Gospodarstvo raste, novci iz EU-a stižu u sve većim količinama, slijedi nam realizacija LNG terminala i pelješkog mosta, odnosi sa susjedima napreduju, uskoro ćemo biti dijelom eurozone i Schengena, nacionalna je sigurnost na najvišoj razini, spašen je "Agrokor", niz je mjera demografske obnove i zaustavljanja iseljavanja, naglašena je briga o iseljenicima i o Hrvatima u BiH, ublažene su podjele u društvu, stvorena je jedna razumna koalicija, osigurana je potpora svih manjina, postignuti su politička stabilnost, društevna kohezija i pravna sigurnost, smanjen je javni dug, proračun je iz deficita zakoračio prema suficitu, mirovine su povećane, a iznad svega i prije svega je nesebična briga o čovjeku.

To su blistavi i optimistični rezultati jednogodišnjeg rada Vlade Republike Hrvatske, ako je vjerovati njezinu predsjedniku Andreju Plenkoviću, koji za razliku od Sanadera i Milanovića ne govori „moja vlada“ nego „naša vlada“, što ipak predstavlja napredak u političkoj kulturi.

Ljuta oporba, međutim, šalje sasvim druge poruke. Reforme su u svim područjima rada izostale, stanje u "Agrokoru" je dodatno zakomplicirano, u Vladi sjede ljudi koji su za tu kompaniju odgovorni, namještaju se aranžmani stranim fondovima kako bi oni izvukli što više novca, prema vani se vodi sluganska politika, odnosi sa susjedima nikad nisu bili gori, bankarski i monetarni sustavi su izvan utjecaja domaće politike, kamate su više nego u bilo kojoj zemlji EU-a, masa je blokiranih i ovršenih građana, iseljenički se stampedo i dalje nastavlja, tolerira se ustašluk, promjene obiteljskog zakona vraćaju nas ravno u srednji vijek, u parlamentu caruje politička korupcija. Ukratko, godina dana rada Vlade je godina apokalipse.

Ne može se kazati kako i u jednoj i u drugoj viziji stanja stvari nema istine, kad bi do nje nekome zaista bilo stalo. U sučeljavanju hvalisanja te pukog kritizerstva i zluradosti izostala je objektivna i ozbiljna analiza i usredotočenost na stvarne probleme društva i države. S lica je sve krasno i obećavajuće, a s naličja mračno i bez perspektive.

Jednima je najvažnije održati se na vlasti, a drugima srušiti tu vlast. HNS-a i HSS-a su promijenili dresove, a samim tim su radikalno promijenili i svoje poglede na neprimijenjenu stvarnost. U tom odmjeravanju snaga „lijevog centra“i „desnog centra“ izostao je glas „krajnje desnice“. Zašto? Jednostavno, zato što je i nema.

A gdje je tu Hrvatska? Ona u ovom okršaju podsjeća na stari hrastov stol na kojemu se igra šijavica. Znojni, do pasa goli šijači se nadglasavaju, jedni šije, drugi šete, izmjenjuju uvrede i provokacije, izgleda kako se svađaju, a oni se samo igraju, lupajući po stolu i ispijajući vino iz bukare. Umorni promatrači napuštaju krčmu. A igrači ostaju sami u dugoj mračnoj noći. Poleti i pokoja šaka.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Share
0