Logo

Ove je godine, sudeći po sredstvima javnoga priopćivanja, vrijeme Došašća u Hrvatskoj više ispunjeno nesnosnom poganskom prostotom nego radosnim kršćanskim iščekivanjem Božića. Uzrokom su toj sramoti predsjednički izbori raspisani za 22. prosinca.

Državno je izborno povjerenstvo zaprimilo 12 kandidatura. Za predsjednika Države kandidirali su se, abecednim redom: Nedjeljko Babić, Anto Đapić, Kolinda Grabar-Kitarović, Dario Juričan (Milan Bandić), Mislav Kolakušić, Slobodan Midžić, Dejan Kovač, Zoran Milanović, Dalija Orešković, Katarina Peović, Ivan Pernar i Miroslav Škoro. Tri žene, devet muškaraca, svi punoljetni hrvatski državljani.

Povjerenstvo je u četvrtak, 5. prosinca ovjerovilo 11 kandidatura, a jednu je – kandidaturu Slobodana Midžića – kao i prije pet godina odbilo jer ju je neobični kandidat i ovaj put podupro samo svojim potpisom umjesto zakonski propisanim potpisima najmanje 10.000 birača. Time je otvorena 15-dnevna službena završnica predizborne borbe.

U toj borbi dobro se vide kandidati, Izborni su programi uglavnom slabo uočljivi i još slabije raspoznatljivi. Dva su tomu razloga. S jedne strane ti su tako zvani programi često tek dosadne pričice sklepane od otrcanih političkih fraza, a s druge strane javna priopćivala suvereno odlučuju, u skladu s probitcima svojih vlasnika, što zavrjeđuje pozornost javnosti.

Unatoč tomu mogu se razabrati tri programska smjera. Prvi su programi usmjereni na čuvanje sadašnjega partijskog dvostranačja u državi i društvu (Kolinda Grabar-Kitarović [HDZ] i Zoran Milanović [SDP]); drugi smjer zagovaraju popravljači države i društva (nestranački kandidati Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić); i prvima i drugima sarkastično se ruga Dario Juričan: on se pod geslom „Korupcija svima, a ne samo njima“ nesebično bori za „koruptivnu budućnost Hrvatske“. Juričan je duboko odan općemu dobru. Stoga je odbacio i svoje ime i zamijenio ga imenom – Milan Bandić.

Čuvanje sadašnjega stanja u državi i društvu očituje se u izjavama Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića. Njima su, izvikuju ponosno i on i ona, sadašnje ustavne ovlasti državnoga poglavara posve dostatne, i ne treba ih mijenjati. Dostatne? Valjda se ne sjećaju da ih je Ivica Račan skrojio po mjeri Stjepana Mesića?! A i sam se Mesić rugao toj veličini. Glasovita je njegova opaska: „Tri mala čovjeka u Maloj kavani“, kojom je sažeto opisao svoj sastanak s Ivicom Račanom i Zlatkom Tomčićem na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Moramo se dakle upitati: Za što su Kolindi Grabar-Kitarović i Zoranu Milanoviću te ovlasti dostatne? Od krupnih stvari dostatne su – za veliku plaću i velike povlastice, a od sitnih stvari – za umiljavanje prijatelju i neprijatelju i za svađu s prijateljem i neprijateljem.

Takvim energijama zrače i izborna gesla Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića. Ona se umiljava naciji krilaticom „Predsjednica. Jer Hrvatska zna.“ A što Hrvatska zna, ako ne zna ni koliko žitelja ima, a dvoji i o ukupnomu broju birača? On svadljivo kriješti: „Predsjednik s karakterom“. Što to znači? Zar nitko od njegovih izbornih suparnika nema karaktera?! Ili je karakter samo napržit značaj, kakvim se diči Predsjednik s karakterom? Svašta.

Nasuprot tomu stoje nestranački kandidati Mislav Kolakušić i Miroslav Škoro. Obojica zagovaraju velike promjene. Taj zagovor potiču sadašnje nevoljno stanje društva i države apsurdna činjenica da je predsjednik države jedini državni dužnosnik kojega izravno bira cijela nacija, a stvarne su mu ovlasti tek neznatno veće od protokolarnih.

Kolakušić je bivši sudac, ljetos izabran za člana Europskog parlamenta. Nema izbornoga gesla, ali ima obilje prevratničkih zamisli, koje se u konačnici svode na koncentraciju državne vlasti u njegovoj osobi. To je, blago rečeno, malo previše za ozbiljno razmatranje onoga što Kolakušić naziva svojim programom, pogotovo stoga što ne govori kako kani ostvariti taj program.

Miroslav Škoro je pjesnik, skladatelj, pjevač, poduzetnik i doktor ekonomskih znanosti. Izborno mu je geslo „Sad il* nikada!“, stih iz njegove pjesme „Mata“. Izborni mu je program: državu vratiti narodu, a političke stranke njihovim članovima. Škoro zna i kako: referendumskom voljom nacije. To se bez nasilja može provesti samo izjednačenjem svih državljana u političkim pravima i uvođenjem većinskoga izbornog sustava po načelu: koliko narodnih zastupnika u Hrvatskomu [državnom] Saboru toliko izbornih kotara s podjednakim brojem birača. To bi dostatno razvlastilo stranačke knezove, integriralo narodne manjine u hrvatsko društvo i iskorijenilo krupnu političku korupciju.

Kako u ovoj predbožićnoj stisci drugi predsjednički kandidati o tomu šute, moja će neznatnost glasovati za Miroslava Škoru. Ako me i on iznevjeri, kao Kolinda Grabar-Kitarović kada se priklonila Andreju Plenkoviću, barem me ne će isti predsjednički kandidat prevariti dva puta.

 

Benjamin Tolić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.