U zadnje vrijeme sve češće pišem o maglama. A sada namjeravam, čini mi se, prvi put o gustima. Pale one iznad Slavonije, iznad Zagreba (ah, da, to se ne smije), iznad Pule, iznad Splita, iznad Mostara, iznad Sarajeva... Nema nam druge nego ih razgrćati ako mislimo dočekati sunce.


Po nekim medijima sve je jasno, samo ti tamo desničari kvare veselje. Najzanimljivije ih je bilo pratiti tijekom potrage za Kristinom Ćurković. Portal Index samo što ne napisa da joj tako i treba, jer je zadrta desničarka, koketira s ustaštvom, izvodi neke bijesne performance itd., itd. Usprotivi mu se žestoko portal Dnevno. Ali na onoj inačici namijenjenoj za Hrvatsku. Inačica namijenjena Srbiji potpuno je nešto drugo govorila. Kristina je bila ustašica, bez navodnika, te nitko i ništa. Inačica, pak, namijenjena BiH naoko je bila neutralna. »Ne bi se štel mešati«, rekli bi Zagorci. Neka, tako treba, »region« je pred vratima pa moraš uhvatiti vlak, odnosno voz. Inače propadoše velike namisli bezveznih tipova.

Ne proslavi se ni Aleksandar Stanković, najbolji novinar na Balkanu, ili tako nešto, ne bavim se toliko time, zanimljiviji su neki drugi društveni krugovi. Primio u svoju emisiju Nedjeljom u 2 Željku Markić, najupečatljiviju ličnost udruge U ime obitelji. I sav se raspojasao. Pokazat će on njoj što je napredan dečko. Pjena mu je vrcala na sve strane. Ona je bila smirena. Što se može, pripada onim tamo konzervativcima. Kao takva cijeni drugu osobu, cijeni drugo mišljenje, ali nadasve cijeni činjenice. One debelo govore protiv Stankovića i sličnih. Nije život na ovoj zemlji besprizornost, kako to oni misle, nego ljepota ulivena u krhku posudu ovozemnosti. Možda će to nekada shvatiti i pokajati se. Veliki Émile Zola jest. Svoj spisateljski život provodio je napadajući Crkvu i ono što je lijepo i uzvišeno u čovjeku. Slavili su ga na sve strane. Međutim, zdravlje mu je jedanput krenulo nizbrdo. Nakon nekog vremena Bog ga je čudesno izliječio. Zola je bio pošten i priznao tko je bio i što je redio. Posvjedočio je da je 30 godina proveo kao član Velike lože Francuske, a 20 godina kao viši svećenik i najviši majstor lože, osnivač reda slobodnih zidara u Egiptu... Naravno da se toga odrekao. Preobrativši se ili pokajavši počeo je pisati sasvim drukčiju vrstu književnosti. No, prerano je otišao Bogu na konačno smirenje. Povijesni znalci kažu da su ga masoni ubili, na svoj tipičan način. Nisam povjesničar pa ne znam je li tako, ali znam da u knjigama nema ovog njegova zadnjeg razdoblja života. Jednostavno je izbrisano. Zola je samo otpadnik od kršćanske vjere i ništa više. Logika nam svima, dakle, kaže da tu nešto smrdi. Što?

Zoran Vakula, naš hrvatski meteorolog zacijelo ne bi rado odgovarao na ovakva pitanja. Njega su privodili i zbog manjeg razloga. Prošlog mjeseca studenoga teretili su ga za širenje rasne, nacionalne i etničke mržnje zbog vremenske prognoze u kojoj je nagovijestio spuštanje guste magle iznad Zagreba s horizontalnom vidljivošću od 50 metara u zadnjem tjednu studenoga. Došli milicajci, drugovi u plavom, oprostite policajci po njega. Prepoznali ustaštvo. Nisu prepoznali komunizam u prijašnjim riječima trenutnog hrvatskog predsjednika da je lijepa kapa partizanska, nisu prepoznali njegovo koketiranje s tim totalitarizmom kojega je Europa osudila i nisu ga priveli. Partizani su mogli biti saveznici s mračnim totalitarizmom komunizmom, ustaše nisu mogle biti saveznici s mračnim totalitarizmom nacionalsocijalizmom, nacionalnom inačicom internacionalnog komunizma. Zanimljiva logika trenutnih hrvatskih političara na vlasti koji se svakim danom sve više i više doimlju kao da trapaju u zaista gustoj, gustoj magli. Ili smo to mi kojima su oni posijali tu maglu?

Dobar sijač magle očito je i Ivan Grujić kojega časni biskup Mile Bogović javno nazva pukovnikom Udbe u prigodi otvaranja spomenika komunističkim žrtvama u Sincu. Bilo mu čudno da jedan takav otvara spomenik onima koje su njegovi ubili. Grujić, pak, odvrati da nije pukovnik Udbe i da će tužiti biskupa Bogovića. I što sad? Ode biskup na sud da konačno bude osramoćen jer stalno naginje udesno. Nikako da shvati, između ostaloga, da ono što Grujić i Matić rade nije ni na kakvoj svjetskoj razini, nego čista balkanska posla koja čovjeka uvjeravaju da ne vidi ono što zapravo vidi. Hoće li, dakle, doskočiti tome Bogoviću i njegovim maglama? Čini mi se teško. Oni kojima nije teško kopati po internetu mogu pronaći da je Grujić svojedobno svjedočio na Haaškom sudu. Tamo je priznao da je u strukturama Udbe još od 1972. Počeo je od najniže stepenice, kako kaže, i popeo se do onih najviših. Specijalnost su mu postali obavještajni i kontraobavještajni poslovi. Mislimo li da to znanje nije i sada iskoristio? Možda on stvarno nije pukovnik Udbe, i tu je naoko u pravu, jer se ta stuba drukčije zove u Udbi nego u vojsci, ali koja razlika? Isto tako često je u medijima bio nazivan upravo pukovnikom Udbe i nikada to nije demantirao. Tako je ta stvar o njemu kao o javnoj osobi postala općepoznata. Naravno, kasnije sudjelovanje u hrvatskoj vojsci to nije prebrisalo. Na stranu je li se tamo uključio dragovoljno ili silom prilika, pod utjecajem onoga što se dogodilo Ceauşescuu i njegovoj Eleni u Rumunjskoj. Strah je gadna stvar. Nekako mi se čini, da je to sve bilo dragovoljno vladao bi se poput Željka Kekića, čovjeka koji je između ostaloga s drugima nadzirao Antu Kovačevića. Progledao i na kraju se ispričao dotičnom. Sada je pokajnik, u onom kršćanskom smislu te riječi.

I dok se mi ovako naganjamo s našim udbašima ili neudbašima, pukovnicima ili pokajnicima, u svijetu kršćani sve više i više trpe. Ovih Božićnih dana na um mi ponovno posebno padaju kršćani u Svetoj zemlji i Bliskom istoku. Sve ih je manje. Neki predviđaju da će ih nestati do kraja ovoga stoljeća. Činjenice idu tome u prilog. Sirija, Irak, Libanon... polako postaju jedno ratište. Islamski fundamentalisti brišu sve pred sobom. Ima ih tko štititi. Kršćane nema. U Egiptu se čak događa da toj državi Muslimanska braća postaju neprijatelji, dok su u isto vrijeme prijatelji Europi, bez obzira što tamane kršćane. Očito je gusta magla u zapadnim glavama. Posijana još tamo u Srednjem vijeku. Danas je nabujala. Tajna društva izišla su iz sjene. Čini im se da konačno mogu svijet urediti po svome.

Istina je, brojke su nemilosrdne i jasne. Preko 150.000 kršćana godišnje bude ubijeno zbog svoje vjere. No, isto tako je istina i da ih neprestano ima sve više. Samosvojni su stali na branik i odgone magle. Ne boje se dati i primiti život, ne boje se ničega. A Boga ljube, svim srcem i svom dušom. Kako da onda ne svane sunce, kako da onda ne pobijedi dobro?

 

Miljenko Stojić