Logo

Zbog loše znanstvene obrade i dan danas ne postoji konsenzus oko broja stradalih na Bleiburgu i Križnom putu, a procjene se kreću od 50 tisuća do 300 tisuća stradalih. Međutim, nekako se ukorijenila brojka od 150 tisuća žrtava, civilnih i vojnih.

Jasno je kako si Tito nije smio dopustiti luksuz da mu deseci tisuća prekaljenih vojnika, još uvijek u urednim vojnim formacijama, prebjegnu u susjednu zemlju. Ti vojnici, iskaljeni u četverogodišnjem ratu, bili bi noćna mora svakom vlastodršcu na tlu Hrvatske

Bleiburg je i dalje trn u oku dušmanima u zemlji i inozemstvu. Prije nekoliko godina, kada su javnim životom u Hrvatskoj haračili političari iz Kukuriku koalicije, napisao sam tekst u kojem sam Bleiburg nazvao – ishodištem hrvatske Katynske šume. Iako su Bleiburg i Križni put, gledajući broj stradalih, nemjerljivo veće tragedije u odnosu na Katynsku šumu i stradanje vojne i intelektualne elite Poljaka. Nekoliko je razloga zašto sam usporedio Bleiburg i Katynsku šumu…

Prije svega – jer su brojni Hrvati i dan danas slabo upoznati s bleiburškom tragedijom. Pritom ne treba kriviti običan narod, jer ni znanstvena zajednica do današnjeg dana nije razjasnila sve okolnosti vezane za Bleiburg. Također, istraživanja Bleiburga i obrada ove teme u znanstvenoj zajednici i danas se smatraju – povijesnim revizionizmom. Bleiburg i Križni put „revizionistički“ status imaju i u popularnim medijima, poput filma i beletristike, pa stoga ne čudi što Hrvati, pogotovo mlađi naraštaji, jako slabo poznaju ovu, možda, i najtragičniju epizodu hrvatske povijesti.

S druge strane, Poljaci su pokolj svojih časnika i intelektualaca u Katynskoj šumi istražili do u detalje. Nakon što je znanstvena zajednica utvrdila sve okolnosti oko stradanja Poljaka u Katynskoj šumi, te broj stradalih, lokacije i naredbodavce, na scenu je stupila – filmska industrija. Zahvaljujući filmskim ostvarenjima danas za Katynsku šumu znaju svi u svijetu. Žalosno, ali i brojni Hrvati danas bolje poznaju pokolj Poljaka, nego stradanje vlastitog naroda. Pišući tekst u kojem sam usporedio Bleiburg i Katynsku šumu želio sam Hrvatima, kroz prizmu poljske tragedije, približiti njihovu – bleiburšku tragediju.

Drugi važan trenutak koji me vodio prilikom uspoređivanja ovih dviju tragedija je i činjenica da su na Bleiburgu i Križnom putu, kao i u Katynskoj šumi, pored vojnika i običnih civila, stradali i brojni intelektualci. I u jednom i u drugom slučaju, egzekucije su obavljale specijalne jedinice tajne policije ili vojske. Tako su Poljacima presudile jedinice NKVD-a, a Hrvatima specijalni odredi OZNE i KNOJ-a.

I u jednom i u drugom slučaju zadatak tajnih policijskih i vojnih eskadrona smrti bio je – likvidirati svaku prijetnju novom političkom poretku. Pritom se misli na živu silu, ali posebno na intelektualnu elitu. Treba naglasiti kako su odredi OZNE i KNOJ-a, odnosno njihovi zapovjednici, prolazili posebne obuke u SSSR-u, a posebna pažnja na tim obukama posvećivala se upravo obračunu s kontrarevolucionarnim elementima.

Staljin i Berija imali su nove planove za poljski nacionalni teritorij, planove u koje se nikako nijsu uklapale 22 tisuće zarobljenih i interniranih poljskih časnika i intelektualaca. Štoviše, bio je to potencijal koji je bio realna opasnost za svaku tuđinsku vlast na poljskom nacionalnom teritoriju. I upravo su zbog tog razloga – morali biti eliminirani.

Kao što sam već naglasio, zbog loše znanstvene obrade i dan danas ne postoji konsenzus oko broja stradalih na Bleiburgu i Križnom putu, a procjene se kreću od 50 tisuća do 300 tisuća stradalih. Međutim, nekako se ukorijenila brojka od 150 tisuća žrtava, civilnih i vojnih. Jasno je kako Tito nije sebi smio dopustiti luksuz da mu deseci tisuća prekaljenih vojnika, još uvijek u urednim vojnim formacijama, prebjegnu u susjednu zemlju. Ti vojnici, iskaljeni u četverogodišnjem ratu, bili bi noćna mora za svakog vlastodršca na tlu Hrvatske.

Kada tim vojnicima dodamo i tisuće liječnika, učitelja, sveučilišnih profesora, književnika, novinara i akademika, dakle inteligenciju koja bi usmjeravala navedenu vojsku, onda možemo shvatiti partizanske ultimatume o predaji vojske i civila na Bleiburgu. Također, kada cijelu situaciju sagledamo s tih pozicija, onda nam je jasnija i izjava koju je mnogo godina nakon bleiburškog masakra dao Milovan Đilas. Taj, jedan od najbližih Titovih suradnika za vrijeme bleiburške tragedije, svojedobno je izjavio: „Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela…!“

Hrvatska još nije istražila sve aspekte bleiburške tragedije

Međutim, današnja Hrvatska, ne samo da nije do kraja istražila sve aspekte vezane za bleiburšku tragediju, već se te tragedije, nažalost – pomalo i srami. Vidljivo je to i iz mlakih i reakcija državnih dužnosnika u svakom istupu koji se tiče Bleiburga. Pogotovo ako treba odgovoriti na prozivke iz inozemstva, kada se komemoracija poistovjećuje s veličanjem fašizma i ustaštva. Uzroke ovakvom ponašanju nije teško detektirati. Hrvatska je „bogatija“ za 45 godina komunističke vladavine, a osiromašena za jednu cijelu generaciju mladosti i intelektualaca koji su posljednje počivalište pronašli od Bleiburga uzduž Križnog puta. U takvim okolnostima nije teško razumjeti da se u Hrvatskoj licitira s pokroviteljstvom Sabora nad samom komemoracijom ili da pojedini zastupnici izjavljuju, kako im je žao što „partizani nisu završili posao 1945….“

Ovih dana, udar na bleiburšku komemoraciju, dolazi iz institucije od koje smo to najmanje očekivali – iz Crkve! Točnije, iz austrijske biskupije koja je nadležna nad Bleiburgom. Naime, dijecezanski upravitelj biskupije Gurk Klagenfurt, mons. Engelbert Guggenberger,  nije dopustio Hrvatskoj biskupskoj konferenciji služenje svete mise na bleiburškom polju za vrijeme ovogodišnje komemoracije žrtvama bleiburškog masakra. Ova odluka samo je posljedica napora koje određeni politički i medijski krugovi godinama ulažu, u zemlji i inozemstvu, kako bi bleiburšku komemoraciju prikazali kao komemoraciju kojom se odaje počast Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i samim time – veliča fašizam…

Nažalost, Republika Hrvatska nikada nije smogla snage argumentirano i dosljedno, pred međunarodnom javnošću, obraniti istinu o Bleiburgu i Križnom putu, te razlučiti vojna i ratna djelovanja od genocida, koji je počinjen nakon službenog završetka Drugog svjetskoga rata. Ovih dana razna udruženja tzv. antifašista u Hrvatskoj, koja redom predvode bivši visoki dužnosnici JNA ili UDBE, tvrde kako se na Bleiburgu nije dogodio zločin nad civilima, već da su tamo streljani ustaše koji su prije toga činili zločine – pa su, eto, to i zaslužili!

Ovom prigodom bih pozvao te iste antifašiste da samo bace pogled na pletenice žena koje su pronađene u Hudoj jami. Ne, gospodo, ne možete sakriti činjenicu kako je na Bleiburgu i na Križnom putu izvršen nezapamćeni genocid! Previše je tzv. materijalnih dokaza koje ničim ne možete prikriti! A materijalni dokazi su brojne jame, protutenkovski rovovi, šume i škrape koje su pune vojnika i civila ubijenih bez suda i suđenja, ubijenih kako ne bi bili prepreka svjetskoj revoluciju koju ste u tom trenutku provodili na području Hrvatske…!

Hrvatska mora zauzeti stav prema Bleiburgu i Križnom putu

Biskup u miru, Mile Bogović, kaže ovih dana kako je dobro što je Austrijska crkva zabranila misu na Bleiburgu. Biskup to kaže afirmirajući svoju staru ideju o Udbini, kao – spomen području bleiburške tragedije. Ja bih se složio s biskupom, ali ne iz razloga što se zalažem da Udbina zamijeni Bleiburg. Upravo suprotno, Bleiburg je ishodište, na njemu je sve počelo i mora se komemorirati kao ishodište genocida počinjenog nad Hrvatima. Ali, slažem se s biskupom, kako ova situacija može biti dobra i poticajna. Prije svega za hrvatsku državu.

Možda je konačno došlo vrijeme da Republika Hrvatska, kao prava država, zauzme stav prema Bleiburgu i Križnom putu. Pritom ne mislim samo na deklarativnu podršku održavanju komemoracije, već na odnos kakav, kao poprišta genocida nad hrvatskim narodom, Bleiburg i Križni put i zaslužuju… Hrvatska Vlada mora konačno donijeti odluku, hoće li financirati znanstvene projekte koji za cilj imaju potpuno rasvjetljavanje svih okolnosti vezanih za Bleiburg i Križni put.

Moraju se otvoriti svi mogući arhivi u zemlji, ali i zatražiti arhivski materijali iz Beograda. Država konačno mora utvrditi točan broj pogubljenih, a po mogućnosti i njihov identitet. Potrebno je urediti sva grobna mjesta, istražiti i obilježiti. Također, jedno od važnih pitanja koje hrvatska država zaobilazi već trideset godina – pitanje je posmrtnih ostataka žrtava! Je li konačno došlo vrijeme da se žrtve genocida sahrane na primjeren način – u svojoj domovini? Otvoreno je i pitanje identifikacije posmrtnih ostataka uz pomoć uzoraka uzetih od obitelji. Hoće li se država angažirati, financijski i logistički na ovom ogromnom poslu?

Sadašnji način ophođenja prema žrtvama Bleiburga i Križnog puta sramota je ove države i naroda. Kao da se sramimo žrtava čije kosti vire iz zemlje, od Bleiburga preko slovenskih šuma uzduž Križnog puta. Tko nam je usadio osjećaj srama? Zar ih i mrtve treba ponovno ubiti, kako bismo umirili savjest tzv. antifašista?

Tužno je slušati priče iz Slovenije o ophođenju s posmrtnim ostacima Hrvata na koje se nailazi prilikom građevinskih radova na nekim cestama ili drugim projektima. Oni se ekshumiraju, pohrane u vreće, odlože u skladišta i to je to. Nakon određenog se vremena, budući da Republika Hrvatska ne pokazuje zanimanje za žrtve, posmrtni ostaci jednostavno pokopaju u masovnu grobnicu. Dakle, iz jedne u drugu masovnu grobnicu, bez posljednjeg ispraćaja, bez svete mise, bez prilike da se ostaci vrate obiteljima…

Bleiburško polje – ishodište najvećeg stradanja hrvatskog naroda

Ako je to briga o Bleiburgu i Križnom putu, onda nam svaka čast! Usporedbe radi, jedna Njemačka, s hipotekom „kolijevke nacizma“, i dan danas ima Savez za skrb o vojnim grobljima, koji neumorno traga za posmrtnim ostacima njemačkih vojnika, ekshumira ih i primjereno sahranjuje. To je jednostavno – civilizacijska razina – koju mi, nažalost, još nismo postigli. Također treba naglasiti kako je među hrvatskim žrtvama bio i veliki broj civila, pa je hrvatski nemar po ovom pitanju još neshvatljiviji.

Za kraj – Republika Hrvatska bi trebala razmisliti i o pokretanju procesa eksteritorijalnosti Bleiburga, odnosno Bleiburškog polja. Više je razloga zbog kojih bi ga Hrvatska trebala pokrenuti, a jedan od glavnih je činjenica da je to polje – ishodište najvećeg stradanja hrvatskog naroda u cjelokupnoj njegovoj burnoj povijesti. Austrijskoj državi tih nekoliko livada ništa ne znače, ali za Hrvatsku i Hrvate – Bleiburško je polje izvorište Dunava krvi njene vlastite mladosti…!

 

Željko Primorac / 7Dnevno

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.