Logo

Pitanje monetizacije hrvatskih autocesta od strane vladajućih krugova u Hrvatskoj banalizira se do granica nesnošljivosti. Predsjednik vlade Zoran Milanović ovo pitanje pokušava tretirati kao pitanje punjenja proračuna, dok aktualni predsjednik i SDP-ov predsjednički kandidat Ivo Josipović o ovom pitanju, kao i mnogim drugim, navodno nema stava.

Istodobno, medijska scena također površno pristupa ovom pitanju. Čitatelju se serviraju informacije na temelju kojih je očito kako je vladajući SDP odlučan u namjeri da autoceste stavi nekome drugom na upravljanje, dok se oporbeni HDZ i ogroman dio suverenističke javnosti odlučno protivi najavama Zorana Milanovića i njegove vlade.

Međutim, zbog čega je hrvatska politička scena duboko podjeljena po ovom pitanju, kad ovo nije pitanje odnosa ustaša i partizana, nitko suvislo i činjenično niti ne pokušava odgovoriti.

Tuđmanov ulazak u Jadransko-jonski projekt

Bolji poznavatelji političke scene u Hrvatskoj, pogotovo oni neskloni selektivnom zaboravu, jako se dobro sjećaju razdoblja nakon veličanstvene pobjede u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

Dok su se tadašnji oporbeni političari na čelu sa Ivicom Račanom, Stjepanom Mesićem, Vesnom Pusić i Radimirom Čačićem, kao i dio međunarodne zajednice, bavili pitanjem zločina nad poraženim Srbima, predsjednik Tuđman je priopćio javnosti da Hrvatska kreće u projekt izgrodnje autoceste Zagreb-Dubrovnik.

Odmah po priopćavanju ove odluke, dobar dio građevinske operative prebačen je na prostore Like i sjeverne Dalmacije, nakon čega su otpočeli radovi na najtežim dionicama, poput tunela Sveti Rok. Međutim, tadašnja je oporba uz potporu djela medija na sve načine nastojala razbiti taj projekt. U javnost je u tom razdoblju od strane tadašnje oporbe lansirano obilje teza iz kojih je bilo vidljivo kako je riječ o otvorenoj opstrukciji prometnog povezivanja hrvatskog sjevera i juga.

U trenucima kad je tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom u javost lansirao tezu prema kojoj je prometno povezivanje hrvatskog sjevera i juga zapravo samo dio Jadransko-jonskog koridora kojim bi zapadna Europa, preko Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grčke, trebala biti povezana s područjem Bliskog istoka, tadašnja se hrvatska oporba još više uprla na opstrukciji i ismijavanje tog nesumnjivo važnog projekta.

Tako su javnost lansirane i rasprave o tome treba li buduća auto cesta ići iza ovog ili onog brda ili prolaziti pored ovog ili onog sela. Najdalje je pak u tim pokušajima destrukcije otišao Radimir Čačić koji je investiciju na tunelu Sv. Rok okarakterizirao kao "gradnju poligona za proizvodnju gljiva".

Poznavatelji međusobnog sukobljavanja centrifugalnih i centripetalnih sila u Hrvatskoj odmah su uočili da se u biti ponavlja 1971. godina, i isti oni procesi u kojima su centripetalne sile u Hrvatskoj, po nalogu vrha tadašnje partije i službenog Beograda, opravdane hrvatske zahtjeve za izgradnjom autoceste Zagreb-Split proglasili hrvatskim nacionalizmom, dok su izgradnju autoceste između Beograda i Niša proglasili djelom "autoputa bratstva i jedinstva".

Dakle, i unatoč činjenici što je koncem devedesetih Srbija bila trećerazredna europska država izolirana od zapadnog svijeta, u Hrvatskoj su postojale snage koje nikako nisu željele dovesti u pitanje značaj Moravsko-egejskog pravca i značaj Srbije u geostrateškom povezivanju zapadne i srednje Europe, odnosno Njemačke kao gospodarske žile kucavice tog područja, s područjima naftom bogatog Bliskog istoka.

Geostratešku ulogu Srbije definirali britanski krugovi

Naravno, nikome tada nije padalo na um tvrditi da tadašnja hrvatska oporba naloge za takve postupke dobiva iz izoliranog Beograda. Analitičarima je bilo očito, kao što je očito i danas, da su ti nalozi dolazili iz Londona koji više od jednog stoljeća ljubomorno čuva poziciju Srbije kao svog osigurača na geostrateškom pravcu između Berlina i energentima bogatog Bliskog istoka.

O ulozi Srbije u britanskim geostrateškim planovima početkom XX. stoljeća pisao je britanski obavještajc R.G.D. Laffan, tadašnji britanski vojni savjetnik pri srpskoj vojsci, koji je ulogu Srbije opisao kao glavni britanski osigurač u pokušaju destrukcije izgradnje transkontinentalne željezničke pruge između Berlina i Bagdada.

Dakle, vlasti u Londonu kao eksponent britanskih bankarskih krugovova početkom XX stoljeća bile su silno zabrinute njemačkim planovima izgradnje željezničke pruge Berlin-Bagdad.

-Ako se projekt Berlin- Bagdad ostvari, ogromno će područje, koje proizvodi gospodarska bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, biti ujedinjeno pod njemačkom vlašću. Rusija će time biti odsječena od svojih zapadnih prijatelja Velike Britanije i Francuske. Njemačkoj i turskoj vojsci biti će na dometu naši interesi u Egiptu, a iz Perzijskog će zaljeva biti ugroženo naše indijsko carstvo. Luka Alexandretta i nadzor u Dardanelima ubrzo će Njemačkoj omogućiti ogromnu pomorsku moć na Mediteranu - napisao je R.G.D.Laffan u svojoj prosudbi koja je pod naslovom «The Serbs“ javno publicirana u londonskom "The Guardian of the Gate" daleke 1917. godine.

U nastavku teksta britanski obavještajac otvoreno opisuje i ulogu Srbije u britanskim planovima.

-Samo jednim pogledom na zemljovid svijeta vidise lanac zemalja koje se prostiru od Berlina do Bagdada. Njemačko carstvo, Austro - ugarsko carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj put i sprječava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Taj se mali komad zove Srbija. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Berlina i Bagdada. Srbija je uistinu prva crta obrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sustav Berlin -  Bagdad, naše će veliko, ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Istok - napisao je britanski obavještajac.

Zajednička britansko-ruska destrukcija na jugoistoku Europe

Unatoč odmaku od jednog stoljeća i činjenici da čovječasntvo iza sebe ima dva svjetska rata, navodno vođena zbog nepremostivih svjetonazorskih razlika, i danas imamo potpuno istu situaciju.

Glavni komunikacijski pravac između Njemačke i Bliskog istoka i dalje ide preko Beograda što Srbiji daje iznimno značajnu ulogu. Geostrateški planovi NATO saveza i EU-a naravno žele taj strateški pravac staviti pod vlastiti nadzor, što se u djelu javnosti pokušava protumačiti kao treći pokušaj njemačkog prodora na istok.

Međutim, tom pokušaju ovog se puta otvoreno ne suprotstavlja Velika Britanija nego Putinova Rusija, koja preko Srbije, Mađarske, BiH, Crne Gore, a prema nekima i Hrvatske, pokušava izići na Jadransko more. Geostratezima je više nego očito da Putinova Rusija nije uopće niti sjena nekadašnjeg SSSR-a, koji je imao vojne baze u Berlinu i na Kubi, nego davljenik koji se na sve načine pokušava izbjeći sudbinu pretvaranja u azijsku regionalnu silu.

Realno sagledavajući geopolitičku poziciju Srbije kao i cijelog jugoistoka Europe, koji još nije punopravni član EU-a i NATO saveza, svaki prosječan analitičar jednostavno dolazi do zaključka da je riječ o prostornoj cjelini koji je u potpunom okružju NATO saveza i Europske unije. Postavljajući stvari na takav način neizbježno se nameće i pitanje o razlozima jačanju ruskog utjecaja na tom području.

Spomenuti utjecaj nesumnjivo je snažan u Srbiji i prostorima Republike Srpske, dok je nešto manji, ali nikako zanemariv, na ostatku BiH, Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj i Mađarskoj. Za analitičare ovo je izravna posljedica nedovoljnog angažmana SAD-a na tim prostima i prepuštanja ključne uloge Britancima koji su u posljednjih petnaestak godina povlačili ključne poteze na jugoistoku Europe. Izravna posljedica tih poteza, uz aktivnosti Putinovih agentura, nesumnjivo je i jačanje ruskog utjecaja na jugoistoku Europe, što treba promatrati isključivo kao britanski pokušaj u onemogućavanju širenja njemačkog utjecaja na istok.

Upravo zbog toga stanje u Srbiji i BiH se nalazi pred ključanjem koje neodoljivo podsjeća na neka već ranije viđena stanja. Stanje u Hrvatskoj je također jako zanimljivo iz istih razloga.

Jadransko-jonska cesta alternativa pruzi Berlin-Bagdad

Aktualni predsjednik Ivo Josipović pet godina predsjedničkog mandata otvoreno se ponaša kao šef srbijanske diplomacije ili jedan od vođa pokreta nesvrstanih iz hladnoratovskog razdoblja a nikako kao šef države koja je punopravna članica NATO saveza i EU-a. Predsjednik Vlade Zoran Milanović istodobno u većini svojih poteza dosljedno slijedi politiku predsjednika države.

Kao nasljednici politike Ivice Račana i CK SKH, Josipović i Milanović su prije nekoliko godina pokušali blokirati izgradnju Pelješkog mosta na isti način na koji su Račan, Čačić i Pusić pokušali omesti izgradnju autoceste Zagreb-Dubrovnik kao sastavnog djela Jadransko-jonskog koridora. Međutim, pritiscima iz Bruxelesa, Berlina i Washingtona oba su puta bili prinuđeni promjeniti mišljenje i nastaviti aktivnosti na projejektima od kojih su nakon pompoznih najava već bili odustali.

Najnoviji pokušaj te vrste nesumnjivo je najavljeni pokušaj monetizacije hrvatskih autocesta. Sudeći prema tvrdnjama dobro obavještenih izvora, monetizacija je zapravo želja financijskih krugova londonskog Citya koja je prije dvije godine priopćena najvišim dužnosnicima Republike Hrvatske. Tu želju podupire i britanska diplomacija ali i kraljevski dvor, što je Ivi Josipoviću izravno priopćeno tijekom njegove prošlogodišnje posjete Londonu.

Poznavatelji geopolitičkih prilika su skloni vjerovanju kako se iza svega skrivaju nastojanja Londona da dio Jadransko-jonskog pravca do Ploća, kad je već izgrađen, dugoročno stavi pod svoj nadzor i tako ponovo onemogući Njemačku u nastojanjima njezinog geostrateškog povezivanja s naftom bogatim područjima Bliskog istoka.

Nesumnjivo, dolaskom londonskih financijskih krugova u posjed djela budućeg jadransko-jonskog koridora koji prolazi kroz Republiku Hrvatsku, službeni London ujedno spašava i geostratešku poziciju Srbije kao branu njemačkom utjecaju na moravsko-egejskom pravcu.

Stavljanje pod nadzor hrvatskih autocesta, odnosno djela jadransko-jonskog koridora, za službeni je London, nesumnjivo, jednako važan projekt kao što je bio i nekadašnje zaustavljanje izgradnje željezničke pruge Berlin-Bagdad, što je britanski obavještajac R.G.D.Laffan detaljno opisao u svojim prosudbama.

Narod će morati donijeti odluku

O sudbini hrvatskih autocesta, međutim, ne odlučuju samo Ivo Josipović i Zoran Milanović nego u prvom redu hrvatski građani. Prvo na referendumu o monetizaciji autocesta ali i predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima.

Predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović je tijekom nedavnog predstavljanja svog izbornog programa, između ostalog, najavila utvrđivanje granice sa Srbijom na Dunavu i redefiniranje hrvatske vanjske politike prema strateškim saveznicima u čemu su mnogi prepoznali najavu ponovnog zaokreta Hrvatske prema Njemačkoj i SAD-u kao starim strateškim saveznicima.

Nesumnjivo, temeljni preduvjet za takvo što svakako je političko umirovljenje Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Ukoliko do toga dođe nastavak izgradnje Pelješkog mosta jadransko-jonskog koridora je stvar dogovora Hratske i njezinih novih (starih) saveznika.

Međutim, glavi i jedini preduvjet za takvo što je rješiti se onih pojedinaca i skupina kojima je važnija uloga Srbije na moravsko-egejskom pravcu, od izgradnje i upravljanja Hrvatske djelom Jadransko-jonskog pravca koji za zapadnu Europu i Njemačku ima isti značaj kakav je svojevremeno imao projekt izgradnje željezničke pruge Berlin-Bagdad. Projekt zbog koga je, kao što znamo, izbio I. svjetski rat.

Osobno vjerujem da će hrvatski narod progledati i donijeti ispravnu odluku. Bez vjere u takvo što, radije bih vrijeme utrpšeno u pisanje ovog teksta potrošio na pecanje.

 

Ilija Zovko

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.