Od dana kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglasio pomirbu sinova partizana i sinova ustaša, primirile su se strasti i Hrvatska je zrelo napredovala na izgradnji svog novog puta, u skladu sa stoljetnim željama ogromne većine hrvatskog naroda.

Nažalost, predsjednikova bolest i smrt omogučila je uspon prvo jednoga prostaka stranoga agenta, a zatim jednoga agenta rafiniranih manira, a oni su preokrenuli smjer Republike Hrvatske.

Konačno, godine 2009. godine Ivo Josipović je priznao da je on ''princ svijetla'', što se upisuje u ezoteriku sotonističkih internacionalnih organizacija, a zatim je u stranom parlamentu te kasnije tijekom seansa podzemnih krugova ponavljao prijetnju (za njih je to bilo slatko obećanje) da će Hrvatska ''opet pocrveniti''.

EKSPERIMENTI S LJUDSKIM ŽIVOTIMA I VJERSKIM

Današnji spavači, profesionalni ''pocrvenitelji'' na čekanju, od svojih prethodnika na našim područjima, naučili su kako odraditi zadane im zadaće: podlom propagandom, nožem, bombama, otimačinama, dinamitiranjem vlakova, pljačkama, paleži crkava i sela, masovnim pokoljima, atentatima, treniranjem i okupljanjem stranih ekstremista... U mirnodopskim prilikama postali su također mnogi od njih, isto kao i velik broj njihovih nasljednika, vjerni prinčevi ''svjetla'' i navodni trubači demokracije u parlamentu, novinarstvu, kulturi i ukupnom javnom životu.

Neke osakaćene demokracije u današnjoj europskoj pomutnji, promatraju indiferentno proces njihovog penjanja i množenja, a iz Berlina se očekuje spas Europe u novom migracijskom valu koji dolazi iz Afrike, te Bliskog i Dalekog istoka. A to je jednako naivno i jadno kao i očekivanje da će se katolički i ruski pravoslavni svjetovi ujediniti i spasiti svjetski mir. Neviđena predaja kauze kanonizacije blaženoga nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Alojzija Stepinca, njegovim političkim i dogmatskim klevetnicima i neprijateljima, ustrojenima još 1946. u susjednoj prijestolnici, bio je običan izgovor za taj manevar.

Operacija traje, iako materijali više nisu u rukama svetosavskoga KOS-a. Ali u Zagrebu nisu, a datum za kanonizaciju je nepozat, zbog pritiska nevjerojatno počašćenih ali i drskih susjeda. Trebalo bi ustanoviti tko je u Rijeci, u Zagrebu i Dubrovniku eventualno odgovoran za tu sramotu. Ona je prava namještajka Crkvi u Hrvata i Svetoj Stolici, jer široka svjetska javnost ne pozna pozadinu situacije, već samo verziju da se je htjelo kanonizirati navodno teškoga krivca, nadbiskupa Hrvata.

Po toj jezivoj logici krivotvoritelja i agresora, on je bio kažnjen i mučen u komunističkoj Jugoslaviji gotovo ''opravdano''. O takvom stvarnom sadržaju nastale situacije može se nači tumačenje u maestralno analiziranim činjenicama koje je iznio u svom interview-u biskup dr. Mile Bogović (''Glas Koncila'', 08 travanj 2018.). Vrhuška pravoslavlja danas postavlja političke ciljeve države, ispred bilo kakovih motivacija ili osjećaja vjerske naravi. Kako to da oni koji su stavili kauzu kardinala Stepinca u ruke tog stranog političkog vodstva, nisu uzeli u obzir realnu situaciju?

RATNICI ''CRVENE ZVEZDE''

Mađarska država vodila je pravi trgovački i pravni rat s proizvođačem piva Heineken jer je od njega zahtjevala da se sa boca i limenka namjenjenima mađarskom tržištu ukloni crvena zvijezda petokraka, iz povjesnih i civilizacijkih razloga. Zaštitni znak tog piva, ''jednak je onome pod kojim je ubijeno i mučeno mnoštvo građana naše zemlje'', navodilo se je u dopisu mađarske Vlade. A sama Vlada pazi da se taj krvavi simbol ne podmetne bilo gdje u sferi njenih ovlasti.

U Hrvatskoj, međutim, "crvena zvezda" petokraka je 2018. kategorički legalizirana, legalizirala ju je vladajući savez Plenković-Vrdoljak-Pupovac, koji je istovremeno de facto zabranio pozdrav prvih jedinica pobjedničkih snaga Hrvatske vojske od 1991. pa nadalje.

Godine 1992., u Madridu, iskusan španjolski političar Blas Piñar, u dugom razgovoru o raspadu Jugoslavije povjerio mi je kako je tijekom španjolskog građanskog rata upoznao neke balkanske ''novinare teroriste'', kako ih je on ocjenio, od kojih je saznao da je iz Jugoslavije stiglo u Španjolsku 1800 boraca, ''a možda ih je bilo i nešto više.''

Kasnije, kada je lik poznat pod imenom Josip Broz Tito postao predsjednik Jugoslavije, zainteresirao ga je njegov revolucionarni put. Stvarno, Josip Broz je bio u Španjolskoj, ali kao agent Staljinovoga NKVD-a koji je nadzirao vlastite sunarodnjake. U stvari sve one iz Jugoslavije, a od njih je bilo oko 1000 Hrvata. Nakon pobjede kršćanskih snaga, naglasio je Piñar, većina tih ljudi pobjegla je u Francusku, a pedesetak ih je otišlo u Argentinu. Među njima i Josip Broz. U Argentini je, prema Piñaru, Josip Broz sudjelovao u pljački riznice jedne velike bolnice, pa su ga vlasti deportirale. Osam godina kasnije, kada je argentinska vlada konačno prihvatila uspostaviti s Beogradom diplomatske veze, naišla je na rijetku jugoslavensku molbu: da se policijski dossier Josipa Broza u Buenos Airesu preda jugoslavenskom predstavniku, kao znak dobre volje.

Blas Piñar mi je rekao da su uspostava odnosa ali i pristanak na skrivanje Ttovog kriminalnog curriculuma u građanskom životu, ''malo narušili moje mišljenje o argentinskom predsjedniku generalu Peronu'', makar ''treba shvatiti krivi put svjetske politike spram Istočne Europe.''

O argentinskom kratkom poglavlju Brozove kriminalne rabote, ništa se nije zapisalo u jugoslavenskoj i komunističkoj apologetici, ali ispunile su se tisuće stranica mitova o ''crvenoj zvezdi'' koju je Tito uspostavio kao mitološki simbol svojih zločina. Zbog toga i ne čudi val primitivnih napada na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović jer je prije dva tjedna u Buenos Airesu izrazila svoje zadovoljstvo zbog činjenice da se je mogla sastati s nekima od preživjelih s Bleiburga i marševa smrti, ili s njihovim potomcima.

Titovi egzekutori iz onih vremena i oni koji su se u nasljedstvu okoristili pokoljem Hrvata ili pljačkom njihove imovine (1945/47.), ovih su dana napali Hrvate u Argentini, jer su navodno odmetnute ''ustaše''. Zaboravili su da u Južnoj Americi živi pola milijuna iseljenih Hrvata. Zaboravili su da su se pred Titovim revolucionarnim terorom u Argentinu sklonili Kljaković i Crnobori, Viktor Vida i Lendić, Torbar i Šol, Rebok i Pelicarić te ogroman broj drugih neovisnih ljudi, ili haesesovaca, ili istaknutih katoličkih intelektualaca.

Po toj crvenoj protubibliji koju još i dalje popunjava cijela regimenta patoloških tipova, Hrvatska bi trebala postati centar fašizma. To žele jer ratovi, atentati i komunistička revolucija trebaju takav poticaj. Naravno, takvo nešto dogoditi se neće, problem je u tome što podzemlje muti vode, i održava sporove.

OD ZNAKOVLJA DO ZNAKOVLJA

Dok se ''crvena zvezda'' i njeni sluge veličaju, plaćaju, i potiču na svakodnevne agresije, simultano se pljuje po državotvornim parlamentarcima, svećenicima, Crkvi, novinarima, udrugama, portalima, itd.

Hrvatski posao je danas na mjesto komunističkih simbola smrti, podići krščanske i hrvatske zastave i ideje, izrazivši uvijek i na svakom mjestu gađenje prema onima i onome što zaista zaslužuje gadljivost zdravoga razuma.

 

Domgoj Ante PETRIĆ