Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

(Matej 14, 13-21)


ČUDOTVORCI

Ima ih posvuda. Okružili nas.

Postali smo njihovi taoci.

Govorim o onima koji tvrde kako su u stanju čuda činiti. Govorim o modernim čudotvorcima. Ima ih u svim područjima našeg života. U znanosti, gospodarstvu, financijama, kulturi, športu, ali najviše ih je u sferi politike. U politici njihov talent, obećavanja čuda koja se nikada ne ostvaruju, dolazi do punog izražaja.

Puno je znanstvenika u raznim domenama koji ne spadaju u kategoriju čudotvoraca, a čine stvari doslovno na granici čuda. Oni rade predano, vrijedno, mukotrpno i samozatajno i pridonose kvaliteti našeg svakodnevnog života, ali za njih nikada niste čuli. I ne ćete. Nisu zanimljivi. Ni medijima, a ni masama.

Međutim za neke njihove kolege čujete stalno. Mediji su od njih stvorili „celebrities“ i prate ih u stopu, a kako smo mi kultura koju pokreću medijske senzacije onda mi takve „čudotvorce“ neprestano i vjerno slijedimo, iako oni nisu ništa drugo nego najobičniji, trgovci snovima, prodavači magle, širitelji iluzija, torbari i vrsni opsjenari – lažni proroci.

Takvima se uvijek prikrpe politika i sekularna duhovnost („New Age“), pa onda taj „trijumvirat“ lažne znanosti, korumpirane politike i sotonske duhovnosti, odrađuje posao „kontrole masa“ za „princa ovoga svijeta“.

Laži i obmane o besmrtnosti i vječnoj mladosti, o nekoj novoj pravednosti i visokom standardu, o duševnom miru i sreći, koje nam danonoćno serviraju svi ti razno-razni „čudotvorci“, nisu ništa drugo nego „čuda“ kojima nas zavode sluge Zloga, sluge onoga koji je „lažac i otac laži“ (Ivan 8,44).

A mi?

Mi idemo za takvima, spremni žrtvovati sve kako bismo živjeli duže, bolje, ugodnije, bogatije, bezbrižnije i neodgovornije. Slijedimo ih na njihovom putu, upijamo svaku njihovu laž kao najveću istinu, nadajući se nekakvom čudu i boljem životu.

I Isusa je pratila masa ljudi. A Isus je u tuzi. Doznao je za smrt Ivana Krstitelja i želi se povući u osamu i tamo tugovati.

Međutim masa ima svoje prioritete. Možda nisu znali da je Isus u tuzi. Možda, a možda ih jednostavno nije bilo briga. Možda sve što su bili u stanju vidjeti jesu bile njihove potrebe. Možda sve što su bili u stanju osjetiti jesu bile njihove patnje i muke. Možda.

Pa i mi kad smo u nevolji, u problemima, kada nas savlada očaj, teško vidimo isti taj očaj, istu tu tugu i bol, u nekome tko možda stoji baš pokraj nas. Sve što smo mi u stanju vidjeti, u takvim trenutcima, jesu naše potrebe.

Ali to nije Isusov način postupanja. On ih je mogao jednostavno poslati neka idu od njega, mogao je isploviti na pučinu, mogao je plakati i kukati za svojim rođakom i tako svoju patnju staviti na prvo mjesto, mogao je što je htio, a htio je, sažalivši se nad njima, pomoći im.

Samilost ga je ostavila među njima. Jer Isus je milostiv. Uvijek.

Isus je bio u stanju nadići svoju bol i osjetiti njihovu bol.

I onda ih je liječio. A kada ih je izliječio onda ih je nahranio.

Pretvorio je pet kruhova i dvije ribe u hranu i više nego dovoljnu za nasititi  masu od preko 10.000 ljudi.

„I jeli su svi i nasitili se.“

„Čudo! Čudo! Čudo!“

Ovo vičemo mi.

Ali nakon ovog čuda evanđelist Matej, za razliku od nekih drugih Isusovih čuda, ne bilježi nikakvu reakciju okupljenih. Matej na drugim mjestima govori kako su neki drugi ljudi, vidjevši neka druga Isusova čuda, bili ili zatečeni, ili začuđeni, ili zahvalni, ili su slavili Boga, ili su neki bili čak i ljuti, a neke je zahvatio – strah.

Ali u ovom današnjem svjedočenju čudu u kojem Isus s toliko malo hrani njih toliko puno – nema nikakve reakcije. Nikakva odgovora ni razgovora. Ništa. Muk i tišina. Učenicima je rečeno neka uđu u lađu, a okupljenima da se raziđu.

Zašto?

Zašto Matej ne spominje bilo kakvu reakciju, a na drugim mjestima to čini?

Zar ovo čudo nije dovoljno dojmljivo?

Ni govora. Ovo čudo nosi u sebi nekoliko razina pred kojima ostaje čovjek zadivljen. Kao prvo, Isus zatomljuje svoju bol kako bi pomogao ljudima u nevolji. Kao drugo, učenici, u početku skeptični, a suočeni s tolikim narodom, nagovaraju Isusa neka ih „otpusti“. „Kud koji mili moji.“ prijedlog je učenika. Razumljivo, pa i učenici su i gladni i umorni, a nemaju ni hrane kojom bi nasitili toliko mnoštvo.

I onda čujemo onu Isusovu rečenicu koja odzvanja do dana današnjega.

„Ne treba da idu, dajte im vi jesti.“

Isus nam govori da ne čekamo skrštenih ruku kako bi ovaj svijet učinio neko svoje „čudo“ i pomogao potrebnima, nego da njemu donesemo ono malo što imamo i on će svojim blagoslovom od toga malo učiniti dovoljno za sviju. I onda je na nama s tim Božjim blagoslovima, ne postupati sebično i selektivno kako to ovaj svijet čini, nego nam je ići među ljude i neselektivno dijeliti svima. Šakom i kapom.

„Ne treba da idu, dajte im vi jesti.“

Nakon ove rečenice čudo poprima jednu potpuno drugu dimenziju. Više ništa nije kao što je bilo prije. Mi ne vičemo: „Čudo! Čudo!“, jer nije ovdje riječ o masi ljudi i o njihovoj privremenoj gladi, a nije riječ ni o kruhu ni o ribama. Nije ovdje riječ o spektaklu, o show-programu, o nastupu Davida Copperfielda.

Ovdje je riječ o stalnoj gladi, o gladi koju svi mi osjećamo. To je glad za životom, odistinskim, ispunjenim, vječnim životom, kojega samo Krist može dati. Ovdje je riječ o Isusu.

Čudotvorci ovoga svijeta nam nude surogate pravog života, nude nam „duhovne lizalice“, kojima na trenutak zavaraju našu glad, nude nam duhovni „fast food“ od kojega na kraju imamo samo mučninu. To su „čuda“ ovoga svijeta i njegovih „čudotvoraca“.

Iza svakog istinskog čuda stoji sam Isus. Isus koji gleda na nas sa suosjećanjem za naše boli i za naše patnje, Isus koji čezne upotrijebiti nas da i mi činimo čuda za druge, Isus koji želi probuditi u nama glad za vječnim životom, za životom u njegovoj blizini.

A tu glad jedino Krist može utažiti.

 

Ivica Ursić