U njezinim njedrima
Prikaz knjige: Veselko Grubišić,Povratak, Matica hrvatska, Posušje – Široki Brijeg – Grude, 2021.
Što pojedinci nose u sebi? Tajna je to koju samo oni mogu otkriti. A što jedan kraj nosi u sebi? Tajna je to koju opet samo pojedinci mogu otkriti. A što... Ma, pojedinac je hodajuće bogatstvo koje se otkriva samo onima koji imaju čisto oko da bi ga prepoznali.
Takve su ove priče Veselka Grubišića. Daleko su od »onoga što se trenutno nosi«. Nije im namjera svoga tvorca vinuti u visine ili graditi mu ovakvu ili onakvu karijeru, već im je namjera prosuti se poput biserja pred čitatelja pa neka motri i zaranja u taj svijet pred sobom.
Jedna od karakteristika Grubišićeva pričanja jest ljubav prema svome kraju ili još bolje rečeno ljubav prema domovini. On se svoga kraja ne odriče niti doživljaja u njemu, ali isto tako ne odriče se cjelokupne svoje domovine u čijim je njedrima zajedno s tim svojim krajem.
A to podneblje iz kojega je potekao nekada je bilo tako siromašno. Živjelo se od škrte zemlje i išlo dalje u potrazi za boljim uvjetima noseći u sebi tu čistu sliku djetinjstva. Cjelokupna ova zbirka priča time je prožeta. Moglo bi se reći da je u jednu ruku i autobiografska. Ali Grubišić u sve miješa i doživljaje drugih tako da ova knjiga predstavlja tipičnog Hrvata iz Herceg Bosne. On ostaje ono što jest i onda kada životno pogriješi kao Jure u priči Zlatni sat.
Iako Grubišić počinje doživljajem iz djetinjstva, priča Rastanak, i završava svojevrsnim svođenjem računa, priča Ni dalji, ni bliži tebi on ipak ne slijedi neprekinutu životnu nit. Tako je ubrzo nakon priče Student započeo priču Hrvatska mati. Zajedno s onom pričom Zlatni sat predstavlja ova priča opomenu što bi se spomenutom studentu moglo dogoditi u životu. Upoznao je u Zagrebu srce ili bilo svoje domovine, zagrijao se za djelovanje u njezinu korist, ali ne ide to tako lako. Komunizam je nad svime pružio svoju šapu i traži da ga se bespogovorno sluša. Ivan iz priče Hrvatska mati nije sve najbolje razumio, previše je bio čestit i volio razmišljati svojom glavom. Zbog toga je zapao teške tamnice, kamo ga je otpremila ništarija iz sela pod izmišljenom optužbom. Zdravlje su mu teško narušili i poslije tamnice uspijeva pobjeći u daleku Australiju. Treba tamo raditi i ne pogriješiti prema svojoj obitelji kao što je pogriješio Jure. Obitelj bi zapravo trebalo odgojiti u hrvatskom duhu, o čemu raspreda priča Nikad konca. Ako se trudiš, vjerojatno ćeš uspjeti kao Franjo. Svoga je sina zvao Šimun, ali mu je on kao trinaestogodišnjak zatražio na engleskom da ga zove Simon jer ga svi tako zovu. Pao mu je mrak na oči, ipak je to nekako progutao. Započeo je Domovinski rat, on sam nije mogao otići u njega, samo je po čitav dan slušao vijesti o događajima u domovini. Srce mu umalo nije iskočilo iz grudi kada mu je sin rekao da ga ponovno zove Šimunom i da on ode u hrvatske gardiste braniti Hrvatsku. Sve je opet bilo na svome mjestu.
Osjeća se da su sve ove priče uzete iz života i za život. Nema tu glumatanja, stvarni život ljušti se čitatelju pod prstima kao što je Jerko gledao kako se njegov dijamant ljušti prilikom brušenja i odnosi mu u nepovrat sve snove. Međutim, nije se predao. Ostala mu je u srcu njegova domovina i on njoj u njezinom. Vratio se jednoga dana takav kakav je, sa životnom prtljagom umjesto s onom punom novca, te zadivljeno stajao u središtu Zagreba. Bit je to priče Povratak koja je ujedno dala i naslov čitavoj zbirci. Sjećao se Jerko noći kada je donio odluku o svome povratku shvaćajući da nikada nije kasno. Je li ovo i sržna misao čitave ove zbirke? Odgovorimo sami kada je pročitamo. A do završetka njezina čitanja vodit će nas Grubišićev živ jezik i pitak stil. Možda na kraju jednostavno reknemo: »Živjela Hrvatska«. Pokušajmo i vidimo što će biti.
Miljenko Stojić