Iako je ideja progresa sama po sebi dvojbena, činjenica je da je postojani društveni i tehnološki napredak ljudski život učinio udobnijim, a čovjeka slobodnijim. S druge strane činjenica je i da progres sa sobom nosi i stanovita izopačenja ljudske naravi. Provale bezumna nasilja pratile su svaku revoluciju, a polagano rastakanje moralnih temelja kršćanske civilizacije sveukupnu društvenu evoluciju. Posljednjih stotinjak godina moć i veličinu civilizacije utemeljene na kršćanstvu, bilo to nama drago ili ne, simboliziraju Sjedinjene Američke Države, a američka demokracija predstavljala je uzoran model demokracije u svijetu.

Naravno, da su neke manje zapadnoeuropske države bile možda demokratskije i osobito socijalno osjetljivije od Amerike, međutim svakomu je bilo jasno da ni te države ni njihova demokracija ne bi mogle prosperirati da nije bilo zaštite velike Amerike. Barem dok je SSSR bio moćan i radio na podizanju svjetske revolucije. U zemlji, da tako kažem, uhodane demokracije rezultate izbora nitko nije dovodio u pitanje niti je komu padalo na pamet da danima protestira jer nije pobijedio onaj predsjednički kandidat za kojega je on navijao. Sada se to promijenila. Nakon Trumpove pobjede na izborima, trgovima i ulicama američkih gradova valja se slična masa onoj kakvu smo imali prilike gledati u arapskim zemljama i drugdje. Fali još samo naoružana oporba.

U Jutarnjem listu možemo pročitati: ''George Soros i drugi imućni liberali koji su potrošili milijune dolara nastojeći osigurati izbor Hillary Clinton za novu američku predsjednicu okupljaju se u Washingtonu na trodnevnom sastanku zatvorenom za javnost kako bi odlučili kamo preusmjeriti silan novac koji nije potrošen u kampanji poražene demokratske kandidatkinje, a kako bi uzvratili udarac izbornom pobjedniku Donaldu Trumpu.'' Jasno da ne može biti jasnije! Očito se ''imućni liberali'' osjećaju toliko moćnim da se više i ne trude skrivati što rade. Do sada smo mislili da su Sorosova igrališta male i nebitne zemlje, mahom u istočnoj Europi i diljem Trećeg svijeta. A sada vidimo da to polako postaje i sama Amerika!

Bezobrazluk europskih čelnika i bruxelleskih činovnika prema novoizabranom američkom predsjedniku nije plod njihove iznenadne hrabrosti nego činjenice da znaju ili barem osjećaju da je istinska globalna moć koncentrirana u većoj mjeri oko Sorosa negoli oko američkog predsjednika. Predsjednik Europskog parlamenta Martin Shultz ustvrdio je kako "Trump nije problem samo za EU, već za cijeli svijet", a beznačajni Donald Tusk bezobrazno se šali da je ''jedan Donald više nego dovoljan''. Nikada dosada relativno nevažni europski političari nisu tako govorili o jednom američkom predsjedniku.

Ipak, znakovita koincidencija Brxita i američkog zaokreta tzv. izolacionizmu daje naslutiti da se iza tih krupnih promjena krije nešto dublje. Rade li to anglosaksonske elite svojevrstan zaokret kako bi se zaštitile od eventualnih nevolja koje čekaju svijet ili svjedočimo o njihovom labuđem pjevu?

      

Damir Pešorda

Share
0