Spasitelj žrtava postao žrtvom vlastite ljubavi
Krunoslav Stjepan Draganović - svećenik, povjesničar i rodoljub, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog simpozija o Krunoslavu Stjepanu Draganoviću u povodu 110. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti održanom na katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu od 8.-10. XI. 2013. godine, Uredili Drko Tomašević , Miroslav Akmadža, Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, HKD napredak, Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo, Glas Koncila, Sarajevo-Zagreb, 2014.
Povjesničar, diplomat, karitativni radnik, humanitarac, progonjenik i na kraju zatočenik Krunoslav Draganović je u mnogočemu paradigmatska sudbina hrvatstva 20. stoljeća, oko čijega se lika i sudbine još uvijek pletu različite zagonetke.
Upravo su znanstveni simpozij i radovi s toga skupa objavljeni u zborniku bili prigoda da se napokon osvijetli rad i uloga ovoga anđela čuvara mnogih stradalnika, koji su tražili spas od nastupajećega komunističkog Moloha, koji je u ratu, neposredno poslije rata i u poraću proždirao sve svoje protivnike.
Draganović je kao svećenik Vrhbosanske nadbiskupije postao glasovit još sredinom tridesetih godina svojim istraživanjima vatikanskih arhiva, što je rezultiralo studijom "Masovni prijelazi kataolika na pravoslavlje hrvatskoga govornog područja u vrijeme vladavine Turaka".
Godine 1940. objelodanio je knjižicu "Hrvati i Herceg-Bosna", kojom je prvorazrednim izvorima pobijao srpska svojatanja BiH te temeljito dokazao kao su Hrvati autohtoni hercegbosanski starosjedilački narod.
U predvečerje obnove hrvatske državnosti postaje profesor povijesti na zagrebačkom KBF-u te počinje uređivati časopis Croatia Sacra.
U drugom dijelu 1943. odlazi kao član hrvatskoga izaslanstva u Rim kako bi radio na diplomatskom ugledu hrvatske države. U Italiji ga zatječe rasulo, naime, približavanje Saveznika i kapitulacija fašističke Italije otvara mu prostor da se počne zauizimati za oslobađanje interniranih Hrvata u talijanskim logorima te ih vratiti kući, ali ne i samo Hrvate, nego svih onih, bez obzira na vjeru i narodnosnu pripadnost, koji su tražili pomoć.
Ubrzo nakon tih operacija i završetka Drugoga svjetskog rata Italiju zapljuskuju valovi izbjeglica s područja NDH i drugih prostora koje su zaposjeli komunisti.
Očito programirano uništenje hrvatskoga naroda nije se zaustavljalo samo u granicama Brozove diktature, nego se protegnulo široko po svijetu, a ponajprije u susjedne europske države, odakle su savezničke vlasti, ponajprije britanske, premda su znale ili bar mogle znati kakva sudbina čeka izručene ljude, Titovim krvnicima izručivale političke potivnike, civile, žene, djecu, starce i razoružanu hrvatsku vojsku.
Kao čovjek, svećenik i dobrotvor nije Draganović pružao samo ruke spasa već polumrtvim ljudima, nego im je, kako to pokazuju i neki radovi u ovoj knjizi, uz američku pomoć, omogućavao odlazak u zemlje južne Amerike, kako bi što dalje bili od domašaja fanatičnih i krvoločnih Titovih jugoslavenskih ubojica.
U tim hrabrim pothvatima Draganović dolazi u dodir s ljudima koji su preživjeli masovne pokolje ili su im pak za dlaku umaknuli. Sve to kao savjestan povjesničar registrira i bilježi, što će mu, uz sve već navedene djelatnosti, dodatno priskrbiti snažniju pasku i praćenje komunističkih agenata.
Unatoč svemu, ovaj okretni svećenik spasit će na desetke tisuća progonjenih Hrvata, ali i pripadnika drugih naroda koji su bježali od komunističkih ubojica.
Nu u Draganovićevu slučaju nije se radilo samo o spašavanju ugroženih stradalničkih života, nego i o spašavanju pamćenja o komunističkim masovnim zločinima, što je u zapadnoj javnosti trebalo potaknuti na razmišljanja o njihovoj prijepornoj suradnji pa čak i izravnoj potpori masovnim zločincima kao što je bio Josip Broz Tito.
Šezdesetih godina Draganović će, zbog t. zv. istočne vatikanske politike, postati žrtvom pribiližavanja Vatikana i Jugoslavije pa će zbog tih razloga morati napustiti Italiju i premjestiti se u Austriju.
Draganović je osim dobrotvornoga rada sudjelovao i u hrvatskoj emigranstkoj politici, a za jednoga od svojih pohoda Hrvatima u Trstu, jugoslavenski će ga obavještajci na prijevaru odvesti 1967. u Jugoslaviju.
Umro je 1983. u Sarajevu, a na sprovodu mu je, po sjećanju suvremenika, bilo više udbaša nego prijatelja.
Sve te aspekte Draganovićeva života, ali i sudbinu njegove pismohrane obrađuju ugledni hrvatski povjesničari u ovom zborniku, koji nije samo zbirka pronicavih studija o jednom velikom čovjeku i njegovu djelu, nego i vrlo hrabri pokušaj prodora u naše bolne povijesne mrlje, koje su znatnim dijelom pridonosile tako teškom položaju hrvatskoga naroda.
Iz svega toga možda ne bi bilo teško iščitati kako je Draganović postao žrtvom vlastite ljubavi.
U zborniku svoj rad i zapažanja objavljuje Franjo Topić, koji smatra kako je Draganović jedna od najvažnijih crkvenih i hrvatskih osobnosti sredine 20. stoljeća.
O Daraganovićevoj arhivskoj ostavštini, ali i udbaškoj te emigranstkoj potrazi za njom piše Andrija Lukinović. Milenko Krešić se bavi Draganiovićevim doprinosom hrvatskoj crkevnoj historiografiji, s posebnim naglaskom na njegove radove iz bosanske povijesti.
Temeljit i studiozan rad s puno manje dosad znanih detalja koji obogaćuju poznavanje hrvatsku historiografiju, ali otkrivaju složene odnose u vrijeme Draganovićeva djelovanja napravio je Petar Vrankić.
Zlatko Hasanbegović se bavi Draganovićevom studijom "Hrvati i Herceg-Bosna". Ivo Banac piše o "starohrvatskim" odnosno pravaškim Draganovićevim pogledima na BiH, čije su sastavnice bosanska posebnost i katoličko filomuslimanstvo kao idejno pomagalo za vladajuću paradigmu.
Rober Jolić piše o međusobnim odnosima dvijice velikh povjesničara fra Dominika Mandića i K. Draganovića, koji bar do Mandićeva odlaska u SAD nisu bili politički istomišljenici. Mijo Ivurek u Draganovićevim istraživanjima vidi potvrdu hrvatske katoličke i nacionalne autohtonosti.
Milan Simčić u svom prilogu navodi kako je Draganović na temelju iskaza i dokumenta što ih je prikupio o masovnim smaknućima Hrvata htio pripremiti knjigu dokaza o zločinima za ondašnji Međunarodni sud u Haagu, koja je trebala biti formalna optužnica protiv Tite i njegovih generala za genocid nad hrvatskim narodom u ratu, Bleiburgu i marševima smrti.
Jure Krišo posebice analizira američke obavještajne izvore o Draganoviću u svjetlu njegove humanitarne i političke misije. Don Anto Jelić naglašava značenje Draganovićeva prikupljanja izvješća o stradanju Hrvata, a u svom tekstu navodi i neke njegove bilješke u stravičnim danima hrvatskoga pomora.
Martina Grahek Ravančić piše o Draganovićevu doprinosu istraživanju hrvatskih žrtava. Mario Jareb raščlanjuje Draganovićev odnos prema poglavnuku, ustašama i NDH, a Domagoj Tomas na temelju korespodencije piše o odnosima Draganovića i Ivana Tomasa.
Josip Mihaljević pak piše o Draganoviću u emigrantskom tisku i časopisu Hrvatska revija, dok Miroslav Akmadža podsjeća na ulogu Draganovića u crkveno-državnim odnsima u Jugoslaviji.
Zdenko Radelić piše o prilikama u Hrvatskoj, a Vera Katz u BiH tijekom 60-ih godina.
Kako je Draganovićevu otmicu popratio onodobni domaći i inozemni tisak, piše Josip Dukić, a o Draganovićevu djelovanju nakon prisilnoga povratka piše Mato Zovkić.
Na svoje doživljaje s Draganovićem podsjeća Hrvoje Jurčić dok je Milenko Krešić izradio Draganovićevu bibliografiju radova priloženu u ovom zborniku.
Mate Kovačević