Moja misao vodilja, spoznaja, napunjeni pretinci znanja o likovnoj umjetnosti temelji su se na sljedećem: Ako želimo upoznati svijet likovnih umjetnosti, onda moramo prućiti povijest likovnih umjetnosti, estetiku likovnih umjetnosti, materijalne (fizičke) elemente likovnih umjetnosti. Prije toga moramo naučiti kako treba gledati likovno djelo: sliku, kip, zgradu.

Najprije, dakle, trebamo naučiti umjetnost gledanja. Glavni i osnovni instrument za gledanje likovnog djela jest čovjekovo oko. Ali oko i gledanje mora također biti dovoljno likovno probuđeno i likovno obrazovano. To znači da moramo poznavati likovni jezik. Kao što je pjesma umjetničko djelo koje je stvoreno pomoću književnog osjećaja za jezik, tako su slika, kip i zgrada umjetnička djela koja su stvorena pomoću likovnog osjećaja za jezik crte, boje i oblik. Biti čitalac znači biti upućen u elemente pomoću kojih književnik pretvara riječi u pjesnički tekst. Biti gledalac znači biti upućen u elemente s pomoću kojih likovni umjetnik pretvara crtu, boju i oblik u likovni. Prema tome, gledati u likovnom smislu znači isto što u književnom smislu znači - čitati. Svrha je učenja likovnog jezika da naučimo gledati - čitati likovno djelo.

Onda sam upoznao umjetnika Domagoja Klipa. On smatra da sama djela često više govore o autoru nego podatci iz života, bez općih informacija ponekad je teško „uhvatiti” duh u koordinatnom sustavu vremena i prostora.

Rođen u Požegi, ne baš tako davne predratne 1990. godine. Najraniji život, kao i svima koji su svjedočili tom vremenu, obilježio je strah i neizvjesnost zbog nemilih događaja. Djetinjstvo provodio hodajući šumama u društvu djeda i roditelja, i samačkom igranju po dvorištu, razvijajući tako maštu u čarobnoj Požeškoj kotlini bogatoj brdima i gorama. Kao i velika većina

umjetnika crta od najranijeg djetinjstva i kako se to obično kaže, nikada nije prestao. Motivi crteža u najranijoj dobi bili su mu uglavnom vezani uz prirodu i životinje, ali i uz mitološka bića te likove iz bajki. U školskoj dobi otkriva alternativnu glazbu te aktivnije kreće sa crtanjem crteža na temu omiljenih pjesama, a krenuo je i sa izradom Cover art-a za albume punk i metal bandova.

Krajem srednje škole odlučio se pripremati za umjetničku akademiju, te je istu upisao i završio u Osijeku (diplomski smjer slikarstvo). Paralelno tokom studiranja u svom rodnom gradu zajedno s nekolicinom lokalnih umjetnika započinjem s osnivanjem udruge Požart. Intenzivno djelovanje udruge trajalo je desetak godina gdje smo kroz formalne i neformalne izložbe, događaje i aktivizam na običnim i neobičnim lokacijama ponudili nove sadržaje u pomalo uspavanoj sredini. Kazuje Domagoj. Po završetku studija vraća se u Požegu i počinje raditi kao nastavnik likovne kulture u seoskoj školi (Brestovac), uz to povremeno drži pripreme za akademije i instrukcije iz crtanja za djecu školske dobi. Od ove godine predaje i soboslikarima na Obrtničkoj školi u Požegi. Uz rad u školama ne zaboravlja na svoj primarni poziv a to je stvaranje likovnih djela.

Domagoj Krip: Dvije grane

-U grubo svoj rad bih mogao podijeliti na dvije grane. U jednoj je riječ o crtežima nastalim tehnikom olovke i tuša ili drvenih bojica na papiru i slikama na drvetu tj. dasci, u kombiniranim tehnikama. U suštini riječ je o cjeloživotnom serijalu na kojemu radim putujući po oku vidljivom spektru (disperzija bijele svjetlosti). Svaka faza ima naziv po prevladavajućoj boji i njezinim atributima te su im radovi tematski pridruženi. Od „nulte” smeđo-crvene faze, preko narančaste, žute, zelene, plave pa sve do ljubičaste. Serijal prati psihofizički razvoj čovjeka i njegovu alkemijsku transformaciju od materijalnog i „sirovog” ka duhovnom i suptilnom. Trenutno radim na radovima koji prikazuju prijelaz iz narančaste u žutu fazu. Osim crteža i slika stvaram skulpture od drveta, pronađene dijelove (iz šuma ili riječnih naplavina) kombiniram u cjelinu.

Druga grana bila bi vezana uz stripove. Uglavnom je riječ o kraćim strip formama gdje kroz nekoliko kadrova i izmjena dijaloga uz dozu humora obrađujem određenu temu ili fenomen. Osim toga kroz igru riječi u stripovima često seciram društvene pojave ili putem (auto)ironije u strip pretačem vlastita razmišljanja o svakodnevnim pojavama. Posebno me se dojmilo jedno Domagojevo razmišljanje.

Sveta slika, Domagoj Krip:

Izjednačavanje vrijednosti slike i popularnosti autora stvara pritisak na živuće umjetnike, a mrtve, bez obzira na to bili oni slavljeni ili potpuno nepoznati, zagrobno pretvara u skupi, jeftini ili bezvrijedni proizvod. O tržištu umjetnina i rang listama istih bespotrebno je išta pisati. Brendirana imena i prezimena poznatih slikara i novčana vrijednost njihovih djela stavila je sam sadržaj naslikanih djela u drugi plan. Kategoriziranje vlastite ličnosti i polja djelatnosti guši neophodnu svestranost. Jedino svestranost stvara majstora u jednom ili više područja rada i djelovanja. Dobar autor ne može biti samo umjetnik, potrebna je određena razina znanja i virtuoznosti u svemu što čini život individue. Poimanje nekog čovjeka umjetnikom od strane društva pripomaže stvaranju „umne“ vojske umjetnika koji vječnim referiranjem recikliraju priznate umjetnike i autore svih umjetničkih razdoblja, a oni čine samo vrh sante u odnosu na sve stvoreno ispod površine. Druga opasnost je reproduciranje „vlastitog stila“ zbog kojeg umjetnik prestaje eksperimentirati ili se u istom ograničava ne bi li održao odlike stila po kojima je prepoznatljiv gradeći tako vizualnu barijeru između sebe i ostalih umjetnika. Želja za priznanjem stvara podilaženje. Slava može nepovratno opiti. Potoci taštine brzo preplave prostor oko aure. Iz takve „prostorije“ nije lako izaći. Umjetniku će umjetnost puno bolje služiti ako ju umjesto kao štake za ego koristi kao alat za osvještavanje „kvarova“ u svojim mentalnim procesima i navikama . Putem prema unutra uz „sretne“ vanjske okolnosti lišavamo se utega koji pokušavaju svemu dati cijenu, status i svrstati u određeni okvir. Blještavila reflektora često gase unutarnju vatru. Svetac traži duh u umjetnosti. Iz unutrašnjosti izlazi samo neophodno u valjanom trenutku. Mnoge ikone i statue po crkvenim i religijskim hramovima prikaz su materijaliziranog tadašnjeg i sadašnjeg (2019.) konteksta najšire prihvaćenog lokalnog pogleda na svijet tj. njegovog užeg ili šireg teritorija. Uzrok tome je naravno kapitaliziranje i kapital nad duhovnosti u kojoj se umjetnost i slika općenito često stavlja u službu promidžbenog materijala iako određene religijske slike mogu sasvim dobro poslužiti kao alegorija, duhovna hrana ili putokazi za određene oblike ponašanja ukoliko se ne zaglavi u idolopoklonstvu. Sveta slika naprotiv slavi samu sebe kroz autora. Čin kreacije je kao ideja, kako u involuciji tako i u evoluciji kao neizbježnoj „nuspojavi“, točnije svakom njenom koraku. Unutrašnjost izvrnuta prema van nastaje iz zlatnog blata. Čišćenje je zanat i zahtjeva trud i uložen rad. Involucijska kreacija se suprotstavlja minimalizmu iako ga sadrži. Krajnji oblik maksimalnosti tj. sveobuhvatnosti se može manifestirati u minimalizmu ali tada bez obzira na količinu likovnih elemenata umjetničko djelo ne odiše prazninom već je izrazito balansirana i „puna“. Kao i sama točka. Kontekst vrijeme i prostor su neizbježni iako im slika nastoji pobjeći jednako kao i autori koji traže bezvremensko i total, presjek apsoluta u svakom detalju. Bijeg i povratak duha neminovni su za proširivanje spektra informacijskog sadržaja, obogaćenu umjetnost koja pomiruje dualistički pogled na svijet ili ga nadilazi. „Sukob“ i „mirenje“ se iznova događa sa svakim novim djelom. Slika autoru kao pojedincu nije sveta zbog simbola i vizualnih sintagmi već zato što nanovo otkriva nove mentalne putove kojima mijenja vlastitu genetiku koristeći likovne elemente i materijale. Time se zatvara krug involucije, kreacije i evolucije kroz koju slika postaje živući, dotad nepostojeći entitet gledajući život i stvaranje u kronološkom smislu. U apsolutističkom svevremenskom smislu autor je katalizator, manifestacija potrebe za prirodom materijalizacije izdvojen unutrašnjim mehanizmom razmišljanja, kreacijom individualiziran do božanske razine, bez obzira kakvu predodžbu o božanskom imao. Slavljenjem procesa nastajanja slike autor stavlja sliku iznad svega njemu poznatog i postojećeg i smješta je u središte svog duhovnog, emocionalnog i mentalnog trenutka. Od „zasluga“ i prenaglašene individualnosti koja ga prije vremena navodi na vlastito viđenje i tumačenje slike autor zdušno zazire, sve kako bi izbjegao „zamku“ koju si je u suštini sam i postavio. IPAK, nakon što je slika u konačnici „dovršena“ za autora počinje proces osvještavanja i dekodiranja. Da bi se saživili sa slikom potrebno je tumačenje, razumijevanje te razotkrivanje skrivenog u podsvijesti. Otkrivenje predstavlja suštinu svete slike kako za autora tako i za sve ljude koji ju s pažnjom promatraju i koji su spremni na dijalog s naizgled neživim „predmetom“.

 

Nikola Šimić Tonin

Share
0