Ponovno smo išli prema Austriji. Tamnica Karlau u Grazu. Jedino smo danas bili opušteniji. Dario Kordić bit će među nama. Dočekat ćemo ga ispred tamnice, produžiti s njim do Hrvatske katoličke misije udaljene stotinjak metara i onda zajednički prema Frohnleitenu. Tamo su 1967. hercegovački franjevci preuzeli na skrb samostan i župu osnovanu 1050. Bila je to najbliža točka prema domovini. Tu se sastajalo, dogovaralo, sanjalo o slobodi. S druge strane granice bio je 10. po redu zločinac u suvremenoj povijesti Josip Broz Tito. I britansko-masonsko čedo Jugoslavija. Rodilo se u potocima hrvatske krvi. Hrvati se na Bleiburgu predadoše dotičnima vjerujući da će se držati potpisanih konvencija. Ma kakvi. Na prijevaru ih izručiše Titovim komunistima.


Miješali su se svi ovi osjećaji u meni dok sam promatrao slovenska brda. Činilo mi se kao da čujem krikove djece iz zadnje knjige o Bleiburgu koju sam čitao. Ivan Ott, Ukradeno djetinjstvo. Da su jugoslavenski komunisti i njihovi saveznici počinili samo taj zločin, bilo bi previše. Ali njima je to bilo malo. Uništavali su sve ono što bi moglo smetati da njihovo opako čedo zaživi. Produžilo se to i u ovo naše vrijeme. Ponovno iste igre na djelu, ponovno nevini stradavaju. Dario Kordić dobi dugih 25 godina. Obećaše mu kratko i pravično suđenje, ali sve posta samo mrcvarenje. Na kraju »zaključismo« da je dobro prošao. Kazna je mogla biti doživotna. Ponovno mi pred očima bljesnuše slovenska brda i ona maloprijašnja graničarka. Bila je hladna prema nama. Jesu li njezini bili hladni prema dugoj koloni uznika koju su u ono poratno vrijeme tjerali kao stoku na klanje? Nadajmo se da nisu i da su pobijeni to ponijeli na onaj svijet kao stručak svibanjskog cvijeća u zapučku.

Graz je živio svoj život. Koga briga za nevino utamničenog Hrvata. Trebalo je kupiti ića i pića za vikend pred vratima, trebalo je prošetati psa, trebalo je pogledati najnoviju modu. Zaista puno posla. A mi smo žurili svome Dariju. Izgrlili smo ga na tamničkom izlazu ili ulazu, kako shvatimo. I međusobno smo se prepoznavali. Ponekada se godinama nismo vidjeli. Razbilo Herceg Bosnu i mi se razmiljeli kojekuda. Dario pun nade i Božje blizine kao uvijek. Nema povišenih tonova, čemera i jada. Živimo slobodu u punom smislu te riječi pred sivim tamničkim zidinama. Zlo je maknuto u stranu.

U samostanskom vrtu u Frohnleitenu gužva. Ugođaj prijateljski. Nismo morali, nego smo htjeli doći. Nazočit ćemo sv. misi za domovinu i za branitelje, biti s našim Darijem. Ne tužimo se na tegobe puta. Ako ništa drugo, stid nas je pred čovjekom koji gotovo 17 godina nevin leži u tamnici zbog slobode koju sada uživamo. Ćutimo zapravo miris onih zlosretnih, ali ponosnih vremena devedesetih godina prošloga stoljeća. Bila je živa Herceg Bosna. Sanjali smo njezinu daljnju izgradnju. Pa su nas onda nemilosrdno zaustavili, na prijevaru nas izručili svojim zlim slugama. Sjećamo se Daytona. Naše vođe nisu imale kamo. Morali su birati te su izabrali vjeru u čestitost ljudske riječi. Bez obzira na sve nisu pogriješili, pogriješili su oni koji su je pogazili. Kako prije, tako i sada. Međutim, pustimo sve to, uživajmo u blizini prijateljstva i neba. Tu je sveukupno četrdesetak svećenika, među njima trojica biskupa. I mnoštvo puka Božjega za ovaj kraj, negdje oko 250. Rastrčali se domaćini dostojno nas ugostiti. Pomoćnici u župi ne razumiju hrvatski, svi zajedno razumijemo osmijeh i otvorenost srca. Gledam đačke torbe u kutu u sakristiji. Došla djeca ministrirati kod sv. mise. Pa se sjetih i naših đačkih dana. Potpuno isto. To je ta nit koja se prenosi s koljena na koljeno, nit povezanosti sa svojim Bogom. Dario ju je s povjerenjem prihvatio i zbog toga smo mu danas došli u posjet. A opet smo svi zajedno došli u posjet svojoj domovini.

Orgulje su lijepo zvučale u prekrasnoj crkvi. Još tamo iz 17. stoljeća. Da nismo imali Turke, imali bismo i mi nešto ovako. Gledam anđele kako lete prema nebu. Crkva je sva u raspjevanom rokoko stilu i u baroku. Za današnji dan baš odgovara. Pozdravlja nas provincijal hercegovačkih franjevaca fra Miljenko Šteko, pozdravlja nas vojni biskup Juraj Jezerinac. Slušamo riječi sv. evanđelja, slušamo propovijed biskupa Vlade Košića. Sve jednostavna do jednostavne riječi. Danas nije vrijeme za fraze. Drago mi to. Uživam zaista u sv. misi. Gledam svijeću koju je Dario zapalio na početku. Donijeli su je branitelji iz Herceg Bosne. Smjelo gori, bez onih uobičajenih stalaka, sama, samouvjerena. Doprati nas polagano do kraja. Pozvaše i Darija da uputi koju riječ. Zadrhta mu grlo na početku. Pokaza se čovjekom koji nije zatomio svoje osjećaje. Onda u njemu prevlada domoljublje, čast prema odori hrvatskog vojnika. Progovori iz srca, onako kako smo ga bili naučili nekada slušati. Gledam u povećanu njegovu sliku koju je netko donio. Puno mlađi, naravno, vojnička odora, grb Herceg Bosne na rukavu, krunica oko vrata. Sjećamo li se takvih dečkiju iz onih vremena? Gdje su sada? Mislimo li na njih? Dario očito misli. Spominjao ih se, kao i čovjeka koji ih je sve vodio, Franje Tuđmana. Naravno da je tu i neizostavni Gojko Šušak, voljeni ministar obrane. S poštovanjem Dario o njemu govori. Njega nema, ali je tu njegova supruga Đurđa. Živi Herceg Bosna u srcima onih koji je prihvaćaju.

Govorio je Dario i poslije na zajedničkom druženju. Međutim, one riječi na kraju sv. mise njegov su labuđi pjev. U malo riječi sve je rekao. Idemo dalje. Ne raspreda se o tome kad bi konačno mogao izići barem na privremenu slobodu. Svi poštujemo njegov stav da je sve u Božjim rukama i da se ne treba time opterećivati. Važno je ostati uspravan. Dario to zaista jest. Na um mi je neprestano padala usporedba s kardinalom Stepincem, iako je nerazumno Darija time opterećivati. Obojica su se isto vladala u teškim vremenima, obojici je nuđena primamljiva nagodba, obojica su je odbila. Ponijeli su svoj križ i nosili ga do kraja. Nebo se približilo čovjeku.

Opet slovenska brda, opet ono ukradeno djetinjstvo. Najprije su im poubijali roditelje i bližnje, nakon toga njih smjestili u domove i jednoga dana ponudili im vojnu službu. Izobrazba u SSSR-u. Ivan, jedan od njih, ulazio je u svoju dvanaestu godinu. Lomio se. Kako zaboraviti ubijene roditelje, kako zaboraviti pobijene prijatelje, kako zaboraviti logor, kako... Ponuda je bila na stolu, primamljiva kao jutarnji topao kruh gladnu čovjeku.

Dario je ostao, mi smo se vratili. Do sljedećeg susreta.


Miljenko Stojić


Vezani članci:

-Kolumna Miljenka Stojića: Časno

-Frohnleiten: Po želji Darija Kordića služena Misa za Domovinu i hrvatske branitelje

-Dario Kordić: 'Neka bude Božja volja do dana kada Bog bude želio da budem u uzama'