Logo

Ferdo Šišić, Kako je došlo do okupacije a onda do aneksije Bosne i Hercegovine (1878. odnosno1908.) – Diplomatska strana njihova o šezdeset i tridesetgodišnjici događaja, Matica hrvatska, Zagreb, 1938.

Habsburzi su kao hrvatski kraljevi posve prirodno težili pod svoju vlast uključiti svaki oslobođeni korak hrvatske zemlje pa onda i one dijelove koji su sve do potkraj 19. stoljeća ostali pod osmanskom vlašću.

Svjedočio je to i pohod Eugena Savojskoga 1697. u Bosnu, nu očito niti je tada Austrija imala dovoljno snage za oslobođenje tih krajeva, niti je Turska tada bila još dovoljno zrela za njihovo napuštanje.

Austrija je i početkom 19. stoljeća računala na ulazak u BiH, što nije bilo nepoznato ni Carigradu. Napoleon je, naime, Beču za savezništvo nudio zapadni dio Balkana. Jednako je tako Austriji 1806. poručivala i Rusija, ako joj se Beč pridruži u borbi protiv Napoleona, da će ju nakon uspješna rata nagraditi Dalmacijom, Bosnom i Hercegovinom te Turskom Hrvatskom t.j. sjeverozapadnom Bosnom do Vrbasa.

Zašto je Austrija trebala ući u BiH najbolje pokazuje Tomo Vukšić u studiji „Mi i oni – Siguran identitet pretpostavka susretanja“, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 2000.

On donosi sažete podatke o katoličkom i hrvatskom stradanju u BiH te o potiskivanju hrvatske nazočnosti s povijesnih hrvatskih područja – stare Duklje i BiH.

Podsjeća kako je još u predosmanskom razdoblju pod pritiskom Nemanjića počeo proces popravoslavljivanja Crne Gore, a kasnije se raskatoličavanje tog područja razgranalo i u svoju islamsku komponentu, što je potrajalo sve do 17. stoljeća, kad se na obalama Zete, u unutrašnjosti Crne Gore, spominju zadnji katolici.

Pravoslavlje prelaze Drinu tek nakon osmanske invazije, a uglavnom je riječ o pravoslavnim Vlasima, koji služe Osmanlijama. Sve do 1557. u Bosni ne postoji ni jedna pravoslavna biskupija. Tek tada se iz sjedišta na istočnoj obali Drine iz Dabra sjedište dabarske eparhije seli u nekadašnji katolički samostan Rmanj u Turskoj Hrvatskoj, a pravoslavni će se biskup 1713. iz Rmnja preseliti u Sarajevo. U istočnom dijelu današnje Hercegovine možda je u srednjem vijeku bilo nešto pravoslavnih jer je Sava Nemanjić nakon srpskih osvajanja osnovao tamo svoju biskupiju. Nu ona se, zbog nedostatka vjernika, ubrzo ugasila. Sjedište je imala po raznim manastirima, a od 1770. je u Mostaru.

Etnički i vjerski sastav stanovništva prije osmanske okupacije

Vukšić navodi kako je prema mišljenju nekih povjesničara u BiH, u njezinim današnjim granicama, u prvoj polovici 15. st. živjelo oko 750 000 katolika, oko 80 000 bosanskih krstjana i oko 30 000 pravoslavnih.

U postotcima bilo je 87,21 posto katolika, 9,30 posto bosanskih krstjana i 3,49 posto pravoslavaca.

Ocijenivši da se barem polovica bosanskih krstjana osjećala Hrvatima, premda je taj postotak s obzirom na njihov jezik znatno veći, zaključio je da su tada Hrvati činili više od 90 posto ukupnoga stanovništva Bosne i Hercegovine.

Već 1489., prema stručnim prosudbama u BiH je bilo oko 55 tisuća muslimana, a samo 365 000 svih kršaćana (katolika, bosanskih krstjana i pravoslavaca). Katolici i bosanski krstjani iz prethodnoga razdoblja bili su uglavnom protjerani, poubijana, odvedeni u ropstvo ili su prešli na islam.

U stoljećima otomanske vlasti, u kojima je Bosna bila pretvorena u tamni vilajet njezina se vjerska karta temeljito izmijenila. Bosanski krstjani su potpuno nestali s povijesne pozornice, a žrtve katolika imale su razmjere stravične katastrofe.

Više od polovice domaćega bosanskog i hercegovačkog pučanstva u odnosu na prethodno razdoblje moralo je na početku turske okupacije pobjeći prema zapadu i sjeveru, u druge hrvatske zemlje.

Prvi muslimani u BiH bili su doseljeni turski vojnici i državni činovnici koji su ustrojavali vojni, politički i gospodarski života. Broj muslimana se povećavao stalnim turčenjem, odnosno prevjeravanjem domaćega katoličkog pučanstva na islam

Zbog stalnoga doseljavanja Vlaha s istoka te uslijed pravoslavizacije jednoga dijela katolika, rastao je i broj pravoslavaca koji će u kasnijim stoljećima biti nacionalno posrbljeni.

Razmjeri hrvatske katastrofe pod osmanskom okupacijom

Vukšić smatra kako su razlozi hrvatske katoličke katastrofe u BiH bili nedostatak redovite crkvene uprave te iseljavanje i progon katolika.

Iseljavanje se nastavilo i nakon završetka Bečkih ratova, kad je s Eugenom Savojskim, na sjever u oslobođene hrvatske krajeve, otišlo oko 100 000 Hrvata, a u drugim pravcima, posebno u Dalmaciju još 100 000. Sve skupa oko 200 000 Hrvata tada je pošlo na put bez sna pa se Hrvati od te katastrofe u BiH više nikad nisu uspjeli oporaviti.

Kako su Osmanlije zbog stalne potpore protuturskim ratovima papu smatrale svojim glavnim protivnikom, katolike su, kao njegove podanike, smatrali svojom petom kolonom, koju su zbog toga nastojali potpuno iskorijeniti.

Zato su turske vlasti favorizirali njihove iseljavanje, a u slučaju ostanka u graničnoj pokrajini poduzimali su prevjeravanje – ponajprije njihov prelazak na islam, a onda, kao što to pokazuje cijeli niz dokumenata i na pravoslavlje.

Na prazne prostore, na one uz neposrednu granicu s Hrvatskom, Turci su naseljavali Vlahe koji su im čuvali granicu pa su i tako mijenjali etničku sliku BiH.

Koliku su tragediju preživjeli hrvatski katolici u 415 godina turske okupacije najbolje pokazuju brojidbeni podatci na svršetku osmanskoga razdoblja. S početnih 87 posto od ukupnoga broja stanovnika katolici su bili svedeni na svega 18 posto pučanstva.

Gore od katolika su prošli jedinio bosanski krstjani (također Hrvati) koji su potpuno nestali s povijesne pozornice. Strahotu ove tragedije produbljuje činjenica da su za Hrvate mnoga područja zauvijek izgubljena jer na njima od tada žive samo pravoslavci i muslimani.

Ilustracija te katoličke, odnosno hrvatske tragedije vidljiva je u usporedbi s prvom austrijskom brojidbom pučanstva u BiH 1879. kad je katolika bilo 209.391 ili 18,08 posto, pravoslavnih 496.485 ili 42,88 posto te muslimana 448.613 ili 38,75 posto, ostalih 3.675 ili 0,31 posto od ukupno 1.158.164 stanovnika.

Prema navedenim brojkama katoličko stradanje u BiH za vrijeme turske okupacije iznosilo je čak 69,13 posto, a stradanje Hrvata kao naroda još i više jer se brojci od onih 87 posto od ukupnoga pučanstva BiH, koliko je otpadalo na katolike neposredno prije osmanskoga zaposjednuća, a koji su nesumnjivo bili Hrvati, može kao hrvatska nadodati još bar polovica pa i više od onih 9 posto bosanskih krstjana.

Hrvatsko državno pravo podloga habsburškoj intervenciji u BiH

Posebno zanimanje Bečkoga dvora za pitanje BiH još je u prvoj polovini 19. stoljeća potaknula predstavka apostolskoga vikara fra Rafe Barišića (1797.-1863.), koju je uputio 1838. austrijskom caru i hrvatskom kralju Ferdinandu. U njoj je ocrtao teško stanje katolika u BiH pa će ona hrvatskom kralju postati formalno-pravno pokriće za ulazak z BiH.

Naime na temelju te predstavke izdan je 3. studenoga 1839. hatišerif, a sljedeće godine biskup Barišić je primio preko Bečke kancelarije ferman kojim se, uz potvrđivanje prijašnjih prava, sav katolički narod Bosne i Hercegovine stavlja pod zaštitu habsburškog dvora, odnosno hrvatskoga kralja.

Što se tiče katoličkih prava, njih bosanski Turci ionako nisu poštivali, ali je prvorazredna važnost ovog dokumenta u tom što je osmanski sultan vlastitom ispravom prvi put izvorni narod Bosne i Hercegovine – katoličke Hrvate - stavio pod zaštitu njihova zakonitoga habsburškoga kralja.

Hercegbosanski Hrvati su ovim dokumentom, bez obzira na njegove stvarne dosege, formalno-pravno već 1840. postali poseban entitet u Osmanskom Carstvu, a dokument će kasnije poslužiti i kao formalna potvrda za uključivanje BiH u habsburški državno-pravni sustav.

Povjesničar Ferdo Šišić je ovaj dokument smatrao upravo potrebnim formalnim pomagalom za ulazak Habsburgovaca u BiH.

Habsburzi su tek poslije sloma revolucije u Madžarskoj i Austriji (1848.-1849.) opet počeli obraćati pozornost na Bosnu. Zato je potkraj 1850. uređena austrijska konzularna služba u BiH, a 1853. raspoređena je i vojska na hrvatsko-turskoj granici.

Naime, sastala su se tada 44 pješačka bataljuna, 32 konjanička eskadrona, 11 poljskih i 4 raketne topničke bitnice te 8 tehničkih kumpanija: svega, dakle, 69.830 momaka, 7.777 konja i 136 topova.

Vrhovni je zapovjednik ove vojske bio je hrvatski ban barun Josip Jelačić, a zapovjednik stožera pukovnik Ramming.

Za glavni cilj operacije bijaše određeno Sarajevo, a vojska je trebala nastupati u pravcima preko Bihaća, Kladuše, Novoga na Uni i Kostajnice.

Kao rok za početak vojnih operacija bijaše određen 5. ili 6. ožujka 1853. godine, nu i ta je prigoda, očito propala pa je operacija morala biti odgođena za povoljniji politički trenutak.

Madžari protiv hrvatskog entiteta u Monarhiji

Ugarska sastavnica austrougarske politike uglavnom se protivila ulasku u BiH, jer se bojala jačanja hrvatske komponente na jugu Monarhije, što bi stvaranjem trećega hrvatskog entiteta omogućilo njezin preustroj na trijalističku koncepciju. Usto su se ugarski liberalni krugovi, štiteći britanske probitke, zauzimali za očuvanje Osmanskoga Carstva.    

Zato je grof Gyula Andrassy još kao predsjednik ugarske vlade, dakle prije 1871., preko Benjamina Kallaya, kako piše Šišić, predlagao malodobnom srpskom knezu Milanu Obrenoviću da se BiH podijele u dvije sfere: sva Bosna do Vrbasa (t. zv. Turska Hrvatska) i sjeverna Hercegovina (t. zv. Turska Dalmacija) na desnoj obali Neretve trebale su biti pripojene Austro-Ugarskoj, preostali bosanski teritorij trebao je pripasti Srbiji, a hercegovački pak Crnoj Gori.

Svrha tog projekta, tvrdi Šišić, bila je da se Srbija privuče u krilo Austro-Ugarske, nu, bit će ipak da je cilj prijedloga bio znatno prizemniji, Srbiju što jače povezati uz Ugarsku, a po potrebi i odmaknuti ju od ruskoga utjecaja.

Ovu pak tezu potvrđuje i Kallay koji tvrdi kako je spomenuti prijedlog trebao jače i trajnije sukobiti Srbe i Hrvate, jer su Hrvati željeli obvladati čitavom BiH. Madžari su se, dakle, bojali hrvatskoga entiteta na jugu Monarhije pa je Andrassy 1871., kad je postao ministar vanjskih poslova, izložio austrijskoj strani svoj prijedlog o podjeli BiH rijekom Vrbasom i Neretvom, tako da bi Austro-Ugarskoj pripao zapadni, a Srbiji istočni dio.

Kad je Srbija pojačala svoje partnerstvo s Rusijom, Andrassy je odustao od spomenute podjele i protivio se vojnom ulasku na to područje.

Bismarcka i engleska vlada na Berlinskom kongresu 1878. savjetovali su grofu Andrassyju da Austro-Ugarska što prije vojnom silom zauzme BiH i tako Kongres stavi pred svršen čin, ali je Andrassy odbio taj prijedlog.

Zbog njegova opiranja, Austro-Ugarska je dobila mandat od Europe da okupira, ali ne i da ju anektira, premda su Nijemci i Englezi htjeli da se stvar svrši aneksijom, na što tada ni Rusija ne bi mogla ništa prigovoriti.

Turci su pak iskoristili Andrassyjevo oklijevanje i zadnji ga dan Kongresa prisilili da potpiše tajne protokole po kojem je čak i okupacija bila samo provizorij.

Austrougarska vojska kojom su zapovijedala dvojica Hrvata - general Josip barun Filipović i general Stjepan Jovanović te je iste godine zaposjela Bosnu i Hercegovinu.

Kad se pak 1. prosinca 1907. na zajedničkom savjetu ministara raspravljalo o aneksiji BiH, vrhovni poglavar BiH ministar Istvan Burian pogrješnim je ocijenio dotadašnji sustav vladanja u BiH. Po Burianovu mišljenju Kallayeva politika se upirala na nesposobne muslimane, dok bi se, kako je predlagao Burian, trebalo, budući da su katolici manjina, ubuduće oslanjati na Srbe.

Nasuprot Burianu, vojni ministar Schoenich, pozivajući se na izvješća Sarajevskoga vojnog zbora, Srbe je smatrao nepouzdanim i opasnim elementima pa je zato zatražio povećanje redarstvenih snaga i vojske kako bi se suzbila sve snažnija velikosrpska promidžba.

Barun Aehrenthal objašnjavao je ministrima kako tajni protokoli Berlinskoga ugovora o provizoriju, što ih je Andrassy potpisao s Turcima, ne mogu biti zaprjeka da se u pogodnom trenutku provede aneksija.

Naša pravna titula, navodi Šišić njegove tvrdnje, ne izvire samo iz Berlinskoga ugovora, nego i iz historijskoga prava te iz prava osvojenja oružjem (1878.). Ministri su jednoglasno prihvatili njegov prijedlog, samo je Madžar Šandor Weckerle primijetio kako aneksija ne smije biti povezana s državnopravnim odnošajima austrougarske Monarhije, t.j. ukidanjem dualizma i uvođenjem trijalizma.

Vojska na hrvatskoj strani

Ministri su naravno prihvatili madžarsku opasku, nu unatoč tomu, s ovakvim se mišljenjem nije slagao šef vojnoga stožera general Konrad von Hoetzendorf. On je zato već 16. prosinca preporučio caru Franji Josipu da se u BiH sva vlast - vojna i civilna, treba usredotočiti u rukama tamošnjeg vojnoga zapovjednika - Hrvata generala Marijana Varešanina te da se civilnom adlatusu oduzme svaka kompetencija u tom pravcu.

Hoetzendorf je smatrao kako to treba učiniti zato što je zemlja puna srpskih veleizdajnika te da treba okupljati i podupirati katolike i muslimane. Zauzimao se i za potpore hrvatskomu katoličkom i muslimanskom tisku, njihovim društvima, činovnicima, trgovcima, poduzetnicima i t.d.

Smatrao je kako treba ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj što više podupirati čisti hrvatski element i poraditi oko toga, da Hrvatska dođe – dabome i protiv volje Madžara – do punoga svog prava, prenosi Šišić.

Smatrao je kako je to glavno sredstvo u sprječavanju oružane pobune u BiH i način da se stane na put velikosrpskoj promidžbi. Tvrdio je i kako je tadašnja hrvatsko-srpska koalicija bila veleizdajnička, što su tek stotinjak godina kasnije potvrdila i historiografska istraživanja.

General Hoetzendorf se, navodi Šišić, i kod ministra Aehrenthala oborio na Burianove izvode iznesene na ministarskoj konferenciji 2. prosinca. General je ministru istaknuo važnost lojalnoga hrvatskog elementa i najposlije kod njega postigao „da se ne smije vojska zlorabiti i da se ni u kojoj prilici ne smije pucati na Hrvate“.

Šišić ovu formulaciju potanje ne raščlanjuje, ali iz nje nije teško razabrati kako je dio austrougarske politike (onaj madžarski) pripremao i vojnu stupicu Hrvatima.

Hoetzendorfov istup, napominje Šišić, nije mogao ostati tajna za Madžara Buriana, koji je najviše mrzio hrvatske težnje i hrvatsko narodno ojačanje. Zato se i on obratio caru spomenicom, u kojoj pristaje na aneksiju, ali tako da ona ne mijenja dvojni karakter Monarhije.

Kad se 19. kolovoza sastao u Beču zajednički savjet ministara, zaključeno je da se što prije provede aneksija BiH, upravo onako kako je to zamišljao Aehrenthal. Samo je Madžar Weckerle opet tražio zaključak da „aneksija nikako ne može biti povod trijalizmu te da dualizam ima ostati netaknut“.

Povrh toga, tražio je predsjednik ugarske vlade još i to da se kod aneksije respektira ugarsko državno pravo i da se aneksija provodi sub titulo svete ugarske krune, na što, posve naravno, nisu htjeli pristati Austrijanci, koji su očito respektirali hrvatsko državno pravo.

Aneksija je provedena 5. listopada 1908., a vrijeme je pokazalo kako je šeprtljava ugarska i ponajprije protuhrvatska politika sve više vodila raspadu podunavske Monarhije.

Austrougarsko pogodovanje muslimanima i Srbima

Nema dvojbe kako su, u odnosu na osmansko razdoblje, austrougarske vlasti donijele dobrobit svim narodima, ali je činjenica i to da su kompromisi oko zajedničkih austrijskih i madžarskih interesa posve zapostavili probitke hrvatskoga naroda.

Muslimane pak austrougarski dolazak nije obradovao jer su formalno izgubili povlasticu državne vjere. Njihovo nezadovoljstvo je ublaženo sređivanjem statusa vjerske zajednice, a posebice neprovedbom agrarne reforme, jer su muslimani kao feudalci još iz turskoga doba bili najveći posjednici zemlje, a zadržavanjem zemlje, zadržavali su i svoj društveni status i gospodarski prestiž.

Ni mnogim pravoslavcima, posebice onima koji su u tom dolasku vidjeli zaprjeku širenju srbijanskih interesa nije bio po volji dolazak austrougarske uprave.

Nu vlasti su smjenom Grka s biskupskih stolica i postavljanjem Srba na njihova mjesta te izdašnom financijskom potporom pravoslavnoj crkvi udobrovoljile i pravoslavce. Oni će se sada, kao i muslimani, u okviru pokreta za crkvenu autonomiju, organizirano opirati novoj vlasti.

Jedno od omiljenijih muslimanskih i pravoslavnih sredstava otpora austrougarskoj vlasti bilo je optuživanje države za favoriziranje katolika, a Katoličke Crkve za prozelitizam. Kad je riječ o optužbama za prozelitizam uglavnom se radilo o osobama u miješanim brakovima. Izdatci pak državnih potpora pobijaju muslimansko-srpske optužbe o favoriziranju Katoličke Crkve.

Tim se optužbama u međunarodnoj javnosti pokušavalo diskreditirati habsburšku vlast, a na domaćem području spriječiti integrativne procese hrvatske nacije.

Prema službenim podatcima, u razdoblju od 1878. do 1904. u spomenutim prevjeravanjima opet su najviše izgubili katolici. Tako je u 26 godina iz Crkve otpalo 100 katolika, a pridošlo ih je 68 (-32), otpala su od islama 44 muslimana, a pridošlo im je 36 novih poturica (-8), pravoslavnih je otpalo 37, a pridošlo 72 (+35), što je bila dobitak skoro za 50 posto.

Premda se država represivno odnosila prema svim pokušajima buđenja moderne nacionalne svijesti, ona je Srbima još 1887. dopustila uporabu nacionalnoga imena. Hrvatima će to dopustiti tek desetak godina kasnije, dok je muslimane još od početka okupljala oko bošnjačkoga projekta nacije.

Tadašnji su muslimani odbijali bošnjaštvo jer ih je ono previše poddjećalo na Katoličku Crkvu, no stotinjak godina kasnije, stari su ugarski konstrukt prihvatili za temelj vlastite nacionalne kristalizacije.

Nakon što su hrvatski vojskovođe oružjem 1878. oslobodili BiH od četristoljetni osmanske okupacije i tako omogućile dolazak civilizirane europske upravu u te hrvatske zemlje, nova je vlast imala potpuno druge ciljeve od onih što su ih posve prirodno očekivali Hrvati.

Zatiranje hrvatskoga identiteta u austrougarskoj BiH

Marko Babić u radu „Austro-ugarsko zatiranje hrvatskoga identiteta u BiH“ (Zbornik radova sa znanstvenog simpozija Fra Didak Buntić - čovjek i djelo, Mostar 2. i 3. listopada 2008. ur. Stipe Tadić i fra Marinko Šakota, Pilar, Zagreb, 2009., str.35-64.) ističe kako je vlast na čelu s Benjaminom Kállayem radi svojih projekata nastojala na sve moguće načine zabraniti nacionalne osjećaje i tako što brže izbrisala hrvatski nacionalni identitet.

Babić navodi kako je austrougarska vlast zabranjivala službenu uporabu hrvatskog nacionalnog imena, hrvatske zastave, hrvatskoga grba, svako izvanjsko očitovanje hrvatstva, organiziranje na hrvatskoj osnovi, osnivanje nacionalnih društava, a vjerskim je društvima branila da imaju nacionalnu sastavnicu u svom imenu.

Branili su i organiziranje nacionalnoga političkog djelovanja, osnivanje hrvatskih kulturnih i gospodarskih institucija, a posebice širenje pravaške ideologije i čitanje njihovih tiskovina.

Tako su, osim strogo propisanih, ostala politička djelovanja svrstali u tri kategorije: nepoželjno, suzbijano i nadzirano. Nepoželjno je bilo: studiranje na Sveučilištu u Zagrebu, a onima koji su se unatoč tomu odlučili za Zagrebu, uskraćivane su stipendije, čitanje izdanja Matice hrvatske, učlanjivanje u Maticu hrvatsku, poticaji osnivanja i registriranja nacionalnih društava, nacionalno i nacionalne teme, animatori nacionalnih sadržaja.

Suzbijani su utjecaji Hrvatske na bosansko-hercegovačke Hrvate, širenje utjecaja hrvatskih nacionalnih i kulturnih institucija na hrvatski narod u BiH, hrvatski leksik, t. j. pazilo se, štoviše, udovoljavalo se Srbima, da hrvatskoga leksika bude što manje u školskim udžbenicima, političko djelovanje odobrenih vjerskih društava, institucionaliziranje nacionalnih pokreta, vlast je odobravala i strogo nadzirala statute društava te je već statutarnim odredbama utjecala na isključivanje političke djelatnosti.

Navodi primjer nadbiskupa Stadler prigodom održavanja Katoličkoga kongresa 1900. u Zagrebu kad je zaželio da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom Hrvatskom, što je izazvalo veliko protivljenje režimskih čelnika.

S obzirom na navedene činjenice nije teško zaključiti kako austrougarsko razdoblje u BiH karakterizira zatiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta, koje se u praksi provodilo na više načina - projektom stvaranja bosanske nacije, na čemu je poglavito radio visoki državni dužnosnik Benjamin Kállay.

Nova vlast zbog hrvatskog imena uporno je narodnom pjevačkom društvu utemeljenom 1888. u Mostaru odbijala odobriti hrvatsko obilježje sve do 1898., kada je odobren naziv Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo „Hrvoje“. Davno prije toga vlasti su popustile Srbima i još početkom 1887. dopustile im uporabu srpskog nacionalnog imena.

Zatiranje se produbljivalo odgađanjem uređivanja agrarnih odnosa, a odnose snaga unutar austrougarske BiH najbolje su oslikavali zajednički upravni odbori kao forumi jednakopravnosti, u kojima su sjedila, primjerice, po tri muslimana, tri pravoslavca i tri katolika. U nacionalnom smislu taj je odnos izgledao ovako: 3 muslimana, 3 Srbina, jedan Nijemac, jedan Madžar i jedan Hrvat, što je u brojčanim odnosima bilo 8:1.

Odbijanjem formiranja trećega ili hrvatskog entiteta u Austro-Ugarskoj vodilo je habsburšku Monarhiju postupnom slomu, što se na kraju i dogodilo poslije završetka Velikoga rata 1918. godine.

Banovina Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji

Tada je formirana nova južnoslavenska država – Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (SHS) u koju su ušle Srbija, Crna Gora i na temelju hrvatskoga državnog prava ustrojena država od bivših habsburških zemalja - Kraljevstvo Slovenaca, Hrvata i Srba. Najveći broj Hrvata nije bio zadovoljan ni stvaranjem te Kraljevine SHS, koja se kasnije preimenovala u Jugoslaviju.

Hrvati su željeli stvaranje vlastite države – ili potpuno samostalne ili pak trijalističke jedinice, t.j. treće države u dotad dvojnoj austro-madžarskoj monarhiji.

Jedan dio Hrvata, posebno onaj organiziran u t. zv. katoličkom pokretu, bio je naglašeno jugoslavenski orijentiran.

Idejom stvaranja hrvatske države, po mogućnosti na trijalističkoj zamisli, a koja bi obuhvaćala i BiH, bili su naročito zaokupljeni sarajevski nadbiskupi Josip Stadler i Ivan Šarić.

Među Hrvatima u BiH, kao i među njihovim katoličkim svećenicima bilo je i jugoslavenski orijentiranih pa je Karađorđevićeva država koristila ovu unutarcrkvenu podjelu – s jedne strane je favorizirala projugoslavenski usmjerene katolike, a one druge je potpuno zapostavljala pa i ponižavala. Iz ove favorizirane skupine u kasnijem je komunističkom razdoblju novačen dio prorežimskih i protuhrvatskih svećenika, koji su poslije sloma komunističke Jugoslavije nove zaštitnike pronašli bošnjačkoj politici Alije Izetbegovića.

Beogradski je režim odmah ukinuo hrvatsku državnost pa tako i ostale povijesne pokrajine, među kojima i Bosnu i Hercegovinu, a državu Kraljevinu SHS godine 1922. upravno razdijelio na 33 oblasti. Uvođenjem diktature nakon smaknuća hrvatskoga političkog vodstva država je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, koja je 1929. upravo podijeljena na devet banovina.

Upravo je zato potpuno besmislen mit o navodnoj hrvatsko-srpskoj podjeli BiH stvaranjem Banovine Hrvatske 1939., jer se BiH ulaskom u Kraljevinu SHS utopila u njezinu prostoru, a dijelovi su joj upravno razdijeljeni na već spomenute oblasti 1922., a preustrojem iz 1929. i na nekoliko banovina.

Negativan odnos državne vlasti prema izvornim hrvatskim državotvornim težnjama bio je posebice jak u BiH pa se u njima osjećao i snažan otpor velikosrpskoj politici i beogradskom centralizmu.

Zato su Hrvati masovno podupirali Radićev i kasnije Mačekov HSS, a kad su njegovi prvaci na čelu sa Stjepanom Radićem 1928. smaknuti u beogradskoj skupštini, otpor velikosrpskoj politici organizirano su pružali i u sklopu ilegalne ustaške organizacije.

Najviše pristaša toga borbenog dijela hrvatskoga nacionalizma iz Herceg-Bosne bilo je, tvrdi povjesničar Mario Jareb, s područja nekadašnjega Duvna, današnje općine Tomislavgrad.

Zbog srpskoga nasilja nad muslimanskim stanovništvom došlo je i do pomaka u političkom pozicioniranju bosanskohercegovačkih muslimana, čiji su se politički predstavnici nacionalno počeli očitovati Hrvatima. Tako se već na samom početku karađorđevićevske države od 22 muslimanska zastupnika u beogradskoj skupštini, njih 20 javno očitovalo kao pripadnici hrvatske nacije.

Približavanje novoga svjetskog rata prisililo je velikosrpsku politiku na kompromis s Hrvatima pa je sporazumom Cvetković-Maček 26. kolovoza 1939. formirana Banovina Hrvatska. Kao autonomna jedinica u sklopu Jugoslavije ustrojena je od dotadašnjih Primorske i Savske banovine, područja na kojima je većinom živio hrvatski katolički narod. Tako su hercegbosanski Hrvati, bez obzira na jugoslavensku državnu zajednicu, u sklopu Banovine Hrvatske ostvarili elementarna nacionalna prava kojih se nisu odricali još od propasti srednjovjekovnoga bosanskog kraljevstva.

Sporazumom su pak ostali nezadovoljni hrvatski nacionalisti, koji su s pravom rješenje hrvatskoga pitanja gledali isključivo u stvaranju neovisne hrvatske države. Jednako tako, zbog straha da ne bi ostali u velikosrpskom zagrljaju sporazumom su bili nezadovoljni i muslimanski političari nastojeći područja naseljena „muslimanskim Hrvatima“ priključiti Hrvatskoj.

Zato su oni, zajedno s drugim Hrvatima u prijelomnim trenutcima svjetske povijesti, unatoč talijanskoj i njemačkoj protimbi, 1941. masovno poduprli obnovu hrvatske državne neovisnosti.

 

Mate Kovačević

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.