Logo

Regionalni književnik s regionskim ambicijama, Damir Karakaš, konačno je donio na svijet rastegnuti romančić od stotinjak stranica. Po opsegu zapravo pripovijest, ali za samostalnu se knjigu hoće roman pa to što se izleglo, hoćeš – nećeš, moraš nazvati romanom. Kako nevolja nikada ne dolazi sama, Karakašu osim veličine probleme zadaje i reakcija njegovih Ličana iz Brinja.

Vele da ih je osramotio jer ih je u svom romanu prikazao kao divljake koji, kada zamete snijeg, seru u isti lonac obnoć iz kojega jedu obdan. Baš im se zamjerio s tim loncem te su mu zaprijetili da se neće dobro provesti dođe li u Brinje! Tako se zlosretni pisac uvjerio da nije dobro srati u lonac iz kojega jedeš.

Mazohističku narav lički pisac otkriva i kada jedan autentični srbijanski narodni običaj pripisuje svojim Ličanima. Na pitanje novinara Denisa Derka kako to da je u svoj roman uvrstio i priču o ubijanju starih i onemoćalih ljudi, Karakaš spremno odgovara: ''Kad me pitaju kako pišem, kažem da ne pišem, nego radim, dakle, istražujem, razgovaram, imam brojne bilješke. Zanimalo me je to odavno, još kad sam kao klinac čuo o lapotu, gdje sin stavi ocu vruću pogaču na lice, udari ga ušicama sjekire po pogači i kaže: 'Ubi ga leb.' Svatko je u ovome tijekom vremena imao neke svoje načine, još od doba Sparte, pa Japanci, Eskimi. Ja sam istraživao običaje u Lici i našim krajevima.'' Vidi ti to ubi ga leb u Lici. Inače, literarnom rekonstrukcijom posljednjeg zabilježenog lapota 1883.u selu Zjapin u Srbiji kada je Mitar Stojnin ubio oca Petka Mihajlo Medenica osvojio je prvu nagradu na internacionalnom festivalu reportaže Interfer 2014. Kao podsjetnik na lapot u srpskom jeziku ostala je izreka ''zreo za sekirče''. Ako Karakaš ne ustvrdi da je to stara lička izreka.

Ipak, Karakaš nije uistinu uplašen da će mu se nešto loše dogoditi zbog, figurativno rečeno, sranja u lonac iz kojeg crpi inspiraciju. Zna on da su Hrvati pitom i trpeljiv narod po kojem možeš do mile volje ''umjetničku nuždu'' vršiti. Zapravo, pretvara se, glumi. Brinjani za fragment o višenamjenskom loncu ne bi ni znali da im nije pročitan na HTV-u u udarnom terminu u emisiji u kojoj je sudjelovao i Karakaš. Dakle, provokacija je bila pomno osmišljena, dio opsežnog pi-ara za novi roman. Kao i onaj seks sa svinjom iz Kina Like. Ono što već pomalo umara jest to djetinjasto uvjerenje hrvatskih zakašnjelih avangardista da je umjetnost šok i provokacija. I onda uvijek pokušavaju šokirati na stari prokušani način – natječući se u vulgarnostima na račun Hrvatske, Hrvata, Crkve, konzervativnih vrijednosti i sl. Nikada im se ne omakne da dirnu tamo gdje je dirati zabranjeno. Probala je to svojedobno lajava Rudanica kada je izvalila na Novoj TV ''Prestanite biti Židovi i budite ljudi'', pa se opekla da joj više nikada ništa slično na um palo. Otada se istovara isključivo po Hrvatima.

No, istini za volju treba priznati da hrvatski naprednjački umjetnici nisu usamljeni u svom izjednačavanju umjetnosti s provokacijom, štoviše i u bezidejnoj Europi to je prevlađujući trend. Barem u onom površnijem dijelu umjetničke produkcije, a on je u svim epohama najzastupljeniji. Frédéric Beigbeder tako na jednom mjestu kaže: ''U svijetu koji ću vam opisati, kritika je već prožvakana, drskost se ohrabruje, potkazivanje nagrađuje, žučljivi napadi organiziraju. Uskoro će dodjeljivati Nobelovu nagradu za provokaciju…'' (F. Beigbeder: 14, 99 €, Naklada OceanMore, Zagreb 2003., str. 18.). Pa možda i ''lički lonac'' ulovi neku nagradu, ne baš Nobela, ali nešto za mir u svijetu, toleranciju, suživot Ličanina i lonca i slično – mogao bi. Zgodna je podudarnost da je isti izdavač objavio i Beigbederovu i Karakaševu knjigu. A Karakašev poučak nije – ako ste to pomislili, zavedeni početkom ovoga teksta – da nije pametno ''srati u lonac iz kojega jedeš''. Naprotiv, poučak je da je taj način najbrži i najsigurniji put do uspjeha i slave. Barem u Hrvatskoj.

 

Damir Pešorda

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.