Logo

Kad je sredinom devedesetih godine  u hrvatsku javnost procurilo  postojanje plana o tzv. zapadnom Balkanu, čiji je autor Carl Bildt, većina  domoljubnih analitičara,  koji su upozorili na realnu opasnost povratka Hrvatske u  nekakav oblik treće Jugoslavije, bili su  od strane  ljevičarskih krugova  proglašavani  paranoicima, tuđmanovim eksponentima, nacionalistima, izolacionistima, euroskepticima, protivnicima napretka i europeizacije Hrvatske.

Već u to vrijeme  bilo je intrigantno da nitko od međunarodnih diplomata nije htio priznati postojanje jednoga takvog plana.

Međutim, kada su  pritisnuti dokazima o njegovom postojanju nevoljko su pojasnili  kako je, navodno,  riječ o nekakvom neformalnom prijedlogu. Upućenijim u tajne specijalnog ratovanja već je tada postalo nedvojbeno da je temeljni cilj  jednog takvog dokumenta,  zapravo, ispitivanje raspoloženja javnosti prema tom istom prijedlogu, odnosno ideji o stvaranju balkanske konfederacije.

Dok međunarodni diplomatski krugovi nisu uopće željeli komentirati ovu temu,  tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je, koristeći jedan britanski zemljopisni atlas,  široj  javnosti obznanio kako u međunarodnim političkim krugovima postoje snage koje se ne mire s činjenicom postojanja samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Te snage su, naglašavao je tada dr. Tuđman, uvodeći embargo na uvoz naoružanja, pokušale  uskratiti nam pravo na vlastitu obranu. „Međutim, i unatoč tim i takvim nakanama uspjeli smo se obraniti“: -  kazivao je u tim godinama  prvi hrvatski predsjednik.

Tajni plan „Balkan 3“ ili proces bacanje Hrvatske na koljena

Analizirajući razdoblje dva posljednja desetljeća iz današnje perspektive, stječe se iznimno čvrst dojam kako je  proces dezintegracije država nastalih raspadom bivše Jugoslavije započeo vrlo davno. Pokazatelji koji su do sada izašli  u javnost kazuju kako je taj proces otpočeo u trenucima dok većina nekadašnjih jugoslavenskih republika  nije bila u potpunosti  niti dovršila proces vlastitog osamostaljivanja.

Prema nekim izvorima,  dio ove strategije je sadržan u  tajnom planu „Balkan-3“ osmišljenom u obavještajnim krugovima nekih zapadnih zemalja još  potkraj 1993. godine.

Prema tim izvorima, kao i transkriptima nekih  razgovora, do razrade  spomenutog  plana došlo je u trenucima kada su u  vodećim europskim obavještajnim službama, na čelu sa britanskom MI-6, razradili strategiju "neutraliziranja nacionalističke prijetnje u novonastalim balkanskim  državama«.

Tim planom detaljno je razrađeno  rušenje dr. Franje Tuđmana i HDZ-a  s vlasti u Republici  Hrvatskoj. Obzirom na gotovo plebiscitarnu podršku  koju su dr. Tuđman i HDZ redovito dobivali   na izborima, ovu se stranku  nije moglo rušiti  neustavnim metodama, iako su „planeri“ i o tome razmišljali.

U obzir je dolazila opcija razbijanja HDZ-a iznutra, u kombinaciji sa  eliminiranjem  s ključnih  pozicija „nacionalističkih elemenata“, što je u konačnici trebalo rezultirati  oduzimanjem  predsjedničkih ovlasti tadašnjem hrvatskom predsjedniku. U biti, ovo je temeljni plan neuspješnog Mesić-Manolićevog državnog udara iz 1994.

Stipe Mesić, tadašnji predsjednik Hrvatskog državnog sabora i jedan od čelnih ljudi tadašnjeg  HDZ-a nikako nije bio „usamljeni jahač“.  Prema procjenama  kreatora ovog  plana,  pod utjecajem istog političko-interesnog kruga  bila je i većina tadašnjih ministara,  uključujući i premijera Nikicu Valentića. Sudeći prema nekim spoznajama, ali i potezima vučenim u posljednjem desetljeću,  Valentićevi su ministri spremno čekali rezultate Mesić-Manolićevog udara i proces „ustavnog“ preuzimanje vlasti od državotvornog krila HDZ-a.

Sudeći prema danas dostupnim izvorima većini tadašnjih ministara bila je  pristala  na plan dodatnog zaduživanja kod stranih banaka, što bi dovelo do naglog skoka javnih radova. Veća količina javnih radova i veća količina državnog novca u opticaju  ujedno bi stvarale dodatne pretpostavke za uzimanje većih provizije od eventualnih dobavljača i izvođača radova. Međutim, kao što znamo spomenuti plan  ubrzanog vanjskog zaduživanja nije se dogodio sve do početka 2000.

Politika enormnog vanjskog zaduživanja otpočela je nakon 03. siječnja 2000. a  nastavljena  je  u erama  Ive Sanadera i njegove nasljednice. Sve je to  rezultiralo porastom vanjskog i unutarnjeg duga za čak četiri puta, korupcijom,  i dobro poznatom gospodarskom, financijskom i političkom krizom u zemlji kojoj se ne nazire kraj.

Koliko je danas poznato, Stjepan Mesić nije bio jedina osoba koja je pregovarala o zavjeri čiji je konačni cilj bio državni udar. Na sastanku, održanom u prosincu 1993. u njemačkom gradiću Wiesbadenu, Stjepan Mesić je pristao na ponuđenu ulogu prevratnika. Uz Mesića, prema tvrdnjama nekoliko izvora, na spomenutom su sastanku  bili nazočni i Josip Manolic, Martin Špegelj, novinar Srećko Jurdana,  te dvojica visoko rangiranih obavještajnih  časnika jedne europske države.

Na tom sastanku razrađen je plan operacije »Balkan 3«, uključujući i njegove operativne inačice, ukoliko izvorni plan ne uspije. Spomenuti plan  podrazumijevao je osnivanje nove političke stranke od pripadnika HDZ-a u Saboru i Vladi, te priklanjanje istih Mesićevoj struji, što se kasnije dijelom i realiziralo kroz Mesić-Manolićev projekt  osnivanja Hrvatskih nezavisnih demokrata.

Prema izvornoj inačici tog plana, Sabor je trebalo izglasati nepovjerenje Vladi u kojoj su sjedili Tuđmanovi ljudi, te uz pomoć „pučista“  izabrati novu Vladu, opet na čelu s Nikicom Valenticem, ali ovog puta bez onih ministara  koje je Mesić nazivao pripadnicima »nacionalističke frakcije«.

Kako bi za svoje pučističke nakane dobili potporu dijela  domaće javnosti, u javnost je   putem medija  odaslana konstrukcija o pokušaja sprječavanja  daljnje eskalacije bošnjačko-hrvatskih sukoba. Točnije kazano, upravo zbog potreba pučista, osmišljena je, isto tako,  i javnosti plasirana  priča  o navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli Bosne i Hercegovine.

Druga faza primjene plana „Balkan 3

Spomenuta konstrukcija o  navodnom dogovoru u Karađorđeviću kasnije je, bez bilo kakvih konkretnih dokaza,  putem haškog svjedočenja Stjepana Mesića  16.-19. ožujka 1998. godine  plasirana u haške dokumente.

Zahvaljujući tim konstrukcijama  u optužnicama i pravomoćnim presudama Haškog suda oružani sukob između postrojbi HVO-a i Armije BiH dobio je karakteristike  međunarodnog sukoba. Ovakvom političkom konstrukcijom unesenom u haške dokumente,  volja hrvatskog naroda za vlastitom slobodom ponovno je stigmatizirana,  a ujedno su  stvorene i  pretpostavke za kazneno gonjenje političkih neistomišljenika.

Parlamentarni puč planiran na temelju izvorne verzije tajnog plana Balkan-3 sredinom devedesetih godina, kao što znamo, nije uspio u svojoj izvornoj varijanti.

Zbog toga su njegovi kreatori  krenuli s taktičkom primjenom nekoliko  njegovih inačica. Putem sebi odanih krugova u drugoj polovici devedesetih godina kreatori ovoga plana su u Republici Hrvatskoj provodili  dobro osmišljen plan financijske agresije, specijalni medijski rat i pritiske putem Haškog tužiteljstva.

Niti jedan od ova tri plana nije dao potpuni rezultat ali je svaki od njih djelovao na  unutarnju stabilnost a napose na promjenu javnog  mijenja.

Zahvaljujući primjeni ovih taktičkih planova, te bolesti a kasnije i smrti Gojka Šuška i  dr. Franje Tuđmana, u Republici Hrvatskoj su stvoreni svi preduvjeti za odlazak s vlasti Tuđmanovog HDZ-a. Zahvaljujući rečenom, početkom 2000. godine realizirano je ono što kreatorima ovih planova  nije ranije pošlo za rukom.

Na parlamentarnim izborima održanim početkom 2000. godine na vlast je, uz nesebičnu pomoć Dražena Budiše, došla koalicijska vlada predvođena Ivicom Račanom. Zahvaljujući potpori Budišinog koalicijskog partnera Ivice Račana, nedugo zatim, Stjepan Mesić postaje hrvatskim predsjednikom, a njegov protukandidat i Račanov koalicijski partner Dražen Budiša  biva uvjerljivo poražen.

Nedugo nakon Mesićeve inauguracije službeni Zagreb postaje  domaćinom velikog međunarodnog samita balkanskih zemalja i Europske unije.  Iz radnih materijala korištenih na ovom samitu, te aktivnosti koje su nakon toga uslijedile kroz Pakt o stabilnosti, međusobnih ugovora koje su potpisivale države članice  tzv. „regije“, kao i  izjava koje su dolazile iz europskih  diplomatskih krugova,  više je nego očito kako ulazimo u završnu  fazu  ponovnog  stvaranja jedinstvenog, najprije ekonomskog, a odmah zatim i monetarno-političkog  prostora na jugoistoku Europe.

Dok su domaći političari, kao i većina  europskih diplomata, ovaj  proces ocjenjivali i ocjenjuju  kao proces približavanja EU,  pojedini inozemni mediji, poglavito oni američki,  ovom su navodnom procesu približavanja  EU prilazili na  sasvim drugačiji način.

Još jedna balkanska unija

Američki The Washington  Times, u broju od 02. srpnja 2003., objavio je članak znakovitog naslova «Još jedna balkanska unija» u kome je kritički intoniranim tonom optužena Europska unija da ponovno pokušava obnoviti Jugoslaviju.

„Nakon krvavog raspada bivše Jugoslavije i niza ratova vođenih tijekom raspada ove zemlje, netko bi pomislio da je međunarodna zajednica shvatila poruku Hrvata, Slovenaca, Srba bosanskih Muslimana, Makedonaca i kosovskih Albanaca o tome kako ne žele više živjeti u istoj državi“, stajalo je u navedenom članku.

„No ipak, tijekom nedavnog Zapadno-balkanskog samita što ga je sponzorirala EU, Europljani ponovno tjeraju narode bivše Jugoslavije na prihvaćanje još jedne zajedničke države, nazvane ovaj put imenom Zapadni Balkan“, stajalo je dalje u spomenutom članku.

„To je pokušaj ponovne uspostave još jedne Jugoslavije, minus Slovenija, ali plus Albanija“, navedeno je u The Washington  Timesu, „ a kroz  pakt o stabilnosti pokušava se stvoriti ekonomska unija zasnovanu na balkanskoj zoni slobodne trgovine, koju obilježavaju bliska gospodarska  suradnja i labave političke veze“, pisao je također  The Washington  Times, u broju od 02. srpnja 2003.

Skoro sedam godinu  prošlo je od  objavljivanja ovog članka. Procesi  pokrenuti tajnim planom „Balkan-3“ rezultirali su sveopćom erozijom hrvatske države i društva općenito. Vladajuće stranačke oligarhije otvoreno se nadmeću koja će bolje služiti središtima političke moći koja sustavno potkopavaju sve poluge hrvatske suverenosti. Enormno visok vanjski dug, netransparentna prodaja većinskih paketa  velikih banaka, medija, energetskog i farmaceutskog sektora, telekomunikacija, te korupcionaške afere  kao i sveprisutno beznađe,   kod običnog čovjeka, opterećenog borbom za golim preživljavanjem, sve više stvaraju sliku kako se u nekadašnjoj Jugoslavije bolje i sigurnije živjelo.

Naravno, ova predodžba ne odgovara uopće istini. Pogledajmo koliko danas jedna prosječna hrvatska obitelj potroši na mobitel, telefon, Internet i novine. Usporedimo li to sa izdacima koja je jedna prosječna hrvatska obitelj prije dva ili tri desetljeća izdvajala za osnovne živežne namirnice doći ćemo do stvarne slike.

Naravno cilj stvaranja jedne potpuno krive  predodžbe je višeslojan. Riječ je o dijelu  psihološkog rata, također, osmišljenog u jednoj od razradbenih varijanti plana o kome smo govorili.

Jedan od temeljnih ciljeva ovog oblika specijalnog ratovanja  svakako je poticanje sumnji  u opstojnost vlastite nacionalne države!

Hoćemo li nešto iz toga naučiti ?

 

Ilija Zovko


 
// DATA[ /*[CDATA[*//*--*/ var r_img_3257=new Image(); r_img_3257.src=''; /*--*//*]]-->*/ // --> // ]]> // <![CDATA[ google_ad_client = "pub-0984125132830117"; /* 300x250, Erstellt 20.03.10 */ google_ad_slot = "5432335239"; google_ad_width = 300; google_ad_height = 250; // ]]></div> </div> </div>'
Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.