Logo

Ukoliko se tko našao 23. studenoga u Rijeci, u dvorani Euroherca u 18:00, ugodno se iznenadio brojem prisutnih ljudi na predstavljanju filma Romana Leljaka “Huda jama – strogo čuvana tajna”.

Dvorana je bila krcata, mnogi su stajali, hrvatska se himna pjevala, a Roman Leljak je pozdravljen s nekoliko dugih i snažnih pljeskova. Očekivano, glasilo poznato pod imenom Novi list nije o tom događaju pisao ni slova, već je sve nekako podsjećalo na ona vremena kad su se ljudi potajice skupljali i okupljali u crkvama i podrumima, u strahu i bojazni od partijske vlasti. Posebno je žalosno što tom skupu nije prisustvovao nitko od crkvenih predstavnika iz riječke nadbiskupije, a nije bilo ni predstavnika gradskog ili županijskog HDZ-a.

Komunistička rak-rana hrvatske države, grad koji od osamostaljenja sve više tone, Rijeka se, nastavlja ponašati kao država unutar države, štiteći razne oblike partijskog kriminala. Unatoč svemu tomu, velik se dio Hrvata okupio kako bi saznao nešto od marljivog i savjesnog Leljaka, o onomu o čemu se šuti više od pola stoljeća. I nisu to bili članovi određenih stranaka, nekakva “krema” društva, već običan hrvatski puk koji zbog partijskog agitpropa od ’45. godine nije imao priliku čuti istinu o genocidu nad Hrvaticama i Hrvatima u poraću II. svjetskog rata.

No, Huda jama, odnosno Barbarin rov je samo mali postotak onoga što se događalo. Svi koji su pohađali školu za vrijeme bivše zločinačke Jugoslavije, će se sjetiti kako smo na nastavi i u udžbenicima slušali i čitali o tomu kako su ustaše i fašisti pokušali dokrajčiti “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” i svi se sjećamo onih potjernica i novčanih nagrada za “ubistvo” druga Tita.

I kao da je ovu nacističku potjernicu s novčanom nagradom pisao prorok, jer piše, između ostaloga: “Zločinac Tito je za Vašu zemlju nesreća. On kao boljševički agent hoće Vašu zemlju milošću Moskve pretvoriti u sovjetsku republiku i uništiti u Hrvatskoj svaki narodni i posebnički samosvojni život… Medju njegovim drugovima nalaze se ubojice, kradljivci i razbojnici, koji svoje žrtve čekaju u zasjedi uz ceste. Njegova ‘akcija za oslobođenje’ stajala je Vašu zemlju već na tisuće njezinih najboljih sinova. Ona je razorila mir radnog gradjanina i seljak. Ona je otimala Vašu imovinu i bezdušno ju uništavala. Razrušene crkve i popaljena sela označuju njegov put. Neizreciva bieda, glad i bezkrajne muke: to su njegovi dosadašnji uspjesi.”

No, tko je mogao zamisliti da će sve to za svoj “finale” imati genocid, odnosno smrt skoro 500 000 Hrvatica i Hrvata, samo do konca 1945. godine. No, nije ova brojka od pola milijuna “ustaško” preuveličavanje. Povjesničari, pa i oni najhrabriji, boje se izaći s prosudbama, a i velik dio podataka je još uvijek nedostupan, zbog straha od onih struktura koje nisu isčeznule raspadom Jugoslavije. To je bio planirani (i uspješno izveden) genocid nad hrvatskim narodom počinjen od strane onih koji su kokardu zamijenili petokrakom, da bi ’90-ih godina stvari vratili na početak i ponovo petokraku zamijenili kokardom i pokušali dovršiti ono što nisu uspjeli ’45.

Zašto je Hrvatska danas u takvom stanju u kakvom jest?

Jer su njoj sve elite, cvijet društva, dakle građanstvo u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Puli, pobijene; jer su proizvodne snage društva, obrtnici, seljaci, poljoprivrednici uništeni i prisiljeni postati proletarijatom, jer su domobrani, policajci, vatrogasci i ostali ljudi u službu države i naroda smaknuti i bačeni u rudnike; jer su svećenici pečeni na ražnju, uhićivani i trovani; jer su svi oni, koji su, da bi spasili živu glavu, pobjegli i nemaju se namjere vratiti ni dan danas, više od pola stoljeća nakon svega toga.

I zato, svaki govor o pomirbi, od okretanju budućnosti i zaboravljanju prošlosti nije ništa drugo do li nastavak laži i politike koja je započela dolaskom zločinaca partizana i “antifašista”. Bilo je potrebno čekati 2016. godinu, kako bi osamstotinjak kostiju dobilo ljudski, dostojanstveni ispraćaj, a ni tu nije posao obavljen kako treba jer su te kosti nošene u kutijama u kojima se držalo voće, jer se nije svaku žrtvu identificiralo i naposljetku, jer za taj genocid nitko nije odgovarao, i kako izgleda, nitko nikad ne će.

Stoga, rad Romana Leljaka je divljenja vrijedan, pogotovo jer se radi o Slovencu i koji, unatoč svim preprekama i podmetanjima pokušava naći i iznijeti istinu o sudbini hrvatskoga naroda. Žalosno je što se opet, kao i za vrijeme ilirskog preporoda, tuđinac najviše bori za Hrvate. Još je žalosnije što nitko u Hrvata nije potaknut njegovim primjerom, jer, ne može jedan čovjek obaviti sav taj posao; ne može ni stotinu ljudi, već su potrebne tisuće i tisuće kako bi istina napokon izašla na vidjelo i kako bi se natjeralo potomke i sljednike zločinaca da priznaju svoj “crimen” i, ako Boga nađu, da se za to pokaju.

        

F. Perić

           

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.