Logo

Da sam kojim slučajem bivši rezervni oficir JNA, s pedigreom najboljeg pisca što ga je dala krepana Jugovina i ponosni vlasnik kante govana na svojoj glavi, vidjevši predsjednicu u vojnoj uniformi s otkopčanom košuljom, a ispod nje majicu s natpisom „MAMA je IN“, vjerojatno bih napisao: „što to tjera našu novu Vrhovnicu da po prašnjavim cestama afganistanske divljine paradira u vojnoj uniformi, barata puškama, vere se po tenkovima?

  Kolinda – vrhovna zapovjednica i majka

Nije li to samo onaj divlji nagon koji su joj usadili njeni preci antifašisti da voli municiju i miris baruta? S natpisom „MAMA je IN“ lažno čestita svim majkama Majčin dan, a potajno, zlokobno se cereći, šalje poruku kako će i prvorođeni sinovi tih istih majki ponovno navući vojničke šinjele i služiti Rvatsku vojsku. Ne, mi nemamo vrhovnu zapovjednicu, već militaristkinju u suknji.“ Na sreću, nisam opisani pisac, čime izbjegavam rizik da će mi jednom kantica govana sletjeti na glavu. Ipak, u potezima predsjednice vidim državničke manire, brigu za Oružane snage i majčinsku ljubav prema domovini. Isto tako vidim da je predsjednica iskrenim žalom odala počast svim žrtvama totalitarnih režima, ne sklanjajući kosti mučenika s jedne strane pod tepih povijesti, a mašući kostima druge strane. U tišini i molitvi, sama i decentno, predsjednica je pokazala kako se državničkim držanjem politički poeni ne skupljaju na mučilištima, već se dostojanstvenim obilježavanjem mučenici ostavljaju zemlji koja ih je turobnih dana primila u svoj zagrljaj. Sve mi se više čini da smo na izborima izabrali osobu koja je zrela prepoznati temeljne nedaće sadašnjosti i rješavati ih za budućnost. Kopanjem po kostima činimo dvije nepravde, ne dajemo mrtvima da u miru počivaju, a živima uskraćujemo da u miru žive.

Laburisti su se ipak „pokakili“

Sada je jasno zašto su nezadovoljnici predvođeni Brankom Vukšićem, Nikolom Vuljanićem i Mladenom Novakom odlučili raskrstiti s Laburistima. Na to ih je natjerala netalentirana i samodostatna predsjednica stranke Nansi Tireli. Još mi je u glavi jedno „Otvoreno“ gdje se raspravljalo o budućnosti ljevice, u kojem je Tireli doslovno molila ministra Marasa da ju primi u koaliciju. Koliko me pamet služi, Laburisti su osnovani s ciljem da se zalažu za radništvo i socijalnu pravdu. Na izborima su dobili glasove ponajprije iz razloga što su bili ljeviji i od samog SDP-a. Govoreći u glas kako nema šanse da u bilo kojoj varijanti budu SDP-ova lutkica na koncu, sada su si skočili u usta. Instaliranje nove predsjednice laburista Milanovićevo je djelo. On je od početka znao, ukoliko izabere sebi lojalno vodstvo, koalicija je zagarantirana. Jer, budimo iskreni, SDP na sljedećim parlamentarnim izborima samo kokošarskim metodama može izbjeći devastirajući poraz. Laburističkih 2% taj poraz samo će ublažiti. Ako ovakvim potezom išta od tog postotka i ostane.

Banski dvori kao poligon za zbunjivanje naroda

Milanović nije samo vješt manipulator. Za današnju Hrvatsku on je iznimno opasan lik. I to je njegova najveća snaga. Nema stvari u kojoj lajavi premijer propusti priliku kako bi zamijenio teze, zbunio ionako, njegovom vladavinom, zbunjeni narod, pozivao na obračune. Počelo je s vojnim mimohodom kojim Milanović vidi oportuni bijeg s kninske proslave, na kojoj ga ponovno čekaju zvižduci. No, nije to samo bijeg od zvižduka. Zamjenom teze kako se oslobodilačka akcija Oluja treba obilježiti mimohodom u glavnom gradu, ponovno se narod želi zbuniti dvojakim proslavama kako bi se zaboravio temeljni razlog zašto se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti obilježava upravo taj dan i upravo u Kninu. Kao da je narod toliko debilan pa se ne sjeća ponosnog zanosa iz 1995. kada je upravo na taj dan oslobođen Knin, kao centar velikosrpske pobune čijim oslobađanjem je ujedno završila četverogodišnja agonija hrvatskog naroda. Nadalje, Milanović u javnosti izaziva dojam kako je SDP demokratska stranka izbacivanjem tobožnjeg Fleginog manifesta koji bi od SDP-a trebao stvoriti demokratsku stranku. Pacificiranjem saborskih zastupnika koji mu, kao, nisu skloni, pokazuje kako, nemajući formalnu saborsku većinu, igra na kartu ljudske slabosti jer su i ti lažno oporbeni saborski zastupnici svjesni da im istekom mandata prestaje politički život. Pa će se svim silama potruditi da Milanovića održe na vlasti do kraja ustavnog roka. Ako Milanović ne priznaje bleiburško polje kao komemoriranje komunističkog terora nad hrvatskom vojskom i civilima, već kao komemoriranje propale države i ustaškog pokreta, zašto je onda otišao u Tezno baš na dan koji se uzima kao početak hrvatskog stradanja 1945.? Nije to žal za žrtvama, ako bi netko to pomislio. To je samo još jedan inat bahatog premijera koji je svojim činom želio preduhitriti službeno obilježavanje tragedije pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Tim činom premijer je pokazao kako ne razumije patnju naroda čiji je predsjednik Vlade i „državnik“, kako sam sebi tepa. Oslobodi nas Bože takvih „državnika“!

Mesić povjesničar

U emisiji „Veče s Ivanom Ivanovićem“ na jednoj srpskoj televiziji, Stipe Mesić je izjavio kako je bio sve u životu, jedino nije bio biskup. Koliko znam, Mesić je pravnik. Ipak, u opetovanom promišljanju povijesti, Mesić pretendira biti povjesničarom. Možda bi mogao upisati neki kratki kurs povijesti kod svog istomišljenika Slavka Goldsteina. Koji isto nije povjesničar. Ali koji je rehabilitaciju Draže Mihailovića relativizirao opaskom kako je činjenica kako proces protiv Mihailovića nije bio demokratski (tiskano izdanje Jutarnjeg lista, 16.05.2015). Mesić je bojažljivo ustvrdio kako bi se sada mogli javiti „ustašofili“ koji bi tražili rehabilitaciju Ante Pavelića. Međutim, to nije moguće, jer Paveliću nije niti suđeno. Ali mogla bi se recimo tražiti rehabilitacija Mile Budaka, hrvatskog književnika. Podsjetimo, Mile Budak je u NDH bio ministar prosvjete i bogoštovlja, a prije rata jedan od najplodnijih hrvatskih književnika. Nakon što je uhvaćen, suđeno mu je pred revolucionarnim sudom koji ga je osudio na smrt. Presuda je izvršena 7. lipnja 1945. No, uz tu presudu postoji još jedan stravični detalj. Kod Škofje Loke, gdje su pohvatani dužnosnici NDH i njihove obitelji, ubijena je Grozdana Budak, 20-ogodišnja kćerka Mile Budaka. Nakon opetovanog silovanja, partizanski divljaci Grozdu su stravično mučili i masakrirali i sve pomno fotografirali. Fotografiju s unakaženim tijelom njegove kćerke Budaku je prije egzekucije pokazao osobno dr. Gabrijel Divjanović, načelnik vojnog suda II armije. Ako je suđenje Draži bilo nedemokratsko, što je onda tek suđenje Budaku i nečovječno postupanje prema njegovoj kćerki? Mesić u svojim povijesnim stranputicama ide i korak dalje pa pobjedonosno izjavljuje kako se četnici i ustaše nisu nikada sukobljavali, Pavelić je čak i dao četnicima slobodni prijelaz preko NDH. Točno je da je takav prijelaz omogućen, ali posredstvom Nijemaca kojima su četnici čuvali bokove prilikom izvlačenja Lohrove grupe armija iz Grčke. Što se tiče (ne)sukobljavanja ustaša i četnika, Mesića demantira najblistavija operacija HOS-a, bitka na Lijevča polju pod zapovjedništvom domobranskog generala Vladimira Metikoša. U toj bitci, od 30. ožujka do 7. travnja 1945. hrvatske snage potpuno su porazile 20 tisuća četnika Pavla Jurišića ne dozvoljavajući im prijelaz preko slobodnog teritorija Hrvatske. Toliko o Mesićevom (ne)poznavanju povijesti.

Gordan Maras – mister Hrvatske

Nakon putovanja po „Silikonskoj“ dolini, koje je hrvatske porezne obveznike stajalo 99 tisuća kuna, ministar Maras vratio se u hrvatsku zbilju. Ovaj filmski lik i producent (naime, na TV-u ga u njegovim reklamama gledamo više nego Stevena Segala) umjesto da se bavi poduzetništvom i obrtom, nesmiljeno tuče po HDZ-u i Tomislavu Karamarku. Toliko nesmiljeno da ga i sanja. Pa je ministar Maras usnuo ružan san kako je „mrski neprijatelj naroda“ Tomislav Karamarko premijer Hrvatske, a on, Maras, mister Hrvatske. Koliko god je Marasu noćna mora vidjeti Karamarka u ulozi hrvatskog premijera, toliko se čitava Hrvatska s pravom gnuša činjenice da bi Maras mogao biti mister Hrvatske. Fokusirajući se na HDZ i Karamarka, Maras pokazuje kako o svom poslu nema blage veze i kako je svjestan da je na izborima poraz njegove partije neizbježan. Zato i pribjegava živopisnim plašenjem naroda Tomislavom Karamarkom. A što se tiče anketa koje Karamarka proglašavaju najnepopularnijim političarem, odgovor bi Marasu mogao dati Robert Bosak, direktor agencije 2x1 komunikacije koja je s nevjerojatnom točnošću pogodila sve rezultate izbora unazad 2 godine, nasuprot režimskoj agenciji Ipsos Puls. Jedno je sigurno. Prilikom objavljivanja budućih anketa, svi mediji će morati konzultirati agenciju 2x1 komunikacije. Još je nešto sigurnije. Tomislav Karamarko postat će novi hrvatski premijer. Gordan Maras mister Hrvatske nikada. Barem sudeći po ljepoti. Tako je to. Majka priroda i Trojedini Bog ponekad znaju biti nemilosrdni. U Marasovu slučaju osobito.

O 70. obljetnici bleiburškog masakra

Turoban je dan. Kiša neprestano pada i topi već natopljenu zemlju. Kapi koje rominjaju miješaju se sa suzama neisplakanim prije sedamdeset godina. Nedaleko od mene, na mokrom tlu, klečeći, plače starica ljubeći zemlju. Prije 70 godina, upravo na ovom mjestu posljednji put je vidjela oca. Otrgnut iz njenog djetinjstva, ubijen je pred njezinim sedmogodišnjim očima. Na taj dan, prije 70 godina lijep svibanjski dan i sunce na obzoru, zamijenile su puščane cijevi. Cijela je mladost odvedena u smrt. Cijela jedna generacija uništena je barbarskim potezom povijesti. Žrtvama je napunjeno i to, i brojna druga polja, onako usput. Cijeli jedan narod morao je prijevarom postati robom novog režima. O tragediji se godinama govorilo u najvećoj tajnosti. I ova starica svog se oca morala sramiti. No, nikada ga nije potisnula iz sjećanja. Još uvijek pamti njegove ruke i oči što su očinskom ljubavlju gledale njezine plave oči. I danas, toliko godina kasnije, u njezinim očima, makar staračkim, oslikava se lik njezinog oca. Od svih njegovih riječi i promišljanja, ostale su samo uspomene na njegovu ljubav prema njoj i domovini. I njegova slika koju u grčevitoj boli stišće uz srce. Mnogo je ovakvih svjedočanstava. Gotovo nema obitelji u Hrvatskoj koja nije došla u ovakvu situaciju. Nemilosrdne ubojice nisu samo oduzele ljudske živote, već su planski otrgnule narodu slobodu, a djeci i majkama njihove očeve i djecu. Upravo zbog toga, komemoracija na bleiburškom polju nije nikakva nostalgija za propalom državom, već žal za svim nevinim žrtvama koje je uzeo pomahnitali zločinački komunistički režim. Ona je ujedno i opomena i podsjetnik hrvatskom narodu koliko je nevinih žrtava trebalo biti pokošeno da bismo savjesno i svjesno mogli biti počašćeni što nakon svega ipak imamo svoju državu. Čuvajući uspomenu na nevino umorene ljude tog dalekog svibnja 1945., čuvamo i stišćemo k srcu, poput spomenute starice, sliku budućnosti naše domovine. Koliko god nam je neki, čak i danas, pokušavali oduzeti.

„Majka Hrvata tuguje i plače,
I bleiburško polje ovo
Gorka nam je uspomena
Vječnog mira domobrana
Ko i ratnog pobratima svoga.

U čast i slavu poginuloj
Te u domovinu izručenoj i nestaloj
Hrvatskoj vojsci
U borbi za hrvatsku domovinu
Svibnja 1945.“

 

Tomislav Stipić

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.