Ustrojavanje hrvatskih pomorskih snaga

Andro Vrkljan, Hrvatski Argonauti 20. stoljeća – Povijest Hrvatske pomorske legije na Crnom moru 1941.-1944., Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2011.

Zahvaljujući Andri Vrkljanu (1902. u Pilar/Sveti Rok - 1995. Holtzkirchen, Njemačka), koji je u emigraciji prikupljao podatke o hrvatskoj mornarici načinjen je ratni dnevnik Hrvatskoga pomorskog odjela na Crnom moru, koji je bio jezgra buduće hrvatske ratne mornarice. U tom dnevniku Vrkljan je uvodno prikazao političke okolnosti koje nisu dopuštale osnivanje oružanih snaga, a Italija se posebno protivila ustrojavanju hrvatske pomorske sile. No želja vlade nije se zadržala na talijanskim zabranama, nego je u danim okolnostima i u okviru svojih mogućnosti pronašla načina da ustroji pomorsku postrojbu iz koje će se razviti hrvatska mornarica. Auktor je opisao njezino ustrojavanje, raspored i ratni put. Najprije je podsjetio kako na dan proglašenja nezavisnosti 10. travnja 1941. Hrvatska nije imala oružanih snaga kojima bi mogla braniti svoje područje od nutarnjih i vanjskih neprijatelja. Zato je čak i u skromnom obliku, što prije, nastojala ustrojiti vlastite oružane snage. Hrvatskoj je nedostajalo i najlakšega oružja jer su Nijemci i Talijani zaplijenili čak i ono koje su Hrvati oduzeli bivšim jugoslavenskim vojnicima.

Njemački i talijanski zapovjednici nisu uvažavali nikakve hrvatske predstavke, jer su i jedni i drugi smatrali kako je Hrvatima potrebno tek oružje za naoružavanje dopuštenoga oružništva. Talijani su se k tomu opirali stvaranju bilo kakve hrvatske vojske, dok su Nijemci tek nakon početnih pregovora pristali na ustrojavanje jedne hrvatske legije, koja bi im mogla poslužiti u ostvarenju njihovih ratnih ciljeva. No unatoč tomu, hrvatsko je tadašnje vodstvo počelo ustrojavati vlastite oružane snage, na što su, tek nakon izbijanja četničkih i komunističkih nereda, teška srca pristali i Nijemci i Talijani. Dok je ustrojavanje vojske i zrakoplovstva postupno ipak napredovalo, ustrojavanje Hrvatske ratne mornarice naišlo je na silan talijanski otpor, koji je kao zabrana držanja mornarice pod diktatom ušao i u Rimske ugovore. Kako bi spriječila talijanske namjere da Hrvatska ostane bez svoje mornarice, vlada je preko Slavka Kvaternika ponudila Nijemcima legionarske postrojbe za borbu na istočnom bojištu. Tako je Kvaternik, pored osoblja vojske i zrakoplovstva, Nijemcima stavio za mornaricu na raspolaganje 10-15 pomorskih časnika, 10-12 strojarskih časnika, 20 dočasnika brodarske grane, 30 dočasnika topničke grane, 15 dočasnika torpedne i 15 dočasnika minerske grane te 10 električara, 10 vodnika signalista i 1000 strojara, vjerojatno mornara. Osim spašavanja hrvatske mornarice vlada je smatrala kako je to jedini način poduke mornaričkoga podmlatka za stjecanje potrebnoga ratnog iskustva.

Na političkoj razini ta je odluka pravdana obranom od komunizma, kojem je cilj bio srušiti hrvatsku državu, a onda Jugoslaviju, kao socijalističku republiku, priključiti u uniju sa Sovjetskim Savezom. Sličan cilj, kad je u pitanju opstanak hrvatske države, imao je i četnički vođa Draža Mihajlović. Na 12. srpnja 1941. zapovjedništvo hrvatske Mornarice izvijestilo je Zapovjedništvo njemačke Ratne mornarice da bi se s prvih 14 časnika i 116 dočasnika i mornara moglo opremiti tri veća predstražarska broda, više lovaca podmornica ili lučkih stražarskih brodova. Zapovjednik budućega Hrvatskoga pomorskog odjela Andro Vrkljan u Sofiji je s njemačkom stranom utanačio dogovor o ustrojstvu. Hrvatski mornari prisegnuli su 23. kolovoza 1941., a potom su raspoređeni u bugarsku luku Varnu. Hrvati su prve godine imali malo plovnih jedinica na Crnom moru, a do kraja 1942. morali su se zadovoljavati brodovima iz ratnoga plijena. Tek su od sredine 1943. dobili 12 novih lovaca podmornica, a još 4 početkom 1944. U rujnu 1941. polovica je Hrvata otputovala u Ukrajinu, a kasnije je stigla i druga polovica momčadi, gdje su bili raspoređeni za čišćenje plovnih putova od morskih mina. Nakon relativno kratkoga vremena hrvatski su pomorci pokazali zavidno umijeće i snalažljivost. Odjeli Hrvatske pomorske legije ostali su raspoređeni duž Crnoga i Azovskog mora.

Tijekom 1943. jedan je dio Hrvata poslan na specijalističke tečajeve u Njemačku, dok su ostali vraćeni u Varnu te preuzeli nove brodove za lov na podmornice. Zadaća im je bila progoniti sovjetske podmornice, pri čemu se posebno isticao poručnik fregate Josip Mažuranić. Osim toga, brodovi su obavljali ophodnu i prateću službu te spašavali utopljenike s potopljenih opskrbnih brodova, čistili mine i osiguravali plovne putove prema Sevastopolju. Hrvatski su lovci, nakon dogovora Rumunjske i židovskih organizacija o iseljenju Židova u Palestinu, u više navrata 1944. od mina osiguravali brodove koji su prevozili izbjeglice do turske obale. Nakon kapitulacije Italije, a zbog jačanja i razvoja hrvatske ratne mornarice na Jadranu pripadnici Hrvatskoga pomorskog odjela svoje su brodove predali njemačkim posadama i krenuli u Hrvatsku. U Zagreb su stigli 21. svibnja 1944., gdje im je, nekoliko dana kasnije, priređen svečan doček. Hrvatski pomorski odjel ukinut je 23. svibnja, a njegovi pripadnici odmah su upućeni na službe u hrvatske obalne gradove te u talijanske gradove Lignano i San Bartolomeo kod Trsta, gdje su trebali preuzeti brodove namijenjene hrvatskim plovnim snagama na Jadranu. Kapetan Andro Vrkljan postao je načelnik stožera Hrvatske mornarice. Vrkljan doduše nije uspio napisati povijest Mornarice NDH, no tu je prazninu dopunio urednik knjige Vladimir Brnardić.

Zapovjednik jedne skupine brodova, Borivoj Schreier, kojeg su na tu dužnost imenovali Nijemci, bez znanja posade i mornara, pokušao je brodove predati jugoslavenskim partizanima, što su Nijemci spriječili. Hrvatski sudovi su ih oslobodili odgovornosti, no prema onima koje su kasnije partizani zarobili, komunisti su bili posebno okrutni. Jedan dio brodova potopili su saveznički zrakoplovi, a ostatak se borio protiv partizana u Tršćanskom zaljevu. Skupina brodova nakon proboja u Tršćanskom zaljevu uspjela se probiti do južne talijanske obale, gdje se predala saveznicima, a potom uglavnom napustila Europu. Andro Vrkljan je pak potkraj rata s Vjekoslavom Vrančićem poslan u Casertu kako bi sa saveznicima pregovarali o predaji hrvatskih oružanih snaga. Britanci su ih obojicu zarobili, a 1946. bježe iz logora i odlaze iz Italije u Argentinu. Vrkljanovu suprugu partizani su odvukli u logor i osudili je na 16 godina robije.

Poslije 8,5 godina, nakon njemačke intervencije, puštena je na slobodu pa se Vrkljan 1955. vratio u Njemačku, gdje je prikupljao građu o hrvatskim mornaričkim postrojbama na Crnom moru i Jadranu. Zbog lošega vida napisao je djelo samo o Pomorskoj legiji, umnožio ga i dijelio preživjelim časnicima. Hrvatsku je, kako navodi urednik knjige, posjetio 1992. i navratio u Hrvatski državni arhiv, gdje je dao izjavu o svom životu.

Trpimir Kovač