Logo

Vani pada kiša. Sjedim,pijući ranu jutarnju kavu u malom cafeu koji se nalazi na obali kraj mora. Jesen polako prekriva Irsku svojim nevidljivim prekrivačem, mirisom zraka. Mislim na Hrvatsku. Sjetim se uličnih prodavača pečenih i kuhanih kestena, maruna i kukuruza. Sjetim se toga mirisa koji mi nedostaje. Mislim o tome kako u današnje doba promišljati o Hrvatskoj ? Hrabro ? Možda bih taj osjećaj mogao jedino usporediti s osjećajem vojnika iz Prvog svjetskog rata koji u rovu sjedi i čeka onaj zvuk zviždaljke koja će dati znak da mora izaći iz rova i otpočeti s jurišem na neprijateljsku stranu. Onaj osjećaj nesigurnosti koji je inicijacija ratnika i u kojem hrabrost mora nadvladati osjećaj straha i nesigurnosti. Osjećaj u kojem se mora vjerovati u vječnost koja će nadmašiti temporalnost. Onaj osjećaj vječnosti  koji nam kazuje da je duhovna duša neuništiva. U trenutku kada to shvatimo naše tijelo postaje crkva, hram ili svetište. Duša je odraz svetosti Bitka – naša poveznica sa Svetim. U romanu “Dine‘‘ Franka Herberta svećenice Bene Gesserit ponavljaju “Litaniju protiv straha“ : “ Strah je taj koji ubija um. Strah je smrt u malom koja donosi potpuno uništenje. Spremno ću se suočiti sa strahom. Dopustiti ću mu da prođe preko mene i kroz mene. Onda kada će on početi kopniti usmjeriti ću svoje unutrašnje oko da bih mogao vidjeti njegov put. Tamo gdje je iščeznuo strah neće preostati ništa. Onaj koji preostaje biti ću samo ja.".

Taj Um je upravo onaj koga sve vrste filozofskih škola i filozofa (Platon, Aristotel, Descartes,Skinner itd) sve do današnjih dana i teorije Funkcionalizma (pritom ne mislim na antropološko-sociološki funkcionalizam) pokušavaju obilježiti,prevladati ili pak razumjeti pa čak i uskladiti s htjenjem duše - dodirom s vječnosti i Svetim (kao što ga naziva Rudolf Otto). Kada osobno ''mislim Hrvatsku'' sjetim se kada sam vidio Miroslava Krležu i razgovarao s njim kratko kao stariji osnovnoškolac, sjetim se Ranka Marinkovića i razgovora s njime o Visu i Komiži u Dežmanovom prolazu, mislim na Vinka Nikolića, Borisa Marunu, Antuna Bonifačića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Aralicu te mnoge druge velike autore i pisce. Gdje su svi oni danas? Polako nestaju i bivahu zaboravljeni jer je Hrvatsku nadvladala temporalnost  kao uostalom i Europu i Zapad. Kanadski ekonomist Harold Innis pisao je kako je apstraktna znanost komunicirajući latinskim jezikom postajala sve više i više apstraktnija , te uz to i dovela do monopolizacije znanja i ušla u savez sa političkim elitama. Dr.Reinert (poznati norveški ekonomist koji citira Innisa) tvrdi da je današnji latinski jezik upravo –matematika, te da danas doista postoji  sprega između matične (neoklasične) ekonomije i financijskog sektora. Dr. Reinert nadalje objašnjava kako je danas najvažniji matematički gledan - kvantitet , drugim riječima - količina ispred kvalitete.

I Hrvatska se izgubila u tranzicijskim pretvorbama i privatizacijama te postala zemlja u kojoj je radnik i seljak običan statistički broj i u kojoj je jeftina kvantiteta važnija od kvalitete. Hrvatska kulturološki, tradicijski i civilizacijski ne može podnijeti nešto poput toga što je stubokom promijenilo i uporno dalje mijenja njen kompletan ritam i način života.

Hrvatsku dušu stoga danas je teško definirati. Na koji način ona opstaje u ovakvoj globalističkoj verziji društva kakvo imamo danas? Pokušavaju tu dušu uništiti, pretvoriti i zatrti, neki joj se smiju i izruguju u svome neznanju - no ona se ne da. Ona miruje i trpi. Usprkos svemu ona postoji.Ta duša ne zna za podjele među ljudima, ne poznaje i ne razumije mržnju, svirepost, cinizam, pretvorbe i privatizacije, institucionaliziranu religiju, politiku koja je udaljena od običnog čovjeka i koja je kao takva teatar apsurda i taštine. Takvu dušu između ostaloga predstavlja čistačica, radnici na skeli, škverovima, brodogradilištima i velikim tvrtkama koje stavljaju u stečajeve, učitelji u školi, obitelji koje svojoj djeci ne mogu kupiti jednu čokoladu a kamoli igračku, ljudi koji žive u prihvatilištima za beskućnike, starije osobe koje zive u trošnim i derutnim zgradama staračkih domova i koji se svako jutro bude sami bez prijateljske i tople riječi, beskućnici ispod mostova koji se sjećaju dana kada su imali svoje obitelji i svoj dom, istinski branitelji koji samo trebaju prijateljsku riječ i prijateljski zagrljaj, obitelji koje su na ulici zbog banaka i dugova koje bi željeli a ne mogu ih otplatiti zbog visokih kamata, mladi diplomirani profesor koji kopa po kontejneru tik do svoga susjeda inače samca i penzionera, mladi koji čekaju ispred veleposlanstava drugih zemalja ne bi li dobili vizu i otišli jednom zauvijek iz Hrvatske, mladi koji uporno dolaze i traže posao na burzi znajući da posla nema, naše divne supruge,sestre i majke te svi oni koji u srcu imaju ljubav i uzvišenost umjesto podlosti, koristoljublja, prijevare, korupcije, zavisti, oholosti, mržnje, nasilja i svireposti.
Ma koliko teška bila naša situacija ne smijemo se prepustiti trenucima očaja i temporalnosti , trebamo se hrabro izdignuti iznad situacije u kojoj se nalazimo s uzvišenošću i predanosti  onima koji nas vole – našim obiteljima, ljudima koji nas okružuju i trebaju, našim sugrađanima.
U nama i dalje žive naši pretci i podsjećaju nas na ustrajnost i hrabrost . U nama živi istovremeno nomadska, ratnička, radnička i seljačka duša. U svakome od nas nalazi se povijest one istinske, duhovne Europe bez granica.

Kiša je vani prestala padati. Sunčeve zrake polako su našle svoj put kroz oblake i obasjale malo mjesto kraj obale mora u Irskoj a ja sam krenuo polagano u šetnju misleći i dalje moju Hrvatsku.


Thor Einar Leichhardt

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.