Logo

Dubravko Jelčić napustio je ovaj svijet. Veliki Dubravko. Tijelom malen, ali iza sebe je ostavljao duboku brazdu. Volio je svoj narod ma gdje on bio. Rodio se u Požegi 1930., da bi kao dječarac dospio u Čapljinu zbog nove službe svoga oca. Udahnuo je tu neslomljivi hercegovački duh. Upamtio je i tadašnjeg čapljinskog župnika fra Andriju Jelčića. Istog su prezimena, ali nisu bili ništa u srodstvu.

Fra Andrija je rado zalazio u njihov dom, kao i mnogi drugi Čapljinci. Svih se dojmio pa su k njemu, odnosno Bogu, u crkvu zalazili ne samo Hrvati, nego i Srbi, muslimani... Posebno u vremenu Božića i Uskrsa. Cijeli grad slavio je te blagdane. No, nije mu to pomoglo prilikom dolaska jugokomunista. Jednostavno su ga na Širokom Brijegu kao gvardijana i župnika skratili za glavu negdje tamo u našoj Dalmaciji. Vijest o tomu Jelčićima je prenio dr. Pavao Canki koji ju je službeno dobio. Fra Andrijin lik otada se još dublje utisnuo u Dubravkovu dušu. Jelčići nisu tada predmnijevali da će ubrzo žaliti i dr. fra Radoslava Glavaša koji je kao pročelnik Odjela za bogoštovlje radio u Cankijevu Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja. Još su manje predmnijevali da će im glavu obitelji jednostavno strijeljati te 1945. Nosio je sve to Dubravko u sebi i sanjao o slobodi.

     Ona se mrvicu počela nazrijevati 1967. Hrvatski intelektualci potpisali su slavnu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a sličnu su 1971. u Sarajevu potpisali neki drugi hrvatski intelektualci. Ona prva rodila se u okrilju Matice hrvatske koja se u ovo suvremeno vrijeme razišla s Dubravkom Jelčićem i A. G. Matošem. Ovom posljednjem nisu htjeli dovršiti obnavljanje rodne kuće, a ovom prvom to je samo bila kap koja je nadošla u ionako prepunu čašu. Svjedočio sam tomu iz prve ruke družeći se s Dubravkom (sada žalim da nisam i više) kada bih dolazio u Zagreb. A protagoniste Sarajevske deklaracije povijesni vjetar razbacio je na sve strane. Neki su već i pomrli. Spomenuti pothvat bio je njihov zajednički krik za slobodom, jer u to vrijeme u BiH nisu baš bile poželjne barem donekle svjesne hrvatske ustanove.

     Tako se sve te godine danas sliše u jedno: još nismo načistu sa svime. Zbog toga određeni hrvatski intelektualci prije nekoliko godina potpisivaše Deklaraciju o zajedničkom jeziku: Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Baš lijepo! To ni jedan Krleža nije činio. Potpisa onu Deklaraciju iz 1967. i na pritisak Josipa Broza Tita istupi zbog toga iz CK SKH. Obojica su time bila zadovoljna, kao što je Tito bio zadovoljan dok mu je prije Drugog svjetskog rata pomagao dr. Ante Pavelić. Bile su to godine 1925. - 1928. Tito se tada intenzivno bavio terorizmom ili širenjem revolucije, ovisno o tomu tko govori, pa je tako skupljao kaznene prijave. Pavelić mu je trebao da ga od njih oslobodi i on je to zaista u mnogim slučajevima svojim vezama i činio. Kad bi Tito dolazio kod njega, Pavelić bi znao zapostavljati druge klijente jer je volio zbog nekog razloga slušati Titova trabunjanja o komunizmu. Žena mu je na to govorila da će ga taj Tito doći glave, kako je o svemu ovomu jednom Pavelićeva kćer Višnja posvjedočila na Bleiburgu književniku Marijanu Mandiću. A njih dvojica posljednje su piće popili u Tkalčićevoj. Povjesničar Ivica Šarac je nakon toga podatka napisao da je račun platio narod. Ovdje još dometnimo da Deklaracijom o zajedničkom jeziku vjerojatno nije zadovoljan ni Jevrem Brković, kao što njegov otac, prema Jevremovim riječima, nije bio zadovoljan ili spreman strijeljati žene i djecu na Širokom Brijegu te je to odbio. Na nama je hoćemo li mu vjerovati na riječ. Valjda je se popravio. U mladim je danima, naime, prokazao jugokomunistima Vjenceslava Čižeka, kako Čižek sam svjedoči, zbog pjesmica protiv Titova režima. Reklo bi se, nepredvidivi su putovi Gospodnji.

     Vjenceslav Čižek svakako spada u skupinu ličnosti kakav je bio Dubravko Jelčić. Nadaren, neustrašiv, odan do kraja svome narodu i svome Bogu. Hrvanje s režimom započeo je čim je uspio naučiti slova. Za provjeru mu je otac rekao da ide na ogradi napisati Živio Maček. Kasnije je bio izbacivan iz škola i s posla, zatvarali su ga u svoje otužne tamnice gdje počinje gubiti vid, oteli ga u Njemačkoj i ponovno strpali u zeničku tamnicu gdje je gotovo potpuno oslijepio. Međutim, nije se dao. Svoje je stihove pamtio u glavi zahvaljujući načinu koji je sam smislio. Po izlasku na slobodu počinju mu izlaziti knjige, što nije bilo dovoljno DHK-u da ga primi u svoje članstvo, ali je bilo dovoljno DHK-u HB da s radošću to učini. Dobro se još sjećam toga dana kada smo mu to napravili. Kako i ne bismo! Da nam je samo svojim djelovanjem približio Boku kotorsku u kojoj je naša najstarija katedrala, ona Sv. Tripuna iz 1166., bilo bi dosta. A Čižek je učinio puno više od toga. Pokazao nam je jednostavno kako biti uspravan u nesmiljena vremena.

     Malkica Dugeč svjedoči da je bio radostan kao malo dijete kada je postao članom DHK HB i kada je pod svojim prstima osjetio knjigu koju su mu dotični izdali. Umro je ubrzo nakon toga, početkom ovoga tisućljeća. A Malkica, kao jedna od onih naših junakinja nakon Drugoga svjetskog rata i poraća, ostala je svjedočiti i o njemu, i o svome mužu Boži, i o mnogim drugim Hrvatima koji su bili progonjeni. Slom Hrvatskog proljeća otjerao je nju i njezina supruga u Njemačku. Postali su »neprijateljska emigracija«. Nažalost taj duh još ni danas nije iščezao iz hrvatske javnosti. Naši iseljenici i dalje su »neprijateljska emigracija«, javni djelatnici žale što je Udba ubila tek 100-ak Hrvata... Moramo se toga sjetiti dok obilježavamo obljetnicu Udbina ubojstva Josipa Senića. Revolucija očito i dalje teče. Dokle?

     Odgovor je na nama. Znat ćemo što činiti, ako već nismo slomljeni i ako se usuđujemo misliti svojom glavom.

 

Miljenko Stojić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.