Logo

Pred Banovinom je duga hladna zima i neizvjesna budućnost. No i prije potresa Banovina je bila bez budućnosti. Gospodarski zapuštena, demografski opustošena, politički zaboravljena, najsiromašnija hrvatska pokrajina u kojoj uzorno funkcionira jedino stranačko-partijska interesna mreža – propadala je tiho. O pražnjenju i propadanju Slavonije barem se pričalo. O Banovini se nije niti pričalo.

A onda je na dvadesetak dana razorni potres Banovinu učinio središtem Hrvatske. I ogolio je do srži sve ono što smo zaboravili o sebi, ono što nismo znali ili si nismo željeli priznati. U prvim je danima ogolio ogromni jaz između sposobnosti, pozitivne energije i solidarnosti naroda s jedne strane, a s druge strane nedoraslosti i nekompetencije najviše upravljačke kaste. Gledajući kako se ljudi iz cijele Hrvatske, kao i iz iseljeništva samoorganiziraju i jure u pomoć, ne štedeći ni sebe ni svoj novac, osjećajući u svakom trenutku što je prioritet i što im je činiti, dok je državna upravljačka kasta, koja bi ih trebala organizirati i uključiti, danima bila paralizirana, bez glave, bez vodstva i bez ideje što je zapravo njihova uloga u upravljanju krizom – vidjeli smo zapravo glavni problem hrvatskog razvoja.

Tko se tih dana nije upitao: pa gdje bi nam bio kraj da je ta stranačko-partijska upravljačka kasta samo malo manje nedorasla realnom liderskom izazovu i samo malo bliža stvarnom životu? Tek toliko da znaju kako se u takvim trenucima od njih ne očekuje utjeha i pričanje priča, nego krizno djelovanje, da znaju da čovjek umre od zime (bez razumijevanja za načelo postupnosti) ako mu se u najkraćem roku ne osigura krov nad glavom, da imaju toliko pristojnosti ili barem političkog takta da državnu intervenciju u krizi ne započnu brojenjem zalogaja ljudima koji su izgubili domove i onima koji su im priskočili upomoć, da ne vrijeđaju one koji su došli nahraniti stradalnike u danima dok se država tek organizirala za nastup po načelu postupnosti…

Ogoljeno je i da ne postoji sustav za djelovanje u kriznim situacijama u smislu zapovjedne hijerarhije i protokola djelovanja, a još je k tome na najvišim razinama okovan stranačko-partijskim hranidbenim lancima do te mjere da se niti ono što postoji ne može (ne zna) odmah pokrenuti niti koordinirati. Upravo kroz nesebičnu pomoć volontera svim stradalima, bez pitanja o njihovoj narodnosti ili vjeri, pokazalo se kako zapravo politička kasta sustavno potiče hrvatsko-srpski sukob niskog intenziteta i politički parazitira na njemu, nudeći u svakom novom mandatu neke nove pomirbe. Ogoljen je i odnos te samoorganizirane i efikasne narodne pomoći prema vladajućoj kasti: nema tu više ni ljutnje ni ogorčenja. Ljudi ih ignoriraju, od njih više ništa drugo i drukčije i ne očekuju.

Banovina je opet prepuštena državi, na stabilizaciju i obnovu. Da u tih dvadesetak dana nismo vidjeli kakva bi ta buduća Banovina, odnosno buduća Hrvatska mogla biti, da nismo svjedočili onoj eksploziji energije, snalažljivosti, znanja i dobre volje mladih iz cijele Hrvatske, koji će vjerojatno već na proljeće, ako epidemiološki uvjeti dopuste, tražiti svoje mjesto pod suncem izvan hrvatskih granica, možda bismo uistinu povjerovali da je Banovina prirodno osuđena na pražnjenje i izumiranje. Jer nema tko, jer se ne može…

No pokazalo se da nekompetentna upravljačka kasta, klijentelistički stranačko-partijski sustav upravljanja državom i nepostojanje bilo kakve razvojne vizije osuđuju Banovinu na izumiranje. I ne samo Banovinu. Sva hrvatska pogranična područja prema istočnim susjedima, od Slavonije i Podunavlja, preko Banovine i Like do Dalmatinske zagore, demografski su ispražnjena, jer su bez gospodarske perspektive. Riječ je o strateški važnim područjima, koja su u vrijeme Domovinskog rata bila pod srpskom okupacijom, koja su pod Tuđmanovim vodstvom vraćena u državni ustroj, a potom u nekoliko godina i obnovljena (doduše ne baš najkvalitetnije). U sljedećih dvadeset godina, u kojima su se na vlasti izmjenjivale HDZ-ove i SDP-ove vlade, ta područja ne samo što nisu ekonomski integrirana, nego su zapuštena i napuštena. Taj je trend produbljen u posljednjih desetak godina u kojima su se u izvršnoj vlasti izmjenjivali Zoran Milanović i Andrej Plenković, na čelu najnekompetentnijih vlada u tri desetljeća hrvatske samostalnosti.

Zato je nerealna svaka primisao da bi ta ista politička kasta s istim modelom stranačko-partijskog upravljanja mogla obnovom vratiti život u Banovinu. Uostalom, već se preko obnove vodi kampanja za lokalne izbore između Vlade i lokalnih čelnika različitih stranačkih pripadnosti. A ne postoji nikakva druga organizirana i kvalitativno drukčija politička snaga koja bi mogla ugroziti taj status quo. U ovom trenutku jedini izlaz iz tog crnog scenarija jest stari recept: da neka "udba" (ili kako se to već zove) ojača Plenkovića i njegovu Vladu s ljudima koji imaju liderskog i operativnog iskustva u realnom gospodarstvu, makroekonomiji i graditeljstvu (a nisu R. Čačić). I da kao prvi znak nekog zaokreta, zaštitna lica obnove i oporavka više ne budu ministri koji nas uvjeravaju da je krava ljubičasta, jer tako kaže jedna čokolada, dok je sve ostalo – fake news. A i sami u to vjeruju.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.