Prikaz knjige Josipa Pečarića, Rasizam svjetskih moćnika, Vlastita naklada, Zagreb, 2012., izrečen na predstavljanju u Vrgorcu 28. rujna 2012.

Akademik, matematičar svjetskog glasa, autor iznimno zapaženih knjiga o domovinskom ratu i nizu drugih „vrućih“ domoljubnih tema a istodobno ignoriran i protjeran iz hrvatske javnosti.

Naravno, riječ je o akademiku Josipu Pečariću, čija je knjiga „Rasizam svjetskih moćnika“ jedan od ključnih razloga našeg  okupljanja.

Stvarne uzroke Pečarićevog prognanstva iz javnosti, kao i nesklonost koju prema njemu pokazuju kreatori medijske scene u Hrvatskoj, nije teško pojasniti. Teme koje Pečarić obrađuje dio su „zabranjenog štiva“, satkanog od činjenica i matematički precizno postavljenih teza koje ne ostavljaju prostora za bilo kakvu polemiku.

Naravno, kreatori procesa decroatizacije Hrvatske to dobro znaju. Stoga je akademika Pečarića i njegove knjige najbolje ignorirati jer će bilo kakva polemika o temama o kojima akademik Pečarić piše i govori mnoge potaknuti da „otvore oči“. A to je za sustav zasnovan na neistinama, konstrukcijama, podvalama i dvojbenim tezama iznimno opasno.

Stari uzročnici nove podjele

Uzroke Pečarićevog sukoba sa središtima moći, koji nakon Tuđmanove smrti suvereno vladaju Hrvatskom, iznimno je dobro pojasnio poznati hrvatski kolumnist Mate Kovačević.

„Svojom briljantnom knjigom „Srpski mit o Jasenovcu“ do srži je raskrinkao polustoljetna sustavna podmetanja srpske, komunističke i jugoslavenske historiografije i propagande, a time na sebe navukao i bijes cijeloga "čopora" prijepornih javnika, profesionalnih lažaca, kvaziznastvenika, ali i različitih političkih i medijskih moćnika“, kazao je Mate Kovačević, otkrivajući tako uzroke zbog kojih većina današnjih medija ignorira ono što akademik Pečarić radi ili pokušava poručiti javnosti.

Upravo u tom sukobu sa „ čoporom jugoslavenskih komunističkih javnika“, koji  po modelu krivotvorina na kojima je nastao velikosrpski mit o Jasenovcu stvaraju i mitove o „zločinačkom karakteru Tuđmanovog režima“ leži i uzrok Pečarićevog ignoriranja u hrvatskoj javnosti.

Suptotstavljajući se nakanama tih središta koja su teško podnijela stvaranje Hrvatske Države, Pečarić se svojevremeno prozvao i „Hercegovcem iz Boke“, raskrinkavajući kroz spomenuto djelo rasističko-politikantske pamflete uperene na samu srž politike na čijim je krilima obnovljena Hrvatska Država i obranjena većina hrvatskih prostora u BiH.

Sloboda govora ili ksenofobija?

Kad Vesna Teršelič, Zoran Pusić, Žarko Puhovski i slični blate one koji drugačije promišljaju onda je to „sloboda govora“. Međutim, kad Marko Perković Thompson zapjeva o svojoj ljubavi prema Domovini i hrvatskom narodu ili akademik Pečarić, i njemu slični, pokuša ukazati na neistine koje se lansiraju iz različitih jugonostalgičarskih središta onda je to ksenofobija, šovinizam, kleronacionalizam, desničarenje, ognjištarenje  i što sve ne.

Stoga je Pečarić u svojoj knjizi  „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ vrlo uspješno raskrinkao zavjeru uperenu protiv Thompsona, dokazujući da iza te zavjere stoje upravo oni koji stoje i iza ostalih zavjera uperenih protiv opstojnosti moderne hrvatske države.

Raskrinkao je Pečarić i posljednjeg jugoslavenskog predsjednika Stjepana Mesića i njegovu „veleizdajničku“ politiku. U knjizi „Kraj vremena krivokletnika“ analizirao je Pečarić većinu Mesićevih podvala, postavljajući istovremeno dvojbu „kako to da kazneno djelo za koje je u britanskom zakonodavstvu predviđena smrtna kazna u hrvatskoj zbilji bude honorirano sa dva predsjednička mandata“.

Potvrdu Josipu Pečariću nedavno je neizravno dao i „zviždački“ Wikileaks, što je u hrvatskoj javnosti ostalo skoro nezapaženo.

Objavljujući, naime, izvješće o razgovorima vođenim 17. svibnja 1995. između tadašnjeg američkog  veleposlanika u Republici Hrvatskoj Petera Galbraitha i tadašnjeg vođe „pučista“ Stjepana  Mesića postalo je očito kako je Mesić nepuna tri mjeseca prije Oluje zastupao teze na kojima je kasnije podignuta optužnica protiv hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Slično je i sa haškom optužnicom protiv čelnika nekadašnje Herceg Bosne, o čemu je u tom razdoblju upravo Stjepan Mesić i njegovi istomišljenici vodili intenzivne razgovore s nizom diplomatskih izaslanstava akreditiranih u Republici Hrvatskoj.

Naravno, mediji su se potrudili da upravo na taj način lansirane teze postanu dio službene istine a transkripti „Vrhovnog saveta odbrane Jugoslavije", kao i javno objavljeni transkripti Ratnog predsjedništva BiH, iz kojih je vidljivo tko je odgovoran za hrvatsko-bošnjački sukob, postanu dio zabranjenog znanja.

Činjenice ili sumnjive i neistinite teze!?

Cijeli niz Pečarićevih knjiga posvećen je obrani činjenica i raskrinkavanju sumnjivih i neistinitih teza koje su odabrane i lansirane kao povod za progon hrvatskih branitelja pred domaćim i međunarodnim sudovima.

Jedna od tih knjiga je i „Rasizam svjetskih moćnika“, o kojoj večeras govorimo.

Temeljni i nosivi motiv ove knjige svakako je pismo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem skupina više od tisuću uglednih hrvatskih intelektualaca poziva utemeljitelje Haaškoga suda da Hrvatskoj vrate natrag hrvatske branitelje, kojima je međunarodni kazneni sud „dokazao jedino činjenicu da su Hrvati“.

Raščlanjujući  u svojim tekstovima procese kojima smo izloženi Pečarić otvoreno i matematički precizno raskrinkava pokušaje namjerne zamjene činjenica i teza, kojom se koristi tužiteljstvo haškog suda kada preko časnih hrvatskih muževa kakvi su generali Ante Gotovina, Slobodan Praljak i Dario Kordić pokušava dokazati da je projekt stvaranja i obrane Hrvatske Države zapravo provela  tzv. zločinačka organizacije na čelu sa Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom.

Negiranjem činjenica vezanih za legitimnu borbu hrvatskog naroda za slobodu, uz istodobno  plasiranje neistinitih teza o navodnoj odgovornosti za progon etničkih Srba i bosanskih muslimana, čitav projekt stvaranja Hrvatske Države pokušava se staviti pod znak pitanja, što akademik Pečarić otvoreno raskrinkava.

Međutim,opet naglašavam, to što se pokušava dokazati nisu činjenice. To su ničim potkrijepljene teze kojima se želi krivotvoriti povijest, umanjiti stupanj odgovornosti agresora, izbrisati vlastita odgovornost i upletenost u puno toga moralno dvojbenog te sankcionirati one koji su se drznuli postići onakvo političko rješenje koje svakako nije plod želja određenih središta globalne moći.

Dakle, samostalna i neovisna Republika Hrvatska, po svemu sudeći, nikako nije bila plod želje onih središta moći koja upravljaju krizama i „oblikuju okružje“ sukladno vlastitim potrebama i zacrtanim strateškim ciljevima.  Bezbroj je dokaza koji potvrđuju kako je opstanak Jugoslavije bio njihov primarni strateški cilj. Ukoliko bi taj cilj bio neostvariv, odgovarala bi im i „krnja Jugoslavija“, istočno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobag, što su Velikosrpski stratezi vidjeli kao priliku stoljeća.

Upravo zbog realiziranja tih i takvih ciljeva, Slobodan Milošević i JNA su  započeo ratni sukob 1991., i upravo u ta dva generatora krize treba tražiti uzroke i odgovornost za sve što se kasnije dogodilo. Međutim, to se danas pokušava prešutjeti. Odgovornost JNA se prešućuje a umjesto toga kao suodgovorna osoba se spominje dr. Franjo Tuđman.

Jasno i zbog čega!

Umjesto uzroka i stvarne odgovornosti, pokušava se govoriti o posljedicama a čitavom sukobu pokušavaju se dati kvalifikacije građanskog rata, čime se pokušavaju neutralizirati činjenice i materijalni dokazi a odgovornost pokušava podijeliti između jednog od agresora i jedne od žrtava.

Juppe otkrio uzrok, Bildt dao povod za napade na VRO Oluja

O čemu je zapravo riječ potvrdila je i izjava tadašnjeg francuskog premijera Alaina Juppea kada je početkom kolovoza 1995. zabrinut rezultatom VRO Oluja kazao: „ Ukoliko ovakav ishod priznamo, pristali smo na promjenu rezultata Prvog svjetskog rata.“

Ukoliko prihvatimo tezu da je izjava tadašnjeg šefa diplomacije otkrila uzroke onda moramo vjerovati kako je izjava Carla Bildta, izrečena tih dana, dala naslutiti metodologiju koja će biti primjenjivana u povratku na nekadašnje stanje. Bildt je tih dana, naime, u medijski prostor doslovce „upucao“  tezu o prekomjernom granatiranju Knina, koja je posljednjih godina bila ključnim povodom različitih pritisaka na Hrvatsku.

Dakle, Juppe nam je otkrio uzroke a Bildt povod čitave ove priče s prekomjernim granatiranjem, topničkim dnevnicima, izjavama Ivana Šimonovića, itd.

Međutim, najnovija događanja vezana za proces oko hrvatskih generala daju naslutiti da čitava ova priča jednostavno pada.  Teza o tzv. zločinačkoj organizaciji je neodrživa a izricanje presude po zapovjednoj odgovornosti nije moguće, jer isto nije bilo plod sudske rasprave.

Kakva će u konačnici ta presuda biti nezahvalno je prognozirati. Ipak, postoje opravdana i sasvim utemeljena nadanja da će teza o tzv. zločinačkom pothvatu ostati samo jalov pokušaj Save Štrpca i njegovih istomišljenika u Republici Hrvatskoj da uz potporu određenih središta međunarodne moći vrate kotač povijesti unatrag i blistavu vojnu pobjedu pretvore u politički poraz.

Činjenice su neumoljive: HVO i HV su obranili neovisnost BiH

Ono što nas sve skupa, unatoč velu šutnje, treba također zabrinjavati je presuda šestorici vojno-političkih čelnika nekadašnje Herceg Bosne, koji su od strane haškog tužiteljstva optuženi da su zajedno s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom činili tzv. zločinačku organizaciju koja je imala za cilj anektiranje dijelova BiH.

I u ovom slučaju, akademik Josip Pečarić je prepoznao važnost  ove presude, kako za Republiku Hrvatsku tako i hrvatski narod u BiH.

Inicirajući potpisivanje peticije VSOUN-a za oslobađanje generala Praljka i njegovih suboraca, koju večera možete potpisati, Pečarić zapravo ponovo ukazuje na činjenice, istodobno poručujući kako ih trebamo razlikovati  od neistinitih i proizvoljnih teza koje haško tužiteljstvo, zajedno sa svojim mentorima i satelitima, pokušava prikazati kao dokaze.

Međutim, u ovom predmetu, kao i predmetima Gotovina, Markač i Kordić, materijalnih dokaza naprosto nema, nego je tužiteljstvo prinuđeno koristiti se labavim konstrukcijama i iskazima po čuvenju prikupljenih i druge ili treće ruke te modificiranih po sustavu „drži vodu dok majstori odu“.

Kakva je metodologija prikupljanja tzv. dokaza u režiji haškog tužiteljstva i što je temeljni cilj čitave ove priče svojevremeno je otkrila izjava Venere Kordić, supruga Darija Kordića:

„ ...da mu je (Dariju) bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi, kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao: „Da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji“.

Dakle, cilj je očit. Projekt stvaranja hrvatske države i prvog hrvatskog predsjednika treba uzdrmati i preko projekta Herceg Bosne, pri čemu je „metoda mrkve i batine“, samo jedan u nizu pokušaja zamjene činjenica

Povijesne činjenice i politikantske teze treba razlikovati

U medije je zbog toga ciljano plasiran čitav niz neistinitih teza putem kojih je ogromnoj većini prosječnih poznavatelja događaja iz naše bliže prošlosti jednostavno bačena sjena na činjenice.

Stoga ću otvoreno iznijeti nekoliko lako povjerljivih činjenica a vi ih usporedite sa tezama koje guraju mediji i sami donesite svoj sud.

-      Ključnu ulogu u obrani BiH nema Armija BiH, nego HVO i HV. Zahvaljujući aktivnostima hrvatskih snaga vođenim  od rujna 1991. do ljeta 1992. obranjena je dolina Neretve te prostor Livanjskog polja, čime je onemogućeno spajanje Podgoričkog s Kninskim i Banjalučkim korpusom. Uloga HV-a u Hercegovini je u potpunosti legitimna i u skladu s međunarodnim konvencijama, jer je bila u funkciji deblokada Dubrovnika, koji se iz srpsko-crnogorskog okružja mogao izvući jedino na taj način. Da je kojim slučajem došlo do drugačijeg razvoja događaja, onda bi BiH postala provizorij pod upravom Slobodana Miloševića a upitna bi bila i dalja mogućnost obrane uskog priobalnog pojasa od Pelješca do Maslenice, uključujući i već okruženi Dubrovnik.

-      Tijekom 1992. Hrvatska vojske je ušla na dio Bosanske Posavine. Međutim, cilj tog ulaska nije bio aneksija nego je bio u funkciji aktivne obrane čiji je temeljni cilj bio ugrožavanja koridora Beograd – Banja Luka – Knin, što je opet sukladno međunarodnim konvencijama i običajima ratovanja. Naravno, iluzorno je bilo očekivati dugotrajni ostanak na tom području jer bi to ujedno značio i slom režima Slobodana Miloševića, agresorske JNA i kraj rata, za što Hrvatska u tim trenucima, na žalost, nije imala potrebne kapacitete. Do povlačenja je došlo nakon izjave Blagoja Adžića o „agresiji Hrvatske na BiH“, koja je dospjela i pred Vijeće sigurnosti UN-a nakon čega su određena središta međunarodne moći zaprijetila Hrvatskoj. Suočeno s prijetnjom sankcijama, hrvatsko vrhovništvo je donijelo odluku o povlačenju, što se danas pokušava protumačiti kao „izdaja Bosanske Posavine“. Međutim, nitko ne postavlja pitanje: Što je Alija Izetbegović učinio na obrani Posavine, doline Neretve i prostora Livanjskog i Duvanjskog polja ?

-      Republika Hrvatska niti političko vodstvo hrvatskog naroda u BiH nisu kreatori niti jednog dogovora o političkom ustrojstvu BiH. Carington-Cutillierov, Wance-Owenow i Owen-Stoltenbergov plan, koji su predviđali federalno ili konfederalno uređenje BiH,  plod je zajedničkih inicijativa europskih i američkih diplomata. Sve ove sporazume službeni Zagreb i vodstvo hrvatskog naroda u BiH su prihvatili. Međutim, politički predstavnici Srba i Bošnjaka nisu, što je u konačnici rezultiralo rasplamsavanjem sukoba a ne primirjem. Američka diplomacija je kreator Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma, do koga se došlo zahvaljujući u prvom redu Republici Hrvatskoj.

-      Zahvaljujući činjenici da su spremni dočekali velikosrpsku agresiju, Hrvati u BiH su ne samo obranili prostor između Livanjskog polja i doline Neretve, nego su pod svoj nadzor stavili i dijelove Središnje Bosne, uključujući i važne komunikacijske pravce i namjenske tvornice naoružanja smještene na tom području, koje su imale i te kako značajnu ulogu u početnom opremanju HV-a i HVO-a. Međutim, jačanjem Armije BiH dolazi i do definiranja bošnjačkih političkih ciljeva, koje je bošnjačko političko vodstvo definiralo u pet ključnih točaka:

1)   Ostvarivanje nadzora nad glavnim gradom,

2)   Ostvarivanje potpunog nadzora nad zemljopisnim središtem države, odnosno Središnjom Bosnom,

3)   Ostvarivanje teritorijalne povezanosti između glavnog grada i Bihaćke enklave,

4)   Izlazak na rijeku Savu,

5)   Izlazak na Jadrankso more u području Neuma.

Sagledavajući kazano u ovih pet točaka vidljivo je kako su dvije izravno uperene protiv hrvatskog naroda. Naravno, riječ je o Središnjoj Bosni i Neretvanskom operativnom pravcu, gdje se u biti i vodio bošnjačko-hrvatski sukob, a koje su i danas predmet aktivnosti Haškog suda, različitih međunarodnih pritisaka ali i otvorenog bošnjačko-hrvatskog trvenja.

Ovakvih i sličnih činjenica ima beskonačno mnogo i za svaku od njih postoji obilje dokaza. Odlučio sam se spomenuti samo nekoliko njih koje po mome dubokom uvjerenju raskrinkavaju čitavu sagu teza o navodnom dogovoru u Karađorđevu, koji je, iako ne postoji  niti jedan relevantan dokaz, postavljen kao središnji mit u pokušaju podjele krivnje između Srbije i Hrvatske, odnosno između agresora i žrtve.

Umjesto zaključka

O stvarnim posljedicama ovih događaja se šuti ili ih se krivo interpretira. Činjenicu da su Hrvati Središnje Bosne desetkovani  pokušava se prešutjeti ili se ide toliko daleko da se odgovornost za progon skoro 200.000 Hrvata pokušava svaliti na navodno lošu Tuđmanovu politiku, pri čemu se želi neizravno poručiti kako su Hrvati glavni krivci za zločine u Trusini, Grabovici, Uzdolu, Doljanima, Križančevom selu, Travniku, Zenici i mnogim drugim mjestima.

Istodobno, prešućuje se i činjenica da na sjevernom dijelu  tzv. Neretvanskog operativnog pravca skoro da i nema Hrvata. Početkom XX. Stoljeća hrvatski narod na tom području je naime bio većinski narod. Međutim, agrarna reforma 1921., stradanja u II. svjetskom ratu i poraću, izgradnja hidroakumulacija na tom području, iseljavanje i  najnoviji ratni događaji, izbrisali su Hrvate s tog područja. Umjesto realnog sagledavanja tih pitanja kao temeljnih preduvjeta  normalnom i održivom suživotu, iz Sarajeva se najavljuje izgradnja luke u Neumu, rušenje čitavih hrvatskih naselja u istočnoj Hercegovini što nije ništa drugo nego nagovještaj nemirne i neizvjesne budućnosti, ne samo hrvatskom narodu u BiH nego i šire.

Na koncu, sve vas skupa pozivam da dobro promislite o činjenicama koje sam pokušao oteti zaboravu i usporedite ih sa politikantskim tezama kojima smo svakodnevno izloženi. U tom kontekstu gledajte i ukupan rad akademika Pečarića, čije tekstove i knjige od srca preporučam vašoj pažnji.

 

Ivan Zlopaša