U pravo vrijeme je premijer Zoran Milanović smijenio svog superministra i komesara Slavka Linića: točno pred EU izbore koji za Vladu uopće nisu važni (pet posto više ili manje glasova zbog te afere baš ništa ne znače partiji kao takvoj, u danima kad je i tako bila u dnevnom gubitku potpore) a izbori ipak privlače stranu pozornost na institucijonalno zdravlje svake od članica EU-a, pa tako i Hrvatska.


Na Markovom trgu svi su dobili nalog da glume neku urednu političku kastu. Koliko će u toj glumi izdržati? Svi članovi Vlade morali su stisnuti zube, nasmiješiti se za snimke, a drski stari komunjara Slavko spustio se s trga sv. Marka ostavivši tamo zapovjedničko mjesto s kojeg je diskreciono dijelio stotine milijuna kuna mjesečno. Glavni blagajnik države i partije, tajnih službi i sustava mita i ilegalnih ubiranja i isplata, ostavio je iza sebe brojnu ucviljenu siročad, osobito na području Rijeke, epicentru raznovrsnih agentura i transakcija iza leđa Hrvatske.

Skandal Spačve tek je bio detonator, u nizu mutnih poslova koji su zasjenili sve što je do sada viđeno u Hrvatskoj, a tome bi se žurno trebao posvetiti USKOK. Hrvatski je posao danas, prisiliti da se istrage provedu i da mit o ''crvenoj Rijeci'' pokaže da više nego crveni grad, Rijeka živi ukliještena u sustavu laži, na čijem su čelu crveni predstavnici smrti i totalitarizma.

Zoran Milanović si je skinuo s ramena glavnog lika te organizacije, lika koji ga je namjeravao smijeniti s čela Vlade i zauzeti njegovo mjesto. Bez osobne ugroženosti s te strane, Milanović prepušta takvu istu aktivnost novim partijašima i mešetarima, jer po metodologiji komunista u današnjoj Hrvatskoj tako mora biti. A njemu osobno, Milanoviću. to i prija: dok ima prljavih ljudi i novca ima i partije....

Negativnih posljedica za premijera svakako će još biti: Linić ne samo da je opraštao i prekrivao ogromna dugovanja nekih komunjara poduzetnika državi, nego je i ideološki, kao dijete Kozare i danas kao, virtualno govoreći, oštri ateist član srpskog pravoslavlja iz Rijeke, dijeli s Ivom Josipovićem i Željkom Jovanovićem neke srodne nevrijednosti i društvene perverzije. Baš kao i njegov nasljednik i rodijak Gačanin Boris Lalovac.

Izbori za Europski parlament

Dok kriza u Hrvatskoj prelazi u novu fazu mnogi se pitaju mogu li EU izbori značajno utvrditi sudbinu demokracije u našoj zemlji? Na žalost, ne mogu. Tek će ukazati na raspoloženje naroda i na bijedu kukurikavaca, koji po dvorištu svoje nemoći kljuckaju otpade svoje vlastite produkcije, jer ništa drugo ne znaju proizvesti. Ili ih ne zanima išta korisno proizvesti, zbog mržnje koju goje prema suverenitetu i slobodi Hrvatske, na čijem čelu su se našli zbog izdajničkih uloga Ive Sanadera i Jace Vlaisavljević.

Međutim, na kontinentalnoj razini, Parlament će birati predsjednika Komisije, a to će mu možda biti najvažnija zadaća u ovoj prvoj godini svog novog sastava.

Jean Claude Junker, kandidat narodnjaka za predsjednika Komisije, predstavlja duh Europe, ali njegova kandidatura je ozbiljno ugrožena marksističkom najezdom drugog jakog postulanta za tu poziciju, Martina Schultza. Neki analitičari smatraju da bi zaista čak i malobrojni hrvatski glasovi ipak mogli pridonijeti u možda tijesnom prebrojavanju glasova, pobjedi Junckerovoj. Zato bi bilo štetno da kukurikavci postignu tri mandata ili više, da njihova suigračica iz ORAH-a, umjetno napuhana lažnim anketama, uopće uđe u Parlament, da Lesarovi laburisti ne uspiju definitivno uvjeriti da su na strani naroda a da HDZ i Savez za Hrvatsku ustraju u odvojenosti u kritičnim trenucima.

U svibnju 2014. pad Slavka Linića i potres koji je uslijedio u Vladi, najpozitivnije su vijesti. Vjerujmo da će ih biti još, jer vrtlog događaja konačno dokazuje da hrvatska politička scena nije zamrla te da se u nekom novom ozračju bude nacionalni osjećaji.


Domagoj Ante Petrić