Željko Primorac: Europski put Hrvatske pod američkom zaštitom!
Ulaskom u punopravno članstvo NATO-a i Europske unije Republika Hrvatska ispunila je svoje najvažnije vanjskopolitičke ciljeve. Može se slobodno kazati kako je hrvatska vanjska politika određeno vrijeme nakon stupanja u punopravno članstvo EU-a bila bezidejna, izgubljena i bez cilja.
Dugogodišnji napori u ispunjavanju teških kriterija za stupnje u članstvo, prije svega onog EU, ostavili su na državnoj administraciji i političkim elitama određene tragove zamora pa se vanjska politika nekoliko godina uljuljala na lovorovim grančicama dugotrajnog, ali na koncu uspješnog, pristupnog procesa. To je rezultiralo nedostatkom vanjskopolitičkih inicijativa na svim razinama od Pantovčaka pa sve do Zrinjevca, a da ne govorimo o ne aktivnom i bezidejnom aparatu državnih veleposlanstava i konzulata. Ovi potonji čak bi mogli pronaći izgovor u činjenici da oni samo primaju smjernice iz Ureda predsjednika te iz Vlade, ali i ne aktivnost na toj razini posljedica je političkih nagrada mjestima u diplomaciji što se na koncu pretvori u doslovnu političku mirovinu u diplomaciji. Za rezultate mandata i onako nitko ništa ne pita. Umjesto da primjere uspješne diplomatske prakse izučavamo iz slavne diplomacije vlastite diplomatske škole Dubrovačke Republike mi svoj kadar obrazujemo u skladu s koncepcijama diplomatskih akademija i onda se čudimo izostanku trgovačkih i ekonomskih rezultata kod naše diplomacije.
No, vratimo se glavnoj temi, smjernicama hrvatske vanjske politike. Dakle, nedugo nakon stupanja u punopravno članstvo EU u većini hrvatskih medij komentatori provlače tezu o ne postojanju hrvatske vanjske politike, odnosno, tezu kako se hrvatska vanjska politika kreira u Bruxellesu, a Hrvatska svoje mišljenje nema niti o jednoj globalnoj temi ili problemu. Za usporedbu, daje se iskustvo iz SFRJ i tobožnja važnost Jugoslavije u globalnim razmjerima za vrijeme Hladnog rata. Zaključak, Jugoslavija je bila svjetski čimbenik, a Hrvatska ne bitna i ne važna te je danas nitko ništa ne pita. Redovito bi ove zaključke u hrvatskim medijima popratili „stručnjaci“ formata Tomislava Jakića ili Ivice Maštruka.
Potom predsjednica Kolinda Grabar Kitarović domaćoj i svjetskoj javnosti, zajedno s poljskim predsjednikom Andrzejem Dudom, obznanjuje novu vanjskopolitičku inicijativu tzv. politiku „Uspravnice“ ili politiku „Triju mora“. Dakle, hrvatska predsjednica kao sukreator nacionalne vanjske politike aktivno uključuje državu u zamišljenu inicijativu povezivanja srednjoeuropskog prostora novih članica EU. Prije svega u razvoju prometne i energetske infrastrukture te boljem gospodarskom uvezivanju. Hrvatska zahvaljujući ovoj inicijativi, uz Poljsku, postaje aktivan vanjskopolitički čimbenik. Hrvatski i Poljski planovi energetskog razvoja srednje Europe poklapaju se s vanjskopolitičkim stavovima SAD-a o smanjenju ovisnosti istočnoeuropskih i srednjoeuropskih država o ruskim energetskim resursima. Ova inicijativa zadobiva snažnu podršku SAD-a što se posebno vidjelo u Varšavi prilikom sastanka s predsjednikom SAD-a.
Umjesto da vanjskopolitički angažman predsjednice, ali i nova vanjskopolitička inicijativa i smjer države naiđe na odobravanje, ona je napadnuta od istih onih komentatora koji su do jučer kritizirali hrvatsku pasivnost na vanjskopolitičkom planu. Optužbe se sada kreću u rasponu od toga da predsjednica, kao pijun SAD-a, nepotrebno izlaže državu ruskom odgovoru na ovu inicijativu do toga kako će se Hrvatska naći izolirana od strane Pariza i Berlina, kojima nije u ekonomskom interesu zaoštravati odnose s Moskvom. Ukratko, sada oni isti koji su do jučer kritizirali Hrvatsku pasivnost i servilnost Bruxellesu urliču zašto se ne skrijemo pod stol „dok se veliki tuku“.
No, ova Mačekova politička krilatica danas, ali ni u njegovo vrijeme, jednostavno ne prolazi. Iz jednostavne činjenice što svi današnji hrvatski vanjskopolitički problemi svoje korijene imaju ili u neriješenim sporovima nastalim raspadom SFRJ ili su svoju nadogradnju dobili u pristupnim procesima i članstvom u EU. Počevši od granice u Savudrijskoj vali i kontaminirane arbitraže koja je posljedica direktne slovenska ucjene prilikom stupanja u EU. Da je kojim slučajem EU tada funkcionirala na osnovu prava i pravde jedna članica nikada takve uvjete ne bi mogla postavljati članici koja pristupa. Kada bi po ovom pitanju slušali službeni stav EU-a slovenska granična policija bila bi u Savudriji. Drugo važno pitanje zbog kojeg se oštro sukobljavaju interesi EU i hrvatski nacionalni interesi je nedavno otvoreni postupak protiv Hrvatske pred Sudom EU u kojem EU tuži RH jer nije promijenila Zakon o INI kojim se državi ostavlja pravo veta u ključnim stvarima u poslovanju kompanije. Također, nedavni pokušaj ministra Tolušića da sanitarnim kontrolama koliko toliko dovede u red tržište prehrambenih proizvoda, odnosno, ne kontroliran uvoz iz susjedstva, naišao je na osudu EU.
Dakle, na samo ova tri primjera jasno je kako RH ne može i ne smije slijepo slušati diktate europskih povjerenika jer interesi RH i EU su na mnogim poljima istovjetni, ali su na nekima i u direktnoj suprotnosti. Ukoliko je na područjima na kojima se sukobljavaju stavovi RH i EU moguće hrvatske argumente pojačati američkom zaštitom postavlja se pitanje – zašto je ne iskoristiti? Sjetimo se samo kako je Slovenija vrlo brzo promijenila stajalište o ulasku RH u NATO nakon oštrog upozorenja SAD-a. Nedavno je, nakon donošenja famozne presude o arbitraži između Hrvatske i Slovenije, njemačko veleposlanstvo u Zagrebu izdalo neobičnu, za diplomatske okvire, izjavu u kojoj je pozvalo na hitnu primjenu arbitražne presude i poštivanje međunarodnog prava. Nigdje u priopćenju, kao ni u presudi, se ne navodi razlog hrvatskog istupanja iz arbitražnog procesa kao ni hrvatski argumenti zbog kojih neće poštovati arbitražnu presudu. Odmah nakon ovog priopćenja oglasilo se i američko veleposlanstvo koje je manje-više ponovilo hrvatske stavove kako je spor oko granice u Savudrijskoj vali bilateralni spor koji će se kao takav i rješavati. Nakon ovog priopćenja na RH iz smjera EU više nije došao niti jedan pritisak, a hrvatska policija i danas patrolira hrvatskim morem u Savudriji.
Iz svega navedenog jasno je kako RH i dalje treba tražiti svoje mjesto u EU, predlagati inicijative i razvijati svoje prometne, energetske i gospodarske kapacitete u sklopu većih europskih projekta, ali nikako se na tom putu ne treba odreći svojeg strateškog savezništva s SAD-om koje je od Domovinskog rata do danas potvrđeno bezbroj puta.
Željko Primorac