Logo

Pripremajući drugi dio kolumne o antihrvatskom djelovanju jedne manje skupine bosanskih franjevaca odlučio sam pregledati dosadašnje komentare na ovu temu. Pregledavajući  natpise čitatelja po različitim portalima, koji su ovu kolumnu prenijeli, odmah zamijetih kako je kolumna izazvala dvije vrste reakcija.  S jedne strane javljaju se čitatelji koji ovaj problem razumiju i konstruktivno se odnose prema njemu, kao i prema samoj kolumni.

 

Međutim, s druge strane postoje i oni drugi koji čitav ovaj problem žele okrenuti u sasvim drugom smjeru. Naime, nije uopće zanemariv broj čitatelja koji ovoj kolumni pokušavaju imputirati  nekakvu dozu sukoba između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, a preko toga i hercegovačkih i bosanskih Hrvata.

Zahvaljujući modernoj tehnici ipak je lako procijeniti s koje strane kakvi vjetrovi dolaze. Zahvaljujući vidljivosti IP broja, jednostavno se dolazi  do zaključka da ogroman broj negativnih komentara na prvi dio ove kolumne dolazi od korisnika usluge bošnjačkih operatera, dočim korisnici usluga ostalih operatera uglavnom iskazuju drugačije stavove.

Imajući u vidu činjenicu da su korisnici usluga bošnjačkih operatera, uglavnom, Bošnjaci, kao i manji broj Hrvata, koji žive na većinskim bošnjačkim područjima, jednostavno se dođe do zaključka da potpora Petru Jeleču, Ivanu Šarčeviću, Luki Markešiću, Ivici Mladini i Marku Oršoliću u najvećoj mjeri  dolazi  od strane etničkih Bošnjaka.

Boljim poznavateljima prilika unutar Vrhbosanske nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosna Srebrne poznat je podatak da probošnjački stavovi ove skupine franjevaca, nije mišljenje većine katoličkog svećenstva, koji djeluje na prostoru između Rame i Livna na jugu i Save na sjeveru.

Većina katoličkih svećenika, bilo da je riječ o franjevcima ili svjetovnik svećenicima,  koji djeluju na tom području, u potpunosti su uz svoj puk. Izuzetak je ova skupina  „daidža“, odnosno „crvenih“ fratara, ili „lijevih“ franjevaca kako ih nazivaju njihova subraća, koja je zahvaljujući otvorenoj  suradnji sa nekadašnjim jugoslavenskim komunističkim režimom u potpunosti uspjela ovladati profesorskim zborom  franjevačke gimnazije i bogoslovije Bosne Srebrne.

Klica nastanka  „crvenih fratara“ u operativnim akcijama Rankovićeve UDBE

U vrijeme II. svjetskog rata i poraća Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini pretrpjela je strahovite gubitke. U tom razdoblju Mostarsko-duvanjska biskupija je izgubila 69,77% svećenstva (16 svećenika), a Vrhbosanska 56, 45% (35 svećenika). Franjevačka provincija Bosna Srebrna izgubila je 54 svećenika (36, 67%), a Hercegovačka franjevačka provincija  66 svećenika (43, 30% od sveukupnog broja svojih članova).

Uz gubitak 171 katoličkog svećenika, Katolička Crkva u BiH u poratnom je razdoblju bila izložena i takvim progonima, zahvaljujući kojima je jedna trećina preživjelih svećenika bila osuđena na višegodišnje zatvorske kazne.

U tom nesretnom razdoblju komunističke tiranije Katolička Crkva u BiH, koncem 1949., ostala je i bez svih svojih poglavara. Dotadašnji sarajevski nadbiskup mons. Ivan Šarić, pobjegao je pred komunistima, te je odlučio u Španjolskoj čekati bolja vremena. Pitanje imenovanja njegovog nasljednika tadašnja je komunistička tiranija onemogućavala  na sve načine. Mostarski biskup mons. Petar Čule u montiranom je sudskom procesu 1948. osuđen na višegodišnju robiju, a skopskoga je biskupa Smiljana Čekadu, koji je kao apostolski upravitelj upravljao Banjolučkom biskupijom, koncem 1949. godine, UDBA protjerala iz BiH i zabranila mu svako djelovanje na tome području.

U takvim stravičnim okolnostima po Katoličku Crkvu i hrvatski narod u BiH, Rankovićeva je UDBA istovremeno vodila  nekoliko operativnih akcija čiji je cilj bio potpuno odvajanje katoličke crkve od Vatikana, te stvaranje tzv. „narodne“ crkve pod potpunim nadzorom komunista.

Te operativne akcije vođene su na nekoliko razina. Jedna od tih razina bile su aktivnosti UDBE prema  crkvenim poglavarima, drugu su razinu sačinjavale Rankovićeve aktivnosti prema pojedincima bliskim samom Vatikanu, dočim su na treću razinu ovog plana otpadale različite vrste pritiska  prema katoličkim svećenicima koji su djelovali na terenu.

O sudskom procesu kardinalu Alojzu Stepincu, kao i progonima biskupa  u tom razdoblju, dosta je toga do sada napisano. Stoga ćemo se ovdje dotaći formiranja udruženja tzv. „narodnih“ svećenika „Dobri pastir“, cehovskog udruženja  formiranog od strane komunističkih vlasti, unutar koga je i nastala klica ove male ali iznimno glasne skupine režimskih bosanskih fratara, o kojoj je ovdje riječ.

Jedna od temeljnih ideja vodilja kojom su se komunisti i UDBA, osnivajući  ovo udruženje tzv. „narodnih“ svećenika, vodili svakako je pokušaj stvaranja razdora među svećenstvom. Odvajanje nižeg klera od više crkvene hijerarhije u konačnici je trebao dovesti do slabljenja utjecaja Crkve, te stvaranja jugoslavenske državne crkve odane komunističkim vlastima.

Za privlačenje nižeg klera u ovo udruženje UDBA je koristila oprobane metode „mrkve i batine“. Svećenicima koji su ušli u ovo udruženje obećana je opskrba živežnim namirnicama, ponovno dobivanje oduzetih stambenih  prostora i zemljišta, nesmetano vršenje vjerskih obreda i pouke, opstanak sjemeništa, pa čak i  izbavljanje njihove utamničene subraće.

S posebnom brutalnošću  komunističke su se vlasti odnosile prema svećenicima koji su već bili u komunističkim zatvorima. Pod pritiskom su ih učlanjivali u ovo udruženje, a neki od njih su nakon izlaska iz zatvora došli na vodeća mjesta u ovom udruženju.

Čak se išlo toliko daleko da su pred izbore provincijala Bosne Srebrene zatvorili 30-tak franjevaca i dotadašnjeg  provincijala fra Vitomira Jelčića kako bi bio izabran njihov čovjek fra Josip Markešić (usp. J. KRIŠTO, Riječ je o Bosni, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008., str. 327 -330.).Sudeći prema dostupnim izvorima  to im je i uspjelo! Nakon izlaska iz zatvora sam fra Vitomir Jelčić dao je potporu utemeljenju udruge „Dobri Pastir“.

Na žalost, pojedinci niti danas ne žele vidjeti stvarne nakane Josipa Broza prema Katoličkoj Crkvi. Tako na portalu  www.bosnasrebrena možemo u liku blaženog Alojza Stepinca skoro prepoznati glavnookrivljenog za težak položaj Katoličke Crkve u tim poratnim godinama. Pokušavajući pronaći kvalitetno opravdanje za ulazak djela svećenstva u udruženje „Dobri pastir“ nepoznati autor kaže i ovo: - „Redovni put kojim bi se ta pitanja mogla rješavati, tj. razgovorom biskupa s državnim vlastima, u to vrijeme bio je blokiran, zbog sukoba jugoslavenskih vlasti s nadbiskupom Stepincem“.

Danas dostupni dokumenti i zapisi svjedoče da su crkveni poglavari bili odlučni u  protivljenju  formiranju ovakvih  udruženja. Mons. Smiljan Čekada, upravitelj Banjalučke biskupije, tako, 15. prosinca 1949. jasno piše da „nijednom svećeniku nije dopušteno dati ime društvu ili udruženju za čije statute nije dobiveno prethodno odobrenje mjesnoga Ordinarija“.

Dakle, katolički biskupi su imali i te kako nedvojbene stavove prema udruženjima katoličkih svećenika čije su utemeljenje inicirali i poticali komunisti. Potpuno isti stav po ovom pitanju imala je i Sveta Stolica i General franjevačkog reda, koji je jasno  stavio na znanje fra Josipu Markešiću, tadašnjem provincijalu Bosne Srebrene, koji je na ovu dužnost izabran kao čelni čovjek udruženja „Dobri pastir“, „da svoje podložnike opomene i upozori kako trebaju pokazati potpunu i cjelovitu podložnost normama Sv. Stolice i Aspostolskog nuncija u Jugoslaviji“. Međutim, svi apeli crkvenih vlasti ostali su bezuspješni.

Nakon što su biskupi 25. rujna 1952. zabranili svećenicima članstvo u ovom cehovskom udruženje uslijedio je oštar prosvjed jugoslavenskih  komunističkih vlasti, u kome su optužile Svetu Stolicu zbog navodnog miješanja u unutarnje poslove FNRJ. Sama Sveta Stolica je 15. prosinca 1952. jasno i nedvosmisleno odgovorila: „Poznato je da jugoslavenske državne vlasti stoje iza ovih udruženja“.

Naravno, povijesne činjenice kazuju da se kroz ovo iznimno teško razdoblje Katolička Crkva u tadašnjoj Jugoslaviji uspjela proći bez raskola. Međutim, posljedice ovih razmimoilaženja između crkvenih vlasti i dijela svećenstva i danas se i te kako dobro osjećaju.

Profesorskim zborom provincije Bosne Srebrne ravnaju ljevičari

Kroz udruženje Dobri pastir vremenom se profilirala jedna skupina bosanskih franjevaca koja po svome svjetonazoru značajno odudara od pojma klasičnog franjevca u bilo kojoj od  franjevačkih provincija u Hrvata.

Na sjemenu koje je u poratnim godinama posijali jugoslavenski komunisti, je stasala skupina bosanskih franjevaca predvođena fra Markom Oršolićem i fra Petrom Anđelovićem.

U početku nisu imali nikakav značajniji utjecaj. Fra Marko Oršolić je bio profesor povijesti na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Većini svojih učenika, danas franjevaca srednje životne dobi, ostao je u sjećanju kao profesor koji je svako svoje predavanje vodio ka temi Drugog svjetskog rata i navodno negativnoj  ulozi Katoličke Crkve u tom razdoblju. Poglavito je rado govorio o blaženom kardinalu Alojzu Stepincu, ističući pri tome Stepinčevu ulogu kao izrazito negativnu i štetnu. Za Oršolića je vezan još jedan nesvakidašnji raritet. Ekskurzije polaznika Visočke franjevačke gimnazije redovito je vodio „Titovim stazama revolucije“, tako da su Kozara, Neretva, Sutjeska i Jasenovac bile redovita odredišta njegovih učenika.

Nekadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović, dugi je niz godina bio miljenikom jugoslavenskih komunističkih vlasti. Za svoj rad u očuvanju „bratstva i jedinstva“ odlikovan je „Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom“. Prema natpisima nekih tiskovina Anđelović je  sedamdesetih godina prošlog stojeća navodno bio i član Socijalističkog saveza, te istaknuti član uprave beogradske Crvene zvezde.

Zanimljivim se čini i podatak da su istaknutiji predstavnici  profesorskog  zbora provincije Bosne Srebrne u vrijeme rata utočište potražio u Republici Hrvatskoj.

Fra Petar Anđelović, svojim je crnim BMW-om pobjegao u Samobor, dočim su profesori iz Visokog svoju osobnu sigurnost potražili u Makarskoj. Zanimljivo bi bilo doznati razloge zbog kojih su  jedni i drugi  zaobišli Hercegovinu i Hercegovačku franjevačku provinciju, te utočište potražili  u Republici Hrvatskoj, koju će netom nakon povratka „svojoj Bosni“ (bez Hercegovine), optužiti za navodnu agresiju. Za takvo poimanje domoljublja i etike Anđelović je iz ruku Stjepana Mesića dobio i "Red Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske", a nositelj je i Zlatne plakete Lige humanista i mnogih drugih međunarodnih priznanja.

Stipe Mesić i fra Petar Anđelović

Spomenuti su, kao i njihove sarajevske anarholibaralne kolege Miljenko Jergović i Mile Stojić, koji su svoj osobni mir  pronašli u Zagrebu, svoje simpatije jasno i nedvosmisleno stavili na stranu velikobošnjačke politike i Alije Izetbegovića, zahvaljujući na taj način Hrvatskoj za sve što je za njih učinila.

Ova brojčano mala, ali utjecajno iznimno značajna, skupina bosanskih franjevaca svojim je aktivnostima u vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije sebi priskrbila naziv „crveni fratri“. Ta je skupina istomišljenika, naime, zahvaljujući različitim smicalicama uspjela ostvariti zavidan utjecaj u profesorskom zboru visočke gimnazije i sarajevske bogoslovije.

Međutim, u tom razdoblju još uvijek nisu bili u mogućnosti ostvariti potpuni utjecaj,  jer je uprava provincije vodila personalnu politiku i određivala buduće profesore.

Na žalost, vođenje personalne politike u proteklom je razdoblju,  pod za sada nerazjašnjenim okolnostima,  iznenada uzeto iz ruku uprave provincije Bosne Srebrne i dano u „amanet“ Oršolić-Anđelovićevom profesorskom zboru

Zahvaljujući tome skupina tih nekadašnjih „crvenih“ fratara, koji su vremenom izvršili transformaciju  u „daidže“, uspjela si je priskrbiti odlučujuću ulogu u procesu odabira i stvaranju budućih profesora.  Na taj način ova je mala skupina uspjeli sebi priskrbiti značajniji društveni utjecaj.

Sukladno svom svjetonazoru i moralu, danas su u prilici ne samo birati profesore nego i formirati  buduće fratre. Izdašnu materijalnu i političku potporu pri tome im pružaju bošnjačke kulturne, znanstvene i političke institucije.

Naravno, da je za bošnjačko političko vodstvo spomenuta skupina bila i ostala  iznimno zanimljiva investicija preko koje ostvaruju utjecaj na kreiraju budućih  naraštaja fratara u provinciji Bosni Srebrnoj.

Silajdžić bere plodove Brozovog sjemena

Uz kazano, ova je skupina, koja je  izrasla iz komunističkog udruženja „Dobri pastir“, i vrlo pogodan medij.  Nadziru i  časopis „Svjetlo riječi“, čiji se glavni urednik Ivan Šarčević počesto nadmeće s Miljenkom Jergovićem u istim ili sličnim temama.

Navodna hrvatska agresija na BiH, te širenje histerije protiv hercegovačkih Hrvata omiljene su teme ovog dvojca.  I jedan i drugi otvoreni su zagovornici bošnjačkih političkih interesa. Međutim, niti jedan ni drugi ne žele prozboriti niti jedne riječi o zločinima jugoslavenskih komunista nad katoličkim svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije.

U jednu ruku, za Jergovića je, kao anarholiberala i jugonostalgičara, ovo i razumljivo. Međutim, neshvatljivo je da jedan časopis bosanskih franjevaca uporno ignorira ovu temu.

Neshvatljivo je da Ivan Šarčević nije do sada napisao niti jedne  riječi  o 54 ubijena bosanska franjevca i 35 svjetovnih  svećenika iz Vrhbosanske nadbiskupije, ubijenih tijekom II. svjetskog rata i porać.

Niti mladi i nadobudni povjesničar fra Petar Jeleč, čiji talent  Oršolić i Anđelović prepoznaše među studentima i poslaše ga na studij u Rim, nije pokazao bilo kakvog interesa za istraživanje okolnosti pod kojima stradaše njegova subraća franjevci.

I jedan i drugi, kao i njihov stariji kolega fra Luka Markešić, inače omiljeni fratar Željka Komšića, radije se odlučiše za najgori vid političke prostitucije. U potpunosti ignorirajući političku volju naroda iz koga ponikoše, oni se staviše na raspolaganje služiti političkim vođama drugog naroda  i tuđim nacionalnim interesima.

Njihove izjave obično  postaju osobito glasne pred izbore, u vrijeme i malo glasnijih zahtjeva za hrvatskom ravnopravnošću u BiH, ili u trenucima bošnjačkih optužbi na račun navodne odgovornosti Republike Hrvatske za ratnu kataklizmu u BiH.

Franjevci Bosne Srebrne koji djeluju po župama svakim su danom sve više nezadovoljni  ovakvim odnosom ove elitističke skupine „daidža“. Upravo iz tih krugova dolaze i iznimno oštre riječi na račun nasljednika nekadašnjih „crvenih fratara“. Uz optužbe kako je riječ o ljevičarskoj sekti unutar Katoličke Crkve, preko optužbi za mondenski i nekršćanski život, suradnju pojedinaca sa obavještajnim službama, mogu se čuti i konstatacije kako Haris Silajdžić danas ubire plodove od sjemena koje su među bosanske franjevce posijali Josip Broz i Aleksandar Ranković.

Naravno, sve ovo ne treba posebno nikoga čuditi. Selekciju velike većine te probošnjačke elite u franjevačkim su krugovima Bosne Srebrne napravile su, naime, njihove starije kolege koji su mlade sjemeništarce vodili „Titovim stazama revolucije“ i dobitnici „Ordena zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom“.

Broza više nema. Međutim, tu je Haris Silajdžić!

Stoga je na mjestu zabrinutost  ogromne  većine bosanskih franjevaca kada  kažu da Haris Silajdžić danas ubire plodove sjemena koje su među njihovu subraću posijali Josip Broz i Aleksandar Ranković.

 

 Ilija Zovko / Hrsvijet.net

 

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.