Prateći predvidljive medijske istupe odvjetnika Ante Nobila u slučaju Perković još se jedanput potvrdila stara i više puta dokazana teza – da je on puno više od običnog odvjetnika.


Slušajući Nobilove istupe, uz analizu spekulacija za koje se može pretpostaviti da su ciljano gurnuti u medije zbog potpore njegovim tezama, dolazi se do zaključka kako kontroverzni odvjetnik, primjenjujući medijske pritiske, pokušava zaštititi interese skupine koja je i te kako zaslužna za njegov sadašnji status.To bi naravno bilo legitimno, ukoliko bi sudnica bila politička arena, a njegov branjenik jedna od strana u šarolikom političkom spektru.

Međutim, sudnica to nije, niti bi trebala biti. Bar, kad je u pitanju država koja se pred europskom javnošću želi javno predstaviti kao pravna.

Međutim, zahvaljujući pripadnosti strukturama stasalim u vrijeme Brozove komunističke diktature, Nobilo je stručno educiran pa je zahvaljujući tome do najsitnijih detalja shvatio moć medija i službi, koje koristi od početka svog uzleta na javnoj sceni.

Kao mlad državni odvjetnik, Nobilo je osamdesetih godina prošlog stoljeća imao priliku izravno promatrati kako Mustać-Perkovićeva Služba državne sigurnosti, uz punu potporu svojih nadređenih u Beogradu, među svojim suradnicima i partijskim aktivistima pronalazi svjedoke u procesu protiv Andrije Artukovića.

Poveznica između oslobađanja Arkana i slučaja Perković

Zahvaljujući činjenici da je nekadašnja Služba državne sigurnosti, početkom devedesetih, jednim potezom pera Josipa Boljkovca bila preimenovana u SUZUP, uloga Ante Nobila i njegovih mentora ostala je nepromijenjena i u tada mladoj hrvatskoj državi. Dio hrvatskih medija svojevremeno je ukazivao na kontroverznu Nobilovu ulogu u puštanju Željka Ražnjatovića – Arkana, i to na intervenciju  Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića, tada ključnih ljudi u MUP-u.

>>Ante Nazor: KOS-ove laži i dalje žive u Hrvatskoj

Međutim, čim su se u djelu tadašnjih medija imena Nobila, Boljkovca i Perkovića počela spominjati u kontekstu oslobađanja Željka Ražnjatovića-Arkana, uslijedila je medijska operacija koja je cijeli slučaj stavila na leđa Franji Tuđmanu. Ključnu medijsku ulogu u plasiranju toga spina imao je upravo Josip Boljkovac, koga Nobilo danas zastupa zbog optužbi za ratne zločine počinjene nakon II. svjetskog rata.

Raščlanjujući danas poznate činjenice o ovom slučaju nedvosmisleno je zbog čega su Nobilo, Boljkovac i Perković tako postupili. Sudeći, naime, prema iskazu njihovog tadašnjeg kolege, a danas suoptuženika, Ivana Lasića-Gorankića, Ražnjatović je u najmanju ruku mogao biti vrlo neugodan svjedok za Perkovića. Stoga je i njegovo dugotrajnije zadržavanje u Hrvatskoj, kao  i mogući izlazak na sud, za Ražnjatovićeve suradnike u slučaju Đureković nisu mogli nikako biti ugodni.

>>Ivan Lasić-Gorankić: Sve informacije o atentatu na Đurekovića imali su Stane Dolanc i Stanko Čolak

Zanimljivo je kako i posljednjih dana Nobilo-Perkovićeva medijska radionica proizvodi medijske spinove o navodnoj istrazi koju su oni privatno proveli. Pri tome spominju navodne tragove koje vode prema Crnoj Gori, prešućujući pri tome tadašnjeg saveznog Sekretara za unutarnje poslove Stanu Dolanca, njegovog savjetnika Stanka Čolaka, te Željka Ražnjatovića-Arkana.

Granatiranje civilnih objekata u Đakovu za Nobila legitimna operacija

Prepun kontroverzi su i ostali Nobilovi procesi, uključujući i odbacivanje kaznene prijave koju je policija podnijela protiv visokih časnika JNA zbog uloge u Đakovu i otvaranja paljbe po civilnim ciljevima u tom gradu, što je za posljedicu imalo razaranja grada i civilne  žrtve. Međutim, spomenutu prijavu, koja je odbačena na sam dan pada Vukovara, Nobilo je odbacio  s obrazloženjem da je to bio rat, sukob dviju zaraćenih strana, i da se JNA sasvim legitimno morala braniti, te da je to što je počinila sasvim legitimno u ratu.

>>Nobilova priprema procesa i moguća likvidacija Franje Tuđmana

Pod pritiskom tadašnjeg političkog vrha Nobilo se morao povući s mjesta državnog vrha. Nakon povlačenja odlazi u odvjetničke vode i uz pomoć Vjekoslava Šafranića, tada vlasnika zaštitarske tvrtke Sokol Šafranić, osniva svoj odvjetnički ured u prostorijama Šafranićeve tvrtke na Trgu maršala Tita.

Prvi veliki ‘medijski’ predmet koji je tada mladi odvjetnik Anto Nobilo dobio bio je slučaj financijskog inženjeringa i glavnih ljudi u tome poslu Željka Meseca i Jadranka Smoljana – Sukija. Nakon toga su se kao na tekućoj vrpci počele redati njegove obrane u predmetima: ubojstva bogatog poduzetnika iz Slavonskog Broda Šefika Mujkića,  zastupanje Ene Begović koja je skrivila smrt motocikliste na zagrebačkom Jarunu i mnogih drugih i mnogih drugih.

>>Anto Nobilo: Hrvatska je bila agresor u BiH - Nedopustivo aktualno glorificiranje Tuđmana

U drugoj polovici devedesetih preuzeo je obranu optuženog generala HVO-a Tihomira Blaškića ali i kontroverznog tajkuna Miroslava Kutle. Dio tadašnjih medija, kojima su upravljali Ninoslav Pavić i Ivo Pukanić, tada ga je sustavno prikazivao kao HDZ-ovog odvjetnika i miljenika Gojka Šuška. Međutim, sumnju u takvo što odmah su iskazali oni krugovi kojima je bila poznata činjenica da Ministarstvo obrane i tadašnji SIS nisu imali ništa s obranama haških optuženika. Kompletna „haška priča“ bila je, naime, u izravnoj nadležnosti HIS-a, gdje je Josip Perković u ito vrijeme bio savjetnik.

Kutle i Blaškić osuđeni - Nobilo medijska zvijezda

Kako je Nobilo, u slučaju Blaškić i Kutle, odradio posao za koji je bio zadužen govori i podatak da su oba njegova klijenta dobila višegodišnje zatvorske kazne. Nakon dugotrajnih  sudskih procesa, u vrijeme kojih je Nobilo strpljivo primao basnaslovne honorare i gradio od sebe medijsku zvijezdu, Tihomir Blaškić je osuđen na 10, a Miroslav Kutle na 6,5 godina zatvora. Uz potporu Pavićevih i Pukanićevih medija, Nobilo je tih godina, ali i kasnije,  teze ugrađene u obadva ova procesa počeo koristiti kao navodni crimen HDZ-a i Franje Tuđmana. To je osobito zamjetno na slučaju Blaškić, u koji je ugrađena teza o navodnoj agresiji Republike Hrvatske na BiH, što nije ništa drugo nego teza koju su od početka devedesetih sustavno širile srbijanske službe.

>>Mogućnost obnove postupka Dariju Kordiću: Uzdrmati i poništiti presudu donesenu bez bilo kakvih dokaza

Da bi ova tvrdnja bila dodatno pojačana, Nobilo je uz potporu svojih saveznika na političkoj sceni, kao i u HIS-u te MVP, te u Haškom tužiteljstvu u istom kontekstu, i bez bilo kakvih dokaza, uspio iskonstruirati pravomoćnu presudu u slučaju Dario Kordić, kojom je Republici Hrvatskoj pripisana navodna krivnja za bošnjačko-hrvatski sukob.

>>Ministar Orsat Miljenić u Haag odaslao krivitvoreno izvješće zbog kojeg Dario Kordić još uvijek izdržava zatvorsku kaznu

Kako bi ‘oplodio’  novac, koji je zarađivao (samo za Blaškićevu obranu je gotovo deset godina dobivao svaki mjesec 45.000 DEM i sve plaćene troškove), kao Kutlin odvjetnik, povezuje se s Ninoslavom Pavićem. Sa suvlasnikom EPH-a, u Kutlino ime, sudjelovao je u pregovorima oko raščišćavanja odnosa između Pavića i Kutle. Kako se previše zbližio s Pavićem, Kutle mu otkazuje punomoć, pošto je smatrao da se s Pavićem okrenuo protiv njega.

U konačnici, Kutle je u predmetu „Tisak“ dobio 6,5 godina zatvora, nakon čega je pobjegao u BiH a Nobilo je s Ninoslavom Pavićem postao poslovni partner.

Njih dvojica, zajedno s još kontroverznijim Mićom Carićem , zajednički ulaze u kupovinu tvornice Nade Dimić i niz drugih sličnih projekata, uključujući i medijske operacije o kojima svakodnevno slušamo.

Perković i Nobilo provociraju sankcije

Upravo zbog iznesenog, nikoga ne treba osobito čuditi Nobilovo plasiranje medijskih spinova preko medija u vlasništvu njegovog poslovnog partnera Ninoslava Pavića, posljednjeg glavnog i odgovornog urednika partijskog glasila „Komunist“. Ne treba, niti je iznenađenje, nikome biti čudno niti Nobilovo plasiranje teza preko HRT-a, na čijem je čelu stari jugoslavenski kadar Goran Radman. Naravno, nije iznenađenje niti Nobilov odnos s Uredom predsjednika Republike ili ključnim ministrima u Milanovićevoj vladi. Podsjećanja radi, odvjetnik Nobilo, radio u konstrukciji „haške priče“ zajedno sa aktualnim predsjednikom Josipovićem, bivšim predsjednikom Mesićem, aktualnim ministrom Miljenićem, cijelim nizom agenata koji je u sustav ubacio Josip Perković ali i najmanje dvojicom aktualnih predsjednikovih savjetnika.

>>Odvjetnici Davor i Zlatko Prtenjača: Vlada, Predsjednik, vladajuća stranka i DORH u odvjetničkom timu Josipa Perkovića

Jedan od njih je Saša Perković, a drugi je najmoćniji Srbin s londonskom adresom Dejan Jović, nekadašnji glavni i odgovorni urednik 'Poleta', glasila Saveza socijalističke Republike Hrvatske.

>>Perković je bio spreman pregovarati, ali nisu mu dali odvjetnik Nobilo, sin mu Saša i predsjednik Josipović

Unatoč ovakvom nepovoljnom odnosu snaga, Hrvatskom pravosuđu treba dati priliku da dokaže svoju profesionalnost i neovisnost u slučaju izručenja Josipa Perkovića. Suci naravno jako dobro znaju da je na njima velika odgovornost. Ukoliko Josip Perković i Zdravko Mustać ne budu izručeni Njemačkoj, Hrvatskoj slijede sankcije i višegodišnji embargo na ulaz u Shengensku zonu.

Anto Nobilo i Josip Perković, kao i njihovi međunarodni mentori to jako dobro znaju. Uz očuvanje vlastite strukture, postavljene u vrijeme Josipa Broza, upravo zbog toga žele isprovocirati sankcije i uvođenje tvrdog Shengenskog režima na granicu između Hrvatske i Srbije. U protivnom, od regije, zapadnog Balkana ili bilo kakvog oblika srpsko-hrvatskog teritorijalnog vezivanja nema ništa. Te želje bi, naime, u slučaju izručenja Josipa Perkovića zauvijek ostale samo kao sjećanje na postojanje dva tužna i krvava jugoslavenska iskustva.


Ilija Zovko