Logo

Vremešni udbaš Joža Manolić, vjerojatno posljednji od izdanaka jugoslavenskih vlastodržaca koji je hodao hrvatskom zemljom, odlučio se obračunati s čelnikom Domoljubne koalicije, odnosno s čovjekom kojega je upravo on na početku stvaranja hrvatske države postavio za predstojnika Ureda predsjednika Vlade.

Mnogi su se zapitali zašto bi baš Joža Manolić udario na Karamarka, kad ga je po nekima upravo on lansirao u političku orbitu. Negdje u proljeće 2012. kada su se vodile borbe oko prvenstva u HDZ-u, jedan moj bivši kolega, inače visokopozicionirani katolički klerik, rekao mi je kako je Karamarko zapravo Manolićev čovjek koji neće dopustiti demokratizaciju HDZ-a i čišćenje stranke. Smatrao je, a isto su smatrali i njegovi kolege svećenici kako samo Milan Kujundžić može HDZ-u vratiti pridjev „domoljubni“. Moram priznati da sam se i sam zapitao je li moguće da je Karamarko „i dalje“ Mesićev i Manolićev čovjek, a da su njegove priče oko retuđmanizacije i povratku korijenima tek lov na delegate HDZ-a. Međutim, razdoblje koje je uslijedilo pokazalo je kako je riječ o klasičnoj zamjeni teza, koju je netko ciljano kreirao.

Nakon što je zasjeo na mjesto predsjednika, Karamarko nije odustao od svoje retorike. Štoviše, govorio je točno ono što bi većina članova HDZ-a htjela čuti. U narednom periodu, HDZ će pod vodstvom Tomislava Karamarka i ekipe koju je etablirao, tri puta pobijediti na izborima, uključujući i predsjedničkim. Već sam pisao o tome kako je HDZ u očima ljevice i mainstream medija najopasniji kada se vraća korijenima a njegovo vodstvo govori neuvijeno i bez rukavica. Tako se povela i priča o lustraciji i Karamarkovom antikomunističkom manifestu kojeg je ocijenio kao preduvjet za oslobađanje Hrvatske od aveti prošlosti.

Priča kako je Karamarko bio doušnik UDB-e nije me nimalo impresionirala. Odmah sam shvatio da se radi o klasičnom potpisu još uvijek živućih udbaša koji zamjenama teza o protunarodnom djelovanju žele one koji su bili proganjani od Titovih ubojica pretvoriti u krvnike. Joža Manolić svakako spada u one koji su se svim silama potrudili da zločini UDB-e i njezinih agitatora ostanu nerasvijetljeni. U to svakako spada i operacija Perković koja je za cilj imala ne samo zaštititi jugoslavenske moćnike, već još jednom Hrvatsku diskreditirati pred očima svijeta.

Gaženje Hrvatske iznutra postao je unosan posao za sve koji ovu državu nisu htjeli, a kad se ona neminovno dogodila, sve su činili kako bi se mlada država skršila u korijenu. Ne znam što tjera ljude od 100 godina da se obračunavaju s političkim protivnicima u zalazu života. Ali jedno znam. Udar Manolića na Karamarka samo dokazuje koliko je lustracija potrebna, danas više nego ikad. I baš zbog ovog slučaja, vjerujem Karamarku više nego u proljeće 2012. Sada je sasvim jasno kako on nipošto nije Manolićev i Mesićev čovjek.

Eurostat razotkrio laži MIlanovićevog putujućeg cirkusa

Milanovićeva Vlada uprtila je sve snage u dobivanje novog mandata. Leti se po konvencijama, otvaraju se vrtići, ceste koje nikamo ne vode, organiziraju se raznorazne konferencije sve ne bi li do gladnog naroda došla vijest kako se ipak bolje živi nego prije tri godine. Tako se i napuhao hrvatski rast BDP-a s 0,1 na 0,5%.

Dežurni Vladin prognostičar Branko Grčić najavljuje odlazak ciklone s našeg područja i dugo, toplo ljeto. U današnje vrijeme teško je povjerovati i sveznajućem Vakuli, a kamoli Branku Grčiću koji je postao sinonim za jukebox dobrih želja. Prije bih rekao kako nas čeka varljivo ljeto, usprkos smanjenju nezaposlenosti. Ok, sezona nas spašava, ali tko će spasiti državu od nesezonskog iseljavanja mladih Hrvatica i Hrvata koji u ogromnom broju iseljavaju van Hrvatske. Za to su odgovorne sve dosadašnje Vlade, tu nema spora. Ali sadašnja administracija ne samo da to ne zna zaustaviti već i bezočno laže vlastiti narod različitim PR spinovima. Eurostat je objavio kako je hrvatski rast BDP-a u prvom kvartalu bio tek 0,1% što nije nikakva posljedica poboljšanja života, već prelijevanje iz šupljeg u prazno.

Do tada Milanovićevi ministri, poput manekena obilaze Hrvatsku, i s kacigama ili bez njih, kočopere se po gradilištima koja su davno trebala biti zatvorena. Ljudi u Hrvatskoj nisu zatucani pa da ne vide kako od PR šminkanja nitko neće živjeti bolje. To kao da ne vidi i Milanović koji je sada, uz oporbu u vlastitim redovima, odlučio sabiti redove sve kako bi se dočepao još jednog mandata. Na temelju čega? Lijepog vremena i pričica iz ustiju Branka Grčića. O, kako će razočaranje biti silno.

Kukasti križ – simbol provokacije

Kukasti križ je, nesumnjivo, jedan od najmračnijih simbola u ljudskoj povijesti. Da budemo do kraja iskreni, u istočnjačkim religijama, hinduizmu i budizmu, označava sreću. Ali teško je povjerovati da su idioti koji ga i danas iscrtavaju opijeni istočnjačkim shvaćanjem religije.

Sklon sam vjerovati kako su takvi opijeni samo raznim alkoholnim pićima i pokojim jointom. Zašto bi kukasti križ na poljudskom travnjaku trebao biti sramota za Hrvatsku? Uvjeren sam kako u Hrvatskoj nema više od 100 budala koji u kukastom križu vide nešto dobro. Hrvati nikada nisu prihvatili kukasti križ kao svoj simbol. Jedina dva simbola koja su u Hrvatskoj oduvijek bila prihvaćena su kršćanski, Kristov križ i povijesni hrvatski državni grb. Zašto je nekome trebalo da od Hrvatske učini sljedbenicu nacizma i to još pred Talijanima, koji su izmislili fašizam?

Na to pitanje treba tražiti odgovor u procesima koji se i danas odvijaju proti hrvatske samostalnosti. Netko je očito vrlo dobro organizirao ovaj ispad ne bi li Hrvate prikazao kao naciste i mrzitelje te kako bi izjednačili povijesni poziv Za dom spremni s kukastim križem. Opet poznati potpis zamjena teza. Vjerujem kako ovaj čin diverzije nisu napravili pijani huligani, već smišljeno organizirana grupa koja je: a) htjela stvoriti još veći animozitet između Splita i Zagreba ili b) htjela dovesti Hrvatsku pred stup srama. U oba slučaja se je uspjelo. A uspjelo se ponajviše zato što su mediji tome pridavali takvu važnost kao da se radi o nacionalnoj vijesti broj 1.

Talijani, koji bi s pravom trebali biti uvrijeđeni na ovakvu vrstu provokacije, tome su posvetili daleko manji prostor. Gledajući i čitajući njihove medije, uvidio sam kako im je važnije bilo to što im je poništen čisti zgoditak. Izlaz iz ove teške i turobne situacije je ostavka cijelog HNS-a i bacanje politike van iz nogometa. Također, ako se želi smanjiti animozitet koji je godinama umjetno stvaran između sjevera i juga, ljudi u Hajduku trebali bi početi gledati u svoje dvorište, u kojem im bukvalno, navijači kopaju grobove za igrače a nepoznati počinitelji kiselinom u obliku kukastog križa uništavaju travnjak. Meni je nepojmljivo, a od rođenja sam hajdukovac, da mladić pred TV kamerama obučen u dres Hajduka govori kako ga hrvatska reprezentacija ne interesira. Hoće li netko od Hajdukove uprave objasniti tom malom genijalcu kako su mnogi poginuli braneći pravo i nogometašima da nastupaju u hrvatskom dresu? Hoće li mu netko reći da je ta reprezentacija godinama pronosila hrvatsko ime i identitet širom kugle zemaljske?

I da, neka mu netko reče da se nekada na stadionima orilo: Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, njima se ponosi čitava Hrvatska! Naravno, preduvjet za bilo kakav odnos je odlazak kompletnog HNS-a i onih koji drmaju hrvatskim nogometom. Neka se nogometom konačno počnu baviti profesionalci, nogometaši i sportske legende. Tada će biti i puno manje animoziteta,a i kukastih križeva. Što bi rekli u Splitu: dajte dite materi! U tom kontekstu trebala bi otići i Hajdukova uprava. Jer ovakva kakva je, ona je maćeha nekad velikom gorostasu, Hajduku iz Splita.

„Pederska“ parada antifašizma

Može li netko zamisliti da za neka prava zajedno prosvjeduju bivši logoraši nacističkih logora i bivši SS-ovi čuvari u istim tim logorima? Ne može. Zato što je to civilizacijski nemoguće i moralno nedopustivo. E upravo se takva jedna slika mogla vidjeti na ulicama Zagreba protekle subote.

U takozvanoj paradi ponosa skupa su, rame uz rame paradirali borci za prava gay osoba i ostalih iz one famozne kratice te osvjedočeni antifašisti, borci za časno sjećanje na još časniju partizansku vojsku iz Drugog svjetskog rata. Pomalo je iritantno da i jedni i drugi prozivaju katoličku crkvu i stranke desne provenijencije kako svojim djelovanjem zemlju vuku u prošlost, a obje skupine jašu na nekim prošlim vremenima. Da su kojim slučajem gay osobe poželjele izvesti paradu u Titovoj Jugoslaviji, završili bi s pendrecima na leđima i na prisilnom triježnjenju u milicijskim stanicama.

Sam Tito gnušao se pedera, poznati zavodnik i bonvivian. A da su kojim slučajem poželjeli prodefilirati Zagrebom neposredno nakon „oslobođenja“ najvjerojatnije bi dobili metak u čelo. Eto, na taj način su tadašnji antifašisti vidjeli pedere. Kao ljude koji ne bi trebali kročiti zemljom. Homoseksualci su proganjani bestijalno, kao životinje, i pod Hitlerom i pod Staljinom i pod Titom. Međutim, danas si tzv. antifašisti i pederi tepaju. Udružili su se u borbi za neku bolju Hrvatsku gdje cvate cvijeće i pravda, gdje smo svi jednaki i gdje komunizam ima neko novo lice, demokratsko. Ohanite, drugovi!

Niti je antifašistima do pedera, niti ovima do antifašizma! Zajedno su samo onda kada treba od Hrvatske napraviti ono što nije, katoličku džamahiriju napućenu zatucanim ljudima. Još se samo čeka da se i službeno otvori obrt za produciranje fašizma i mržnje protiv homoseksualnih osoba kako bi i jedni i drugi imali razloga za ljuti boj, praćen milijunima iz državnog proračuna i dotacijama stranih veleposlanstava. Joža Kumrovečki se vrti u grobu. U tom ringišpilu vjerojatno se zavrtjelo i onemoćalim partizanima. Što od tlaka, što od slika viđenih na ulicama „oslobođenog“ Zagreba.

 

Tomislav Stipić

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.