Prikaz knjige: Matija Macan,Slutnje i nemiri, Matica hrvatska, Čitluk, 2021.

Za prvo sam djelo Matije Macan Prekinuti let znao, ali ga nisam imao čast pročitati. No, pabirčio sam po internetu i barem shvatio o čemu je riječ. Govor je tu o našem bivovanju na ovoj zemlji, o našem postojanju u životnim kovitlacima. A takvo je i ovo djelo pred nama. Samo za razliku od prvoga, ne radi se ovdje o romanu već o pjesmama i ogledima što je jasno naznačeno u podnaslovu. Uz poruku dobili smo tako i tri književna oblika koja svako na svoj način izražavaju onu temeljnu spisateljičinu misao.

A kakva nam se ona čini dok listamo stranice ovih zapisa nastalih u vremenu nečega što je nazvano koronavirus, Covid-19 i nekim drugim imenima? Valja nam otvoriti i srce i um, jer ovi redci nisu napisani zbog same ljepote zapisane riječi. Oni donose i poruku koja bi htjela zasjeći u naš život, ispraviti ga ako nije išao stazama kojima je trebalo, ohrabriti nas ako smo slučajno pustili tuzi da nama zavlada... Razlika je to od nekih drugih djela koja se trenutno stvaraju u hrvatskom narodu. Tamo se pokušavaju ispuniti modni trendovi u tom trenutku dok se ta djela stvaraju. A čini se to zato da se pisac vine u književno zviježđe i da tamo što duže ostane ne stvarajući više dalje. Jer, moglo bi to uprljati novodosegnuti lik u koji si se tako zaljubio.

Rekosmo, pred nama su dvije književne vrste. Ova prva, pjesme, dozivlje mi u pamet djela s. Anke Marije Petričević. Visine koje se nastoje doseći jesu one mistične. Sve je obvijeno Bogom, njegovom nazočnošću u našem životu i našem odgovoru na tu stvarnost. Ponajprije našem osobnom odgovoru. Druga književna vrsta koja se ovdje pojavljuje, ogledi, nekako je više okrenuta onome čovjeku kraj nas. Kao da smo se prosvijetlili kroz ovu prvu i sada želimo drugome saopćiti snagu i važnost toga prosvjetljenja. Podrazumijeva se, mistični uzlet i ovdje se traži, zapravo to je kruna našega napora u skladu s izrečenim stavovima.

Očito je, dakle, da ovu vrstu književnog stvaranja možemo i trebamo pribrojiti u katoličku književnost, ali samo uvjetno. Književnost je, naime, jedna, samo ljudi pišu na temelju različitih pobuda. Ponajbolje bi pristajala onoj književnosti koja se u hrvatskom društvu stvarala pred Drugi svjetski rat. Napajao ju je tada jaki katolički pokret. Cvjetalo je ne samo književno stvaranje nego i svakovrsno drugo, kao i prostor gdje su se takvi mogli izražavati. Danas je sve to nekako stišano. Imamo nešto medija, ali ih ne znamo dobro iskoristiti, imamo nešto stvaratelja u skladu s našim stavovima, ali im ne pridajemo dovoljno pozornosti. Stjerali su nas »u sakristije« i kao da smo se navikli tamo biti, kao da smo se navikli da nam je tamo dobro. Nije! Trebamo govoriti s krovova, trebamo vikati u lice svijetu oko nas, mi posjedujemo istinu što ju nam je Bog dao. Ona je neizmjerno jača od svih nazovi istina koje nam nastoji u glavu utuviti ova današnja prevladavajuća uljudba. Ne, ne završava sve na ovoj zemlji, čeka nas i nebo. Ali lijepo je putovati ovom zemljom do toga neba, kad u svojoj ruci imamo Božju ili on našu u svojoj, kako hoćemo.

Iskrice su ovo spisateljičinih misli iz ove knjige. Na kraju ona kaže: »Sva moja nada je u Tebi, Gospodine moj. Hvala ti...« Nakon toga navodi riječi Psalma 103, 1-5. Kao da hoće reći, sluge smo beskorisne, učinismo što smo trebali učiniti. No, to je izrečeno u poniznosti, Bog nikada nije protiv našega dostojanstva, on nas zapravo njemu uči.

Sadržane su te misli već u samom prologu. U teškim smo vremenima koja nas pozivaju na novi početak, na promjene. Mogli bismo to drukčije nazvati kušnjom. Nadopunjavajući spisateljičine misli prisjetiti nam je se vremena židovskog lutanja pustinjom. Bili su u ropstvu, izišli su na slobodu, nisu još došli do obećane zemlje i to ih smućuje. Je li sve vrijedilo truda i prolivenoga znoja? Stavljaju Božje riječi na svoju ljudsku vagu i nisu uvijek uvjereni da su čemu. Zbog toga ih zamjenjuju svojima. I grdno griješe. Otvaraju Pandorinu kutiju koja se jedino može zatvoriti obraćenjem, kako i naša spisateljica naznačuje. Jesmo li spremni na to? Ona kaže, a i mi to valjda držimo takvim, da su se u ovom vremenu mnogi od nas vratili postu, molitvi, oprostu, žrtvi, svome Bogu. Ima istina i onih koji nisu. A vrijeme je sazrelo. Zbog toga nas ovi ispisani listovi papira pozivaju da se trgnemo, da počnemo dublje razmišljati o smislu vlastitog življenja.

Nekako nam ovako govori i Kraljica Mira, što znači da je Matija Macan njezina vjerna učenica. Spominje ona nju i u pjesmama kao i u ogledima. Zna da nas Kraljica Mira neumorno zove, iako mi to baš ne slušamo otvorenih ušiju, i zbog toga je potrebno da ostane s nama jer smo maleni ljudi, dok vrijeme prolazi i bose noge utiskuju svoje stope u brdovito ozemlje Podbrda, pa nas Kraljica Mira ipak uspijeva dozvati k pameti i ražariti nam srca pravom ljubavlju. Rečenice su to pri samom kraju djela koje ujedno pozivaju, ali su u isto vrijeme i molitva.

Recimo koju i o samoj strukturi ovoga djela, a ne samo o njegovoj poruci. Pjesme su napisane slobodnim stihom, ritmom koji ima prizvuke rime i svetopisamskih psalama. Na taj način dublje smo uvučeni u samu poruku i shvaćamo da su dvije stvarnosti: ovostrana i onostrana. Ogledi, pak, umjesto naslova imaju navod iz Svetoga pisma koji se onda u njima razrađuje, ako bismo tako mogli reći. Zapravo, u njima pronalazimo upute kamo krenuti u ova, a i u svaka, vremena jer ona su uvijek zahtjevna i traže čovjeka jasnih pogleda i stavova. Iz svega rečenoga očito proizlazi da je ovo angažirana književnost koja sa sobom donosi ne samo ljepotu ostvaraja već i ljepotu poruke.

Matija Macan je zacijelo zadovoljna svojim djelom. Uspjela je prenijeti poruku koja ju je »proganjala«, zaodijevajući to u književno ruho. Mi ovo djelo čitajmo i dopustimo da napisane riječi stvore u nama slične pa ćemo možda i sami štogod staviti na papir. A to je uvijek bila i jest odlika zanimljivih djela.

Miljenko Stojić