Višnja Starešina: Kumrovečka škola protiv Oreškovića
Mnogi su umovi hrvatske političke analitike u posljednjih desetak dana tragali za slabim točkama mandatara i (izvjesnog) predsjednika nove hrvatske vlade Tihomira Oreškovića. Zbog faktora iznenađenja - jer novi mandatar nas je u jeku postizbornih političkih turbulencija doslovce „zaskočio“ uoči Božića - dijagnoze su se zadržale na općim mjestima.
Dvije su velike zamjerke temeljem kojih medijske vedete hrvatske političke misli nastoje unaprijed obezvrijediti i sam pokušaj da nestranački premijer Orešković, uz političku potporu HDZ-ove Domoljubne koalicije i Mosta, otvori vrata drukčijem upravljanju Hrvatskom. Prvo: nema iskustva u upravljanju državom, već „samo“ iskustvo u upravljanju međunarodnom korporacijom kao što je Teva. I drugo: nema političkog iskustva, a osobito mu nedostaje onog specifičnog - hrvatskoga političkog iskustva.
Moje želje i nadanja za 2016. godinu usmjerene su upravo prema tim dvjema navodno slabim točkama Tihomira Oreškovića, koje smatram njegovim najvećim prednostima. Zapravo bi bilo sjajno da nova Vlada barem započne upravljati Hrvatskom kao Tevom. A vjerujem da takav upravljački zaokret mogu učiniti samo ljudi nekontaminirani specifičnim hrvatskim političkim iskustvima.
Tevom se, naime, upravlja kao državom, mnogo više nego Hrvatskom. Teva je strateški projekt države Izrael, uz potporu države Izrael je u posljednjih petnaestak godina izrasla u globalnog lidera u proizvodnji generičkih lijekova, u njezinu se najužem vodstvu u pravilu nalaze ljudi vezani uz obranu i sigurnost države, postala je simbol industrijske snage Izraela, a njezin globalni tržišni i financijski uspjeh postao je značajan jamac nacionalne sigurnosti Izraela.
Teva pokazuje koliko uspješna može biti ta sinergija rada za državu i rada za profit. Uspjeh je postignut zahvaljujući jasnom motivu (snaga i sigurnost države Izrael), jasnom cilju (postati globalni tržišni lider u jednom segmentu farmaceutike) i odlučnosti da se u ostvarenju tog poslovnog cilja angažiraju najbolji: u Izraelu, među Židovima u svijetu i među stručnjacima koji svojom ekspertnom kvalitetom mogu pridonijeti ostvarenju cilja.
Ovoj posljednjoj skupini pripada budući hrvatski premijer Tihomir Orešković, koji je prije prihvaćanja ponude Tomislava Karamarka i Bože Petrova, zahvaljujući isključivo svojim menadžerskim kompetencijama, vodio poslovanje Teve za cijeli svijet (Europa, Amerika, Japan, nova tržišta).
Upravo zbog takvog načina upravljanja Teva je kupila (i) Plivu, a ne obrnuto. Zato Izrael izvozi hranu iz svoje pustinje, a Hrvatska je uvozi u svoju Slavoniju. Zato Tihomir Orešković nije ni pod razno mogao postati šef Plive, sve dok je nije preuzela Teva. Jer zaboga, podrazumijeva se da su sva vodeća menadžerska mjesta u velikim, uz državu vezanim kompanijama, u Hrvatskoj politički popunjena barem pet godina unaprijed, s domaćim „našim“ ljudima, menadžerima naglo izniklim iz samoupravnog socijalizma, kojima je glavno mjerilo vrijednosti broj team-buildinga održanih Keniji ili na Tasmaniji i promjer rogova životinja ustrijeljenih na prigodnom safariju.
Kao što se podrazumijeva da predsjednici hrvatskih vlada ili ministri u njima, na državne ili poludržavne tvrtke i imovinu gledaju prvenstveno kao na dodatne izvore stranačkih ili osobnih prihoda. Pa dok traje – traje. A kad postane prevelik teret to se lijepo proda: pola tebi, pola meni, pola šarcu….
Zbog takvog, suštinski partijsko/stranačkog upravljanja resursima, podređenog interesima partijsko/stranačkih i osobnih profita, Hrvatska nije napravila niti jednu Tevu, raspada se gospodarski i sigurnosno. Jedina je europska država sa značajnom iseljeničkom zajednicom diljem svijeta koja ne samo da nije ciljano koristila potencijal iseljeništva za vlastiti razvoj, već je učinila sve da obeshrabri i potjera one entuzijaste koji su se nepozvani vratili pokušavši ovdje pokrenuti biznis.
Dakako, nema niti govora o tome da bi se te došljake iz dijaspore pripustilo u političko upravljanje državom, a i oni koji su se vratili devedesetih iz državne uprave su sustavno počišćeni još tamo 2000. godine i nikad više nisu vraćeni. Zatvoren je krug samoproglašenih i samodostatnih „stručnjaka“ i „profesionalaca“, u čiju se kompetenciju ne smije niti posumnjati, a kamoli im izmjeriti efikasnost i rezultate.
Iz takvog upravljačkog gliba, može se izići uistinu jedino po upravljačkom konceptu Teve, odnosno usvajanjem načela upravljanja modernom državom. U nastupnom intervjuu Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji mandatar Tihomir Orešković je dao je do znanja da namjerava ići tim putem ističući nužnost odabira nekoliko strateških projekata i reformi, fokusiranjem na njihovu provedbu i izbor kvalitetnih timova koji će voditi i nadgledati te procese….
Ako želi ostvariti najavu, kvalitetu će morati potražiti izvan kruga politički podobnih ili politički preferiranih stručnjaka, a bilo bi logično da posegne i za kandidatima iz iseljeništva koji su se voljni angažirati na projektu promjene Hrvatske.
No već tu, kod sastavljanja timova mogao bi naići na prve ozbiljne prepreke, iako za provedbu načela stručnosti i kvalitete uživa deklariranu potporu i Tomislava Karamarka i Bože Petrova. Vjerujem da je ta potpora i iskrena, jer politički rejting obojice stranačkih lidera izravno ovisi o uspješnosti Tihomira Oreškovića kao premijera.
Ali, naslijeđe „naših stručnjaka“, od kojih nitko ne zna bolje, je uistinu preteško. Strašno je upozorenje, u jednoj televizijskoj emisiji odaslao ovih dana dr. Ivan Rimac. „Javnost zna puno više o stručnjacima u ovoj zemlji, nego što će mandatar ikad znati“, izgovorio je sveučilišni profesor, koji je posljednjih mjeseci, i prije izbora i poslije njih, postao glasnogovornik status quoa. Poruka zapravo glasi: ne dirati poredak jer će se „javnost“ osvetiti. A zna se tko kontrolira „javnost“.
Upozorenje je došlo iz lijevog političkog spektra, no Orešković jednake ili čak veće, ali neobznanjene otpore može očekivati iz koalicije koja ga politički podupire, u vidu podmetanja ili nametanja vlastitih „naših stručnjaka“. Ekipiranje tima, u kojem mora voditi računa i o političkim datostima, je zato prvi veliki test novog mandatara. I možda prvi veliki susret s hrvatskim političkim podzemljem.
Činjenica da nije prošao kumrovečku, niti neku drugu „našu“ političku školu pritom mu je samo na prvi pogled hendikep. Jer, svakoga tko dolazi iz uređenih sustava ipak iznenadi u kojoj mjeri te nadstranačke interesne mreže, koje vuku korijenje još iz komunističkih tajnih službi, u Hrvatskoj i danas imaju presudni utjecaj na upravljanje svim procesima pa i na proizvodnju i izbor „stručnjaka“.
No već na drugi pogled to neiskustvo u domaćoj politici mu može biti prednost, jer nikome ništa ne duguje i nije uopće dužan znati ono što domaći političari znaju niti se ponašati po njihovim pravilima. Bude li mu pritom Tomislav Karamarko bio nužni politički oslonac i amortizer neprincipijelnih pritisaka, a Božo Petrov stalni izazivač i poticatelj promjena, Hrvatska u ovoj godini uistinu ima izgleda otvoriti novi, sasvim drukčiji, razvojni ciklus. Da bude vođena kao Teva i da se u upravljanje uvedu neki novi, drukčiji ljudi. Bez „našeg“političkog iskustva.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija