Izložba skulptura i slika Branka Ružića u Kaštelima

U utorak, 25. listopada u 19:30 h u Muzeju Grada Kaštela, u polivalentnoj dvorani kaštela Vitturi otvorit će se izložba skulptura i slika jednoga od najznačajnijih suvremenih hrvatskih kipara Branka Ružića (1919. – 1997.).  

Izložba je nastala međumuzejskom suradnjom Galerije umjetnina Grada Slavonskog Broda i Muzeja Grada Kaštela. Koncept izložbe, odabir radova i predgovor u katalogu napisala je viša kustosica Galerije umjetnina, voditeljica Galerije Ružić Romana Tekić, dok likovni postav i uvodnu riječ u katalogu potpisuje viša kustosica Mirela Duvnjak iz Muzeja Grada Kaštela. Izložba u Kaštelima obuhvaća presjek kiparskog opusa Branka Ružića nastalog od 1956. do 1991. i slike u tehnikama ulja na platnu i gvaša nastale u posljednjim godinama njegova života, između 1991. i 1997. godine.

Svečanost otvorenja uveličati će solistički nastup mlade gitaristice Antonije Škorput.

O Ružićevu kiparskom izričaju Ive Šimat Banov u predgovoru kataloga stalnog postava Galerije Ružić piše: "Elementaran, jednostavan, drevan i moderan, opus Branka Ružića sadrži pročišćene i jasne pojave. Njegovo djelo nema ništa (kao kod primjerice Brancusija ili Vulasa) s naravima totema "koji upijaju dušu gomile". Ružićev je znak više horizontala nego vertikala; više polegla, gmizava nego uzdignuta bića. I nema tu selidbe prema transcedentalnoj sferi ili dubinama sadržaja koje iziskuju i zahtijevaju vidovita i „ duboka“ čovjeka. Živi se uz rutavu veliku životinju, uz Buvinove ili seljačke drvene vratnice, uz Radovanov ili susjedov portal. Nosi se znamen načela jednostavnosti i plemenite grubosti hrapavog i rustičnoga. Stoga ne treba zaključivati o uznošenju primitivnoga u Ružićevu djelu. Riječ je o primarnom. Jer u Ružiću je ugrađen strah da stvoreno djelo „tehničkim dotjerivanjem ne izgubi primarnost“. Primarno ne znači primitivno. Ne znači prvo nego elementarno. Znači bitno. Narav. Tu već pomaže terminologija moderne i suvremene umjetnosti, terminologija koja uznosi krijepost ekonomičnosti i jednostavnosti. Nije ovdje riječ o poteškoćama prvih riječi. To je visoka kultura oblika koji se vraća prirodnom životu i jednostavnosti a ne dolazi s primitivnim bićem iz dubine vremena. „Genijalni čovjek stoji bliže početku nego seljak ili divljak“ – kaže jedan duh. Stoga elementarnost koja se ističe uz Ružićev kip nije nikakav povratak počelu nego dar prirodnog čovjeka koji je prošao kušnje i stranputice komplicirana i zamršena pitanja života i umjetnosti svodeći ih na pitanja života."

Ružić je i kao slikar težio prikazati svijet oko nas onako kako ga on doživljava, svojim unutarnjim okom, primijenivši pritom sažetu formu, prilagodivši se činjenici da minimumom oblikovanja postigne maksimum doživljaja određene teme, rabeći vrlo često prepoznatljive motive svojih skulptura. Kao i u kiparstvu, Ružić kao slikar nastavlja “pričati“ sažetim, zgusnutim volumenima koji su lišeni bilo kakvih suvišnih detalja, pri tome zadržavajući odnos prema materijalu kao i pristupajući izradi skulpture. Kako u kiparstvu nije volio previše intervenirati u materijal, izbjegavao je svaki suvišni potez dlijetom, pazeći da ne naruši logiku godova i kvrga na njegovoj površini, tako i slikarstvu rabi čiste, „sirove“ boje, ne miješajući ih međusobno, da ne bi izgubile svoju energiju: najčešće je to crna, uz manja polja crvene, plave, žute ili zelene boje.

Želeći ovom izložbom likovnoj publici što cjelovitije predstaviti Branka Ružića, odabrala sam nekoliko radova iz svake faze Ružićeva umjetničkog opusa; od prvog portreta Ružićeva Oca u bronci iz 1956., preko antologijskih radova iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća , do radova nastalih devedesetih godina, u posljednjem desetljeću Ružićeva života, kada je zbog narušenog zdravlja drvo i terakotu zamijenio kaširanim papirom ( Ogledalce), uz neizostavne gvaševe na kojima reinterpretira motive svojih skulptura. Svima im je zajednička duhovitost, zaigranost u interpretaciji motiva i optimizam koji zrači iz svakog kutka umjetnikova kiparskog i slikarskog svijeta. (Romana Tekić)

BRANKO RUŽIĆ, (Slavonski Brod, 1919. – Zagreb, 1997.)

Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studira kiparstvo od 1940. do 1944. Diplomirao je kod Ive Lozice i Frana Kršinića s kojim je bio veoma blizak. Kod prof. Tomislava Krizmana upisuje grafiku od 1944. do 1945. godine. Iako je stekao diplomu kipara, odlučuje se i za studij slikarstva u klasi prof. Marina Tartaglie koji pohađa između 1945. i 1948. godine.

U Vinkovcima mu je 1951. godine priređena prva samostalna izložba, a iste godine Udruženje likovnih umjetnika u Zagrebu dodjeljuje mu atelje u Voćarskoj 76 u kojem je radio do svoje smrti.

Bavio se pedagoškim radom te pisao o umjetnosti. Imao je šezdeset i sedam samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Njegovi radovi bili su izloženi na više od dvije stotine skupnih izložaba.

Autor je brojnih spomenika, te je dobitnik i mnogobrojnih nagrada i priznanja.

Djela mu se nalaze u muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, a najveći broj u Galeriji Ružić, koja je - zahvaljujući njegovoj donaciji od više od četiri stotine djela - otvorena 15. lipnja 2004. godine u kompleksu Tvrđave Brod u Slavonskom Brodu.

D.Z.