Osvrt na knjigu: Željka Ujević, Uši cara Trojana, HKD Napredak, Split, 2014. godine.


Željka Ujević, napisala je svoj drugi roman Uši cara Trojana, u posve drugom stilu i žanru od svog prvog romana Opsjenari. Uši cara Trojana je kriminalno-psihološki roman. To je priča o slijedu sprege između čovjeka poremećene ličnosti i njegove žrtve; drama o životu dvoje ljudi koji stjecajem okolnosti, nenaviknuti, žive zajedno, a u biti svatko od njih živi svoj život kroz svoj svijet poimanja i prolazi kroz svoju vlastitu dramu nemajući mogućnosti razumjeti onog drugog.

Ta dramatična priča, slika je našega doba, slika s kojom se svakodnevno susrećemo, slika nasilja, zlostavljanja, laži, korupcije, slika u kojoj se ideal i iskreno domoljublje preokrenulo u suprotnost – tajkunizaciju, malverzaciju i izdaju. Žrtva uvijek ostaje žrtva, dok se vode „nevidljivi“ sukobi kapitalista i bankara, pod dirigentskom palicom moćnih centara. Rat traje, dok su neprijatelji skriveni, ne znamo tko je gdje, tko je tko, i dokle će oni koje govore istinu, kao što kaže autorica, nositi kapuljaču na glavi.

Spisateljica Željka Ujević u svom romanu fabularno je uobličila međuodnose između dvoje starijih ljudi, Marina i Marte. Ta dva glavna lika Željka Ujević je vrsno portretirala – Marin je simbol ljudske slabosti a Marta je simbol ljudske naivnosti.

Muški lik Marin je tipičan primjer psihopata koji živi u svom malo pomaknutom svijetu i bježi u fantazije i uobraženja, često vjerujući da su istinita. Marta, ženski lik u tom kolopletu, ošamućena je u ulozi žrtve. Kao što to najčešće biva u takvim spregama, i ona se poistovjećuje sa svojim mučiteljem i više ne zna izići iz tog začaranog kruga, niti je u stanju u potpunosti vratiti svoje zdravo rasuđivanje. To je paradoksalna emocionalna reakcija koja je česta kod osoba koje trpe nasilje - da izgrade naklonost prema mučitelju. Marta sve vrijeme živi u strahu da će biti ubijena, i osjeća se prije svega ugrožena u svojoj ljudskosti, osjeća se istinski intelektualno bespomoćna jer je primorana razmišljati i djelovati na način koji je u suprotnosti sa zdravim razumom. Ne zna, i ne umije razlučiti, je li Marinova priča istina ili vješta gluma - izmišljena laž iz kolopleta neostvarenih želja… „Koliko je u tome bio ratnik, koliko legionar, koliko glumac, a koliko umišljenik i izumitelj, bilo je nemoguće ustvrditi.“ (str. 65)

A i Marin, kao i svi drugi takvi, uobražava i uporno nastoji sebi pokazati i dokazati koliko je jak, najjači, najuspješniji, najbolji... On iskače iz tipičnog obilježja što on zaista umišlja da su njegove psine i "blato" kojim se nabacuje na druge postale istinite.

Da Marin nije literarna tvorevina, nego stvaran živ čovjek, psihijatri bi rekli, psihopat s paranoičnim reakcijama.

U Marti kao njegovoj žrtvi, koju drži u stalnom strahu, nazočan je nemoćni revolt jer joj je nemoguće doskočiti mu i zaustaviti ga.

Marin je i dobar glumac i za njega ne vrijede zakoni i moralne norme. Krase ga slatkorječivost, narcisoidnost i umišljenost, te preuveličavanje vrijednosti samog sebe. Blag pogled, lice djeteta. Vuk u janjećoj koži. Ni njegov smijeh vjerojatno ne izlazi iz srca, već je to naučen oblik ponašanja, sve je to samo igra. Svaka mu je gadost nešto prirodno i samo po sebi razumljivo i dopušteno, njegov moral je antimoral, i teško ga se može staviti u kontekst mučitelja i zločinca, autorica je u ovom svom romanu vješto i plastično opisala patološkog mučitelja, kojeg se teško može prepoznati i u stvarnosti.

U njemu su uvijek dvije osobe, jedna prava, i druga za javnost. I on je žrtva svojih podsvjesnih muka i traženja i tako postaje potencijalni zločinac, mučitelj, lažov... On je duboko nesretna osoba, često vođen nagonima. U mladosti, da bi sačuvao glavu zbog ideala, postao je emigrant, duboko nesretan, sanjao je o svojoj idealnoj Hrvatskoj, ali život u izgnanstvu, katkada ne ostavlja izbora, i čovjek se lako izgubi između želje i stvarnosti, između dobra i zla…

Čitajući, u nekom trenu osjetiš potrebu susresti se s tim nesretnikom napasnikom i obračunati se s njim u smislu neke Božje uzvišene pravde, a opet kad bi ga sreo, čini ti se, ruke bi ti klonule i ne bi znao bi li se, umjesto toga, poklonio pred njim i njegovom mukom.

I na kraju, ni Marinu nije lako biti u njihovom vlastitom oklopu, i on je svojevrsna žrtva svojih preokupacija. Ali uz sve ono zlostavljanje koje čine drugima, ne dopušta nam da ga žalimo. Štoviše, upadnemo li u tu zabludu, postat ćemo i mi njegove žrtve i lako se može dogoditi, uhvatit će se za nas kao pijavice.

 

Dragica Zeljko-Selak