I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

(Matej 14, 22-33)


SVIJET KAOSA

„U našoj potrazi za životnim odgovorima

skloni smo stvarati red iz kaosa i kaos iz reda.“

(Jeffrey Fry)

Posljednjih dana najčešća tema razgovora sigurno su vremenske prilike i neprilike. Prevladava zaključak da je vrijeme sve nepredvidljivije, dakle kaotično. Baš kao i naš svakodnevni život i to u skoro svakom svojem segmentu. Od politike, pa sve do prometa. Sve je u stalnom stanju kaosa.

Ratovi, boleštine, kriminal, perverzije, sebičnost, bezdušnost posljedice su kaosa u ljudskim odnosima, ali prije svega u ljudskim dušama. Zlo, preko svog gospodara, vlada ovim svijetom i izaziva kaos, jer tada se ljudi boje, strah vlada njihovim srcima i lako se daju izmanipulirati.

Ipak sve se priče o kaosu na kraju se svedu na manje ili više kvalitetne analize bezbrojnih kolumnista ili na kavanske rasprave umirovljeničke populacije. Ostala „raja“ nema vremena za ta raspredanja, jer im je svakodnevnica u totalnom – kaosu.

Kažu: "Tako mora biti. Takva su vremena."

Naš svijet tone u svekoliki kaos isključivo zato što je čovjek, u svojoj oholosti, poremetio Božji red i poredak. Mi Hrvati zoran smo primjer koji podržava tu tezu. Postoji li i jedan jedini segment Hrvatske zbilje koji nije zahvaćen kaosom? Uvjeren sam da ne postoji. Mi kao država i kao društvo ogledni smo primjer svim zagovarateljima teorije „kontroliranog kaosa“.

Ali u trenutcima najveće nacionalne i osobne ugroze, kada smo u zajedništvu vjerovali Božjoj, a ne svjetskoj pravdi i pravednosti, nismo posumnjali i „hodali smo po vodi“. Onoga trenutka kada smo posumnjali počeli smo tonuti.

I tonemo sve dublje.

U Biblija se kaos spominje 49 puta, a strah i tjeskoba, kao vjerni pratitelji kaotičnog stanja, 79 puta. Biblija često stanje kaosa vezuje uz sliku broda u oluji. Brod je Crkva. Petrova lađa. U ribarskoj lađi su apostoli, ali i svi mi  Kristovi sljedbenici.

„Svijet je more u kojem Crkvu, poput broda, tuku valovi, ali je ne potapaju.“ (Sv. Hipolit)

Mi smo u Božjoj službi, ribari smo ljudi, u Petrovoj lađi, u Crkvi, ali smo u stranom svijetu, na uzburkanom moru, usred kaosa, izvan Božjeg reda.

Jedan takav prizor donosi nam i ovonedjeljno čitanje.

Mnogi današnje čitanje, sa središnjim događajem, Isusovim hodanjem po vodi, vide kao jasnu Isusovu poruku, da smo poput Petra, u trenutcima životnog kaosa pozvani odlučno iskoraknuti u vjeri. Isus nas poziva na odlučnost, na hrabrost, poziva nas da dođemo k njemu. I ukoliko imamo dovoljno vjere u Isusa, ukoliko se fokusiramo na njega, onda ne ćemo potonuti, usprkos vjetru i valovima.

Kažu, da Isus želi da mi budemo odvažni, smioni u svojoj vjeri. Isus želi da mi „hodamo po vodi“, da sanjamo velike snove, da preuzimamo rizike.  I ako budemo dovoljno čvrsto vjerovali – uspjeti ćemo.

Meni ovo nekako miriše na tekst iz nekog priručnika za uspješne poslovne ljude. Meni ovo i nema baš puno veze ni s vjerom, a još manje s Isusom.  „Hodanje po vodi“ je danas, u sekularnom svijetu, postalo česti sinonim za poduzetništvo. Kao nekada „tko rano rani dvije sreće grabi“.

Nema sumnje da Isus želi da mi preuzmemo na sebe rizik širenja Evanđelja.

Nema sumnje da Isus želi da mi budemo fokusirani na njega.

Nema sumnje da Isus želi da mi vjerujemo.

Nema sumnje da Isus želi da mi iskoraknemo u vjeri i da ga slijedimo.

Nema sumnje.

Ali je li to stvarno ono što Isus želi da mi danas čujemo slušajući Evanđelje? Je li ovdje riječ o pojedincu, pa ma kako god on odvažan bio, ili je ovdje ipak riječ o zajedništvu.

Je li Isus, rekavši Petru:

„Malovjerni, zašto si posumnjao?“, ustvari mislio: „O Petre, Petre, zašto si napustio brod?“

Isus ne kori Petra zato što se ovaj boji. Naravno da se čovjek u oluji boji.

Isus mu prebacuje nešto drugo.

Zašto sumnjaš, Petre?

Zar si zaista mislio da ne ću doći?

Zar si zaista mislio da vas ne ću spasiti?

Zar si zaista mislio da ću vas ikada ostaviti same?

Ali koga?

Petra? Ili svoju Crkvu?

Oluja će biti u našim životima. Ovaj svijet je u sve većem kaosu, a mi smo u svijetu. Kako izići iz tog kaosa? Kako do reda u svome životu? Kako do reda u svojoj obitelji? U svojoj Crkvi? U svojoj domovini? U čitavom svijetu?

Nas Isus nije ostavio same.

„I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Matej 28, 20)

Onaj koji stišava oluje, onaj koji unosi red u kaos i dalje je s nama. I još uvijek računa na nas. Da, za taj posao, za posao u Kristovoj službi, trebati će iskoraknuti u vjeri, trebati će odvažnost, hrabrost, smionost. Ali ne treba svaki put izlaziti iz broda, kretati sam, ostavljajući druge na brodu, poglavito ne po svojoj želji.

Kako jednom reče fra Špiro Marasović: „U Petrovoj lađi nema putnika i posade. Svi smo posada.“

Svrha broda, svrha Kristove Crkve je da digne jedra, da zaroni svoja vesla u valove i da plovi, a ne da stoji privezana dok mi iskačemo jedan po jedan preko ograde, kako kome padne na pamet.

Ovaj je svijet tone u kaos, brojne oluje su tek pred nama, ali dok smo zajedno u Petrovoj lađi i dok čujemo Kristov glas: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“, sumnji i strahu mjesta nema.

„Zavapiše u svojoj tjeskobi Gospodu

i on ih oslobodi od njihove nevolje.

On obrati buru u tišinu,

i morski valovi umuknuše.

I razveseliše se jer nastade tišina.

U žuđenu luku on ih povede.“

(Psalam 107, 28-30)



Ivica Ursić