Hrvoje Hitrec: Ministar informiranja u Vladi Kraljice mira

Godinama pratim književni i neknjiževni rad fra Miljenka Stojića, njegovu prozu,pjesnička djela, njegove britke kolumne koje čitam na poučne knjige namijenjene djeci, pratio sam njegove medijske pothvate međugorske, postulatorske širokobriješke, vodio ga u bilješkama kao čovjeka koji je bio pionir informatičke revolucije u franjevaca, barem na ovim našim hrvatskim prostorima. Ministar informiranja u Vladi Kraljice mira.

>>U Matici hrvatskoj predstavljeni istaknuti autori s područja Hercegovine

Neobičan čovjek, svakako, putnik kroz vrijeme koje nije kronološki poredano, pa se u njegovim djelima susreću sadašnjost i svagdašnjost s ljudima i događajima iz bliskih davnina, zvuk zvona ili boja ruže dozivaju uspomene na one kojih više nema, miris kave i cigareta na druženja u kojima se raspredaju hrvatske sudbine, sjećanja na užase svršetkom onoga rata koji je donio komunizam i stradanja, i ovoga nedavnog devedestih kada je Miljenko Stojić kao dušobrižnik naših vojnika bio izravnim svjedokom hrabrosti hrvatskih mladića. I tako sve do danas, kada autor sjedi pokraj Matoša na zagrebačkoj klupi i kaže u pjesmi: „E moj Matošu, stiglo nas tvoje vrijeme i tvoje pjesme, znam da bi ti htio da je drukčije, ali nije.“

I nije, koliko god se lakše diše, nije jer na Hrvatsku i nadalje vrebaju sile zla, a onaj dio hrvatskoga narodakoji živi na prostoru hrvatske povijesne baštine, u Herceg Bosni, mora se teško tući za svoju ravnopravnost, za svoju kulturu i svoj jezik. Sve to prati Miljenko Stojić, ne libeći se ni najtežih tema, nazivajući zbivanja i ljude pravim imenima, osjećajući na tanani način angažiranog pisca i pjesnika što doista misli narod. Pa kada se skupi dovoljno kolumna, ukoriči ih, te nastaju knjige poput „Podno križa“.

I opet jednom u povijesti franjevci su ti koji stoje uz narod i drže ga za ruku, drže ga na ramenima, opet se uzdižu novi Buntići i Martići protiv nevolja i očaja, daju svome djelovanju dah modernosti u koju je i nadalje utkana baština iz koje crpu iskustvo i mudrost, a svoja djela, poput fra Stojića, uranjaju u prošlost da se ne zaboravi kako je nekad živio hrvatski čovjek na hercegovačkom kršu, kako se uzgajao i pod žandarskim batinama i puškama krijumčario duhan, kako su stradali mladi domobrani, kako je ubijala OZNA, a potom Udba likvidirala Hrvate i u tuđim zemljama kamo su otišli za kruhom.

Knjigu pripovijesti „Propetlje“ držim najzanimljivijim Stojićevim proznim djelom, a novu njegovu zbirkupjesama „Stopu po stopu“ vrhuncem – za sada - pjesničkoga opusa koji se počeo rađati još u ratu, prolazio različite faze i s vremenom se od kranjčevićevske težine dovinuo do lakoće protkane ironijom. Ne okrećući glavu od svijeta, Stojić je sve više zagledan u sebe, smisao svoga postojanja i traga koji će ostaviti ako Bog dade pa u razvrstavanju na dobre i loše stavi svoga slugu, hercegovačkoga pjesnika i fratra na stranu dobra, ne samo po dobru koji daje ljudima kao svećenik i tješitelj, nego kao autor, kao pisac. Kao pjesnik. U pjesmi „Puca vrijeme“, Stojić u ritmu brojalice povjerava stihu svoj radni dan: „Jutro, molitva, računalo, knjige. Podne, ručak, šetnja, rad. Večer, vijesti, dopisivanje, počinak.... Među mojim prstima kao porculan puca vrijeme.“

Vrijeme koje uporno šumi kroz prste, godine koje prolaze i starost postaje slutnjom, doduše još dalekom. None kaže pjesnik da je starost na obzorju, pjesnik kaže „kosa na jesen mirisati je stala“i to je ta čarolija koju nazivamo poezijom. Pronaći melodiju, pronaći riječi i slike koje dosežu novu realnost, brusiti bisere, a biti u današnje doba svjestan da malo tko čita i pitati se ima li smisla biti sijačem riječi, hoće li ih ljudi razumjeti ili su im čak, veli Stojić, možda i prijetnja. Ne samo u nas. U pjesmi „Jedno jutro u Vatikanu“ ne osjeća se fascinacija znamenitim mjestom nego mrzovolja turističkom gužvom i uzaludna potraga za pjesništvom koje nikoga ne zanima. I na svršetku pjesme stih „Protjecalo je jutro u Vatikanu kao film u provincijskom kinu“. Tako pjeva Miljenko Stojić, hodočasnik potpuno različit od očekivanih ushićenja, bliže Bogu u hladu kuće s breskvama na stolu kada se, citiram, „jedno lijeno popodne vuče, sjećaš se raznih soba i mjesta, dobivenih i izgubljenih bitaka, sve si to ti i nisi, sada i uvijeke“, piše pjesnik u strofi koja završava stihom „stopu po stopu, sjećanje po sjećanje.“ Te riječi, stopu po stopu, stavio je fra Miljenko i u naslov zbirke pjesama, a meni je reći da se Stojić stopu po stopu zadnjih desetljeća pretvorio u pjesnika dostojnog velike pozornosti, da je njegov slobodni stih ispisan slobodama koje sebi dopušta nevezan rimama i habitom, vezan i povezan samo s Bogom i Božjim narodom, s rodnom grudom kojoj pripada, tom hercegovačkom nebu i bistirini koja ga je odnjihala, a iskustva mladosti i zrelosti naučila da mora biti djetinji dobar i lisičji lukav.

I na kraju, dopustite mi autoplagijat. Na predstavljanju jedne knjige Miljenika Stojića prije nekoliko godina rekao sam da autor angažiranom prozom na stanovit način nadopunjuje svoju uzbuđenu liriku koja se i sama prvenstveno drži krajolika duše ali i zbiljskih krajolika društvenih i političkih, na način da čitatelj ponekad ponekad zaboravi da je autor redovnik. Svjestan te „zamjerke“, Stojić u jednom razgovoru odgovara : „Mnogi misle da ću pisati u skladu s: Bože ti me voliš, ja te volim.“ Nije to ironiziranje nabožnih pjesnika, nego pjesnički hodogram na tragu utemeljitelja reda kojemu fra Stojić pripada, ona zagrljenost s prirodom i svim stvorovima, s ljudskim sudbinama, s kamenom i brdom iznad Međugorja s kojega je svijet promatrao još mladi Antun Branko Šimić.“

Gospođe i gospodo, hvala na strpljenju, a fra Miljenku čestitam još jednom, s nadom da za svoj šezdeseti rođendan ne će zaboraviti napisati pjesmu, kao što je zaboravio na pedeseti.

Hrvoje Hitrec