Ilija Zovko: 'Moralna vertikala' fra Ivan Šarčević i pokušaji zamagljivanja činjenica
„Haška presuda političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, iako nepravomoćna, ipak je razotkrila plan, razmjere i obim zločina koji su počinjeni u ime Herceg-Bosne“, tvrdi kontroverzni bosanski franjevac fra Ivan Šarčević u komentaru na hašku presudu šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne, objavljenu pod nazivom "Opijum Herceg-Bosna" u sarajevskom Oslobođenju.
Na samom početku, Šarčević otvoreno priznaje kako je njegov cilj isključivo politički. Kritički se obrušavajući na „ideologiju tuđmanizma“, Šarčević ne vidi, niti želi vidjeti, da je upravo taj tuđmanizam, zahvaljujući otporu agresorskoj JNA u Livanjskom polju i dolini Neretve, tijekom 1992., ostavio na životu tek proglašenu i međunarodno priznatu državu BiH.
Umjesto isticanja i analize povijesnih činjenica, što bi trebao biti predmet njegovog interesa, on se, po uzoru na Bakira Izetbegovića, pokušava baviti utjecajima na buduće ustavno rješenje u BiH, opravdavajući tako povjerenu mu ulogu.
Upravo s tim ciljem, jednu nepravomoćnu presudu Šarčević pokušava (pro)cijeniti kao „novo suočavanje s ideologijom tuđmanizma koja je stvorila Herceg-Bosnu i lažno je (i do danas) predstavlja kao zaštitnika hrvatskoga naroda, svih Hrvata u Bosni i Hercegovini“.
Nakon što je unaprijed dao političku ocjenu i odredio cilj, Šarčević se spušta i do mikro razina te navodi kako je haškom presudom „obuhvaćeno doduše samo 6 općina, dok se drugi krajevi BiH gdje su živjeli Hrvati, pogotovo dijelovi današnjega srpskoga entiteta, i ne spominju“.
Citirajući točno podatak o „šest općina“, Šarčević odmah zatim, mimo nepravomoćne presude na koju se poziva, koristeći se metodologijom „što je babi milo, to se babi snilo“, odgovornost za ratni sukob, kao i zločine koji su se dogodili pokušava podijeliti između Hrvata i Srba.
-„No, i ti su Hrvati također direktne žrtve najprije velikosrpske agresije, ali i projekta Herceg-Bosne koji je, na nekim područjima, posljedično povukao i Muslimane u rat za teritorij i čišćenje od Hrvata i Srba. Zato Herceg-Bosna nije izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda u BiH, nego politička uzurpacija i projekt nacionalističkih zabluda“ – „mudro“ će Šarčević, pokušavajući za račun nekog drugoga uvjeriti Hrvate tko bi ih trebao zastupati.
Priznajući da u “nepravomoćnoj presudi nije pojašnjen termin tzv. udruženi zločinački pothvat", Šarčević nastavlja u započetom kontekstu čitateljima sarajevskog Oslobođenja tumačiti i ono što u presudi ne piše.
Uzroci u Karađorđevu ili Wance-Owenovom planu?
Navodeći kako „Haški sud početak tzv. zločinačkog pothvata računa od siječnja 1993.“, Šarčeviću ne pada na pamet spomenuti kako se to poklapa s početkom pregovora o Wance-Owenovom planu o unutarnjem ustrojstvu BiH, što je odlika najvećeg djela kvazi povjesničara i kvazi analitičara kojima su ničim potkrijepljene teze i izjave rekla-kazala prisnije od golih povijesnih činjenica. To naravno ne iznenađuje nikoga tko ovu situaciju iznadprosječno poznaje. Ukoliko se naime u ovom kontekstu izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba stavi u kontekst vremena i događaja, onda se kao zaključak nameće činjenica da uzroke izbijanja tog sukoba treba tražiti negdje drugdje a nikako tamo gdje ih traži Šarčević, Mesić, Pusić, Izetbegović …. . Postupajući suprotno od Šarčevića, jednostavno se dolazi do zaključka kako je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba zapravo u Wance-Owenovom planu. To naravno Šarčević prešućuje. Držeći se teze o zločinačkom pothvatu, Šarčević zapravo nastavlja održavati na životu tezu Fikreta Muslimovića, tadašnjeg savjetnika Alije Izetbegovića i svojedobno zamjenika Aleksandra Vasiljevića, koja prikriva i zamagljuje stvarne činjenice, uključujući i uzroke izbijanja bošnjačko-hrvatskog sukoba. Nema nikakve sumnje da je to Šarčeviću, kao uostalom i Mesiću, poznata materija, ali se on umjesto prosuđivanja činjenica odlučio baviti njihovim ignoriranjem i pamfletizmom, što samo po sebi govori o razini osobnog morala jednog profesora koji svoje znanje nastoji prenijeti drugima.
>>Oficiri JNA i Armija BiH, Izetbegovićevi alati za rušenje Vance-Owenovog plana
Šarčevićev pamfletizam na trenutke graniči i sa idiotizmom. Osobito se to može kazati za njegovu tvrdnju kako je „Zajednica HB, a pogotovo Republika Herceg-Bosna za svoje ostvarenje koristila etničko čišćenje od nehrvata, posebno Muslimana, a tako i preseljavanje vlastitih sunarodnjaka iz Bosne“, čime otvoreno pokušava Armiju BiH, ali i Mladićev VRS, amnestirati za etničko čišćenje i svu odgovornost za ratne sukobe „svaliti“ na leđa mrtvom Tuđmanu.
U nastavku svoga pamfleta „visokomoralni svećenik-povjesničar“ tvrdi da se „Herceg-Bosna opravdavala i opravdava velikosrpskom agresijom i ondje gdje se ni politički ni moralno ne može opravdati: u ponavljanju sličnih političkih ciljeva, u istoj metodologiji i korištenju istih sredstava da se do tog cilja dođe.“
Nema više Tuđmana a situacija u BiH sve gora
Zamagljujući činjenice o različitim gledištima na unutarnje unutrašnje uređenje BiH, što je bio i glavni uzrok bošnjačko-hrvatskog sukoba, kao što je uostalom i uzrok političkih mimoilaženja i dva desetljeća kasnije, Šarčević nastoji sa „nabrajanjima“ za koje vjeruje da će produžiti vijek trajanja teze kojom se zamagljuju činjenica da je u vrijeme trajanja bošnjačko-hrvatskog sukoba etnički očišćen najveći dijelovi Republike Srpske, što bi Šarčević kao povjesničar svakako morao znati.
-„Herceg-Bosna je, dakle, derivacija i umanjena kopija velikosrpskoga projekta podjele BiH da se, kako je Tuđman izjavio još na Staru godinu 1991., "nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji perec neprirodan." – tvrdi Šarčević.
Fascinira Šarčevićeva upornost da pod svaku cijenu odgovornost za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba opere tadašnje bošnjačko političko i vojno vodstvo, štiteći tako i različite agenture koje su ih poticale u ovakvoj nakani. Ignorirajući činjenicu kako postoji obilje dokaza o toj odgovornosti, Šarčević grozničavo brani teze koje nije prihvatio ni predsjednik Sudskog vijeća Jean-Claude Antonetti, pobivši skoro na šest stotina stranica presudu u čijem je donošenju i osobno sudjelovao.
>>Jean-Claude Antonetti: Tuđman se nikada nije suprostavljao međunarodnoj zajednici
-„Stvarna i ratna realizacija ovoga cilja – svim sredstvima učiniti prirodnim "neprirodni perec" Hrvatske – mijenjala se do svojih krajnjih suprotnosti, naročito mijenjanjem ratnih saveznika i ratnih neprijatelja.“ – tvrdi Šarčevi.
Odmah zatim, unatoč oslobađajućoj haškoj presudi Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, Šarčević izvodi zaključke, te neizravno zagovarajući unitarno-građanski koncept uređenja BiH tvrdi kako , ipak, „Zagreb i Beograd te Herceg Bosna i Republika Srpska nisu jednake“.
-„Nisu, naravno, Tuđman i Milošević, politički Zagreb i Beograd jednaki, niti se zločini Herceg-Bosne po vremenskom slijedu, sistemu i obimu mogu mjeriti s velikosrpskim i republičkosrpskim zločinima i genocidom. No, bez obzira na sve licemjerne apologije da Tuđman i njegovi pobočnici, Šušak i Boban, nisu dijelili Bosnu, bez obzira na sva cinična skrivanja iza tobožnje Tuđmanove nemoći uslijed diktata međunarodnih sila, ipak, uz tolike svjedoke, te Tuđmanove izjave, a povrh svega uz katastrofalne posljedice hercegbosanskog ideološkoga projekta, sudskom presudom je nepobitno potvrđeno da je Herceg-Bosna, iako daleko manje od Republike Srpske, bila zastrašujuće zlo. To znači da je Herceg-Bosna apsolutno antibosanski i antihrvatski projekt te je krivo govoriti kako je njime obranjena Bosna i Hrvati u njoj. Taj je projekt, kasnije je pogotovo postalo bjelodano, bio protiv Bosne i Hercegovine i protiv Hrvata u njoj. – tvrdi Šarčević u svome komentaru.
Negiranje diplomatskog priznanja i rezultata referenduma
U nastavku ovog pamfleta, Šarčević navodi kao Tuđman „nije priznavao Bosnu (i Hercegovinu) kao povijesni i politički subjekt“, istovremeno servirajući čitateljima takvu „sprdnju“ prema kojoj za izlazak BiH iz krnje Jugoslavije nije zaslužna plebiscitarna volja hrvatskog naroda nego sarajevski političari.
-„Tuđman, kao krajnje loš povjesničar, ali vrhovnik i sveodreditelj hrvatske politike i u Herceg-Bosni, nije priznavao Bosnu (i Hercegovinu) kao povijesni i politički subjekt. Na to je bio prisiljen dijelom od međunarodnih faktora (posebno Njemačke i SAD-a), a najviše razvojem odnosa u BiH, dakle odlukom bh. političara, B. Bogićevića, A. Izetbegovića i drugih, za neostanak u krnjoj Jugoslaviji, za nedjeljivu i neovisnu BiH; bio je također prisiljen političkim i vojnim jačanjem Bošnjaka i Armije BiH, ponajviše pragmatičnim interesom neovisnosti hrvatske države, a ne nikakvom ljubavlju ili brigom za bosanske Hrvate.“ – navodi Šarčević.
Zanimljive su i Šarčevićeve konstrukcije kojima, negirajući žrtvu srednjo-bosanskih Hrvata, minorizira zločine Armije BiH u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, pri tome pokušavajući nekakvu „hercegbosansku sebičnost“ okriviti za „ preseljavanje i napuštanje svojih sunarodnjaka u Bosni“.
-„Gotovo je nemoguće naglasiti koliko je projekt Herceg-Bosne samoubilački. Jer nikada nije bilo ničega jasnoga u toj politici, ni saveznici, ni granice, ni teritorij koji je trebalo obraniti ili osvojiti. Bila je jedino jasna poslušnost Tuđmanu i Šušku, hercegbosanska sebičnost (pripajanje Hrvatskoj, preseljavanje i napuštanje svojih sunarodnjaka u Bosni) te averzija prema Muslimanima.“ – navodi Šarčević.
Pri tome nije zaboravio niti usporediti Tuđmana i Pavelića.
„Koliko je samo običnih ljudi, kao nekada za Pavelića, hranjeno suludim idejama o konačnom ujedinjenju "hrvatskih povijesnih zemalja"! Koliko je Hrvata mislilo da je Herceg-Bosna, iako u manjim okvirima, napokon ostvarenje onoga što nije uspjelo ni NDH-u! Ideja o pripojenju dijelova BiH Hrvatskoj, konkretno, proširene zapadne Hercegovine do Stoca, s malo širim teritorijem (nekada do Jajca i Kiseljaka, a nekada do Kupreških vrata i Makljena), ideja o reviziji povijesti i srpsko-hrvatskih razgraničenja i vraćanje na Banovinu iz 1939., zatim ideja o stvaranju zasebne hrvatske državice u sastavu BiH, sve su samo samoubilačke iluzije s kojima se ništa nije postiglo, nego neizmjerno mnogo izgubilo, ali su to zablude koje teško umiru.“, navodi Šarčević.
Jugonostalgija i AVNOJ glavni uzročnici posijanih laži
Osvrnuo se i na „humano preseljenje Srba iz Hrvatske“, ali je također još po tko zna koji put „servirao“ suludu tezu kako su Hrvati u BiH sami odgovorni za svoje progone, vjerujući valjda kako sto puta ponovljena laž postaje istina.
-„Da, Bošnjaci su neusporedivo najveće stvarne žrtve, po stradanju i logorima, ubijanju i poniženju. Iznimno veliki broj i Srba je ubijen. Mnogi su Srbi ("humano") preseljavani i prognani, iz Hrvatske, iz BiH i unutar BiH. Velikim dijelom je to učinio režim iz Beograda i s Pala. Hrvati su, međutim, zahvaljujući i vlastitoj krivoj politici, ne samo najveći demografski gubitnici u BiH nego su i danas, opet zahvaljujući lošoj politici i odsutnosti političke mudrosti, pred nestankom iz mnogih dijelova Bosne. I dugo će, ako se uopće i dogodi, trajati povratak bosanskohercegovačkih Hrvata vlastitoj državi, ne samo onaj fizički nego politički, kulturni i uopće duhovni. Kod mnogih će ideja, pogrešni i gubitnički projekt Herceg-Bosne ostati vječno u glavama, kao što još neke do nerazboritosti opija ideja Hrvatske do Drine, a čežnja za Hrvatskom, tobožnjom "matičnom zemljom", odvraćat će ih od odgovorna i jedina smislena života i rada u svojoj stvarnoj državi. Fantazma Herceg-Bosne u smrt je odvela mnoge nehrvate, ali i Hrvate, koji su uzaludno, tragično i besmisleno položili svoje živote; stotine tisuća sunarodnjaka je razbaštinila i otuđila od zavičaja i stvarne matične države, a one koje su ostali, ostavila rastrgane, na milost i nemilost većine i nacionalističkog zova političko-hercegovačke sebičnosti i hrvatskih "čistih" teritorija“, zaključuje Šarčević.
Čitajući Šarčevićeve navode mnogi će doći na ideju kako je on zagovornik nekakve bošnjačke političke ideje, što svakako nije točno. Perfidno braneći koncept unitarne i AVNOJ-ske BiH kontroverzni Šarčević zna da je to u biti put ka jačanju regionalne suradnje i pokušaju stvaranja četvrte Jugoslavije. Zna Šarčević također da Herceg-Bosna, iz nekoliko razloga, ujedno označava i negaciju njegovog „regionalno-jugoslavenskog“ političkog habitusa, pa stoga ne iznenađuje što se s takvom patološkom mržnjom pokušava i razračunati s jednim političkim sustavom koji uopće ne postoji.
Dakle, u dijelu bošnjačkih političara Šarčević u ovoj fazi vidi saveznike za obnovu AVNOJ-ske i unitarne BiH, zbog čega njegove teze treba promatrati u istom kontekstu kao i nedavne izjave Bakira Izetbegovića, koji posljednjim izjavama o nepravomoćnoj haškoj presudi nastoji zaplašiti hrvatski narod u BiH, pozivajući javno njegove političke predstavnike da i ne pomišljaju u budućnosti iznositi zahtjeve za punom ravnopravnošću u BiH.
Upravo zbog istih razloga, ovakva nepravomoćna haška presuda Herceg-bosanskoj šestorci trebala je i djelu kreatora međunarodnih odnosa, poglavito političko-diplomatskom središtu britanske politike koja ima i te kako velike razloge i dalje zamagljivati događaje vezane za međusobni suodnos Wance-Owenovog plana i bošnjačko-hrvatskog sukoba sa strateškim planovima za budućnost BiH.
U istom kontekstu treba promatrati i zamagljivačku ulogu fra Ivana Šarčevića. Međutim, više od Šarčevićevih pokušaja zamagljivanja treba zabrinjavati činjenica što osoba takvih „moralnih“ karakteristika aktivno sudjeluje u procesu odgoja i obrazovanja budućih katoličkih svećenika.
Na zdravlje i ponos Bosni srebrenoj!
Ilija Zovko