Srpska kultura laži (III)
Vuk Stefanović Karadžić, čovjek koji je uništio duhovnost srpskog jezika svojim zatiranjem slavenoserpskog, a koji se oslanjao na složenu terminologiju ruske pravoslavne mistike, spustio je ne samo razinu srpskog jezika do razine krvi i tla (Blut und Boden) već je i ukopao duboke temelje svih kasnijih srpskih jezičnih i političkih ludosti.
Vuk je postavio tezu "Srbi svi i svuda" u knjizi "Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona" (Beč, 1849.). On je tvorac koncepta da su Srbi svi koji govore štokavski (dakle i Crnogorci, Bošnjaci, te, malo zaobilazno, Makedonci – koji u tom trenutku, zapravo, govore bugarski, no zašto potkopavati samog sebe?!), te "...Dubrovčani, Slavonci, Dalmatinci, Bunjevci, Šokci i Krašovani"!
Pojednostavljeno, po Vuku ne postoje Hrvati, već samo "Srbi rimskog zakona"!!! Ta mudra starina završava zgodnim zaključkom: "Svi pametni ljudi i od grčkog i od rimskijeh Srba priznaju, da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena!" Slatko! Kao i uvijek put u pakao popločen je lupetanjem! Zbog velikih napora na zatiranju hrvatskog imena Vuk Karadžić je 16. rujna 1861. imenovan počasnim građaninom Zagreba i tom je prigodom dobio značajnu sumu kao nagradu!
Nastavak njegove političke misije uslijedio je sa sjajnim, poetičnim tekstom Nikole M. Stojanovića: "Do istrage naše ili vaše", u prijevodu na hrvatski: "Do našeg ili vašeg istrebljenja" koji je objavljen u časopisu "Srbobran" u Zagrebu 1902. godine.
"Srbi i Hrvati su, po mišljenju nekih, dva plemena istog naroda; po mišljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti); po mišljenju trećih, jedan narod, jedno pleme. Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja države, a narod nastaje u državi inicijativom jednog plemena... Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost... Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak..." (!?!)
Kako bi izbjegli takav "napredak", uvijek nervozni Srbi katoličke vjere, poznatiji kao Hrvati, malo su razbijali srpske prodavaonice po Zagrebu, te 1902. godine. Najpreciznije je razlike Hrvata i Srba sažeo Antun Gustav Matoš, koji je Srbiju jako dobro poznavao, za razliku od većine hrvatskih političara svog vremena. Tako je on u ožujku 1907. iznio neka svoj razmišljanja uspoređujujući Hrvatsku i Srbiju.
"...Tamo cincari, tu židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda absolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novca, kod nas više konfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenu-i (skorojevići), mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene do ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste; najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare; naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Štrosmajera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbiju ne smatramo zemljom hrvatskom."
Posljednja rečenica ključ je svih krvavih nesporazuma Hrvata i Srba u posljednjih 150 godina. Ono što Srbe najviše vrijeđa je da oni za prosječnog Hrvata (koji se ne smatra Jugoslavenom, ni komunistom!) jedva da postoje, kao egzotična zemlja koja nikad neće ući u Europsku uniju. Druga stvar koja im je apsolutno neprihvatljiva je da nikad nisu bili dalje od "srpskog Jadrana"! Tu srpsku nelagodu još davno iskazao je pisac Dragoslav Mihailović u svom romanu "Kad su cvetale tikve" (prvo izdanje 1968., do danas još tridesetak!).
"Ovi blesavi Šveđani misle da je Jugoslavija čitavo jedno more. Ne bi mogli ni da zamisle da je neko bio u Jugoslaviji a da nije bio na moru. I ja kad pođem, oni kažu: On je otišao na svoje more."
Kao i uvijek, lijek za bezbrojne srpske frustracije može se riješiti "srpskom tradicionalnom medicinom", tzv. "narodnom hirurgijom", pa tako, Mihailović, već dugo srpski akademik, u svom sumorno-prijetećem romanu iz, naglašavam 1968. godine ("dobri drug Tito" bio je još posve živahan!), piše:
„I otad mi u stvari ostade samo još jedna, dosta mračna nada: da će najzad izbiti neki mali, pametni rat. Jer dođe li do toga, tada će me sigurno pozvati i ja ću, čist i bez potrebe da se perem, mirno moći da se vratim. Ali kad danas, evo, u ovom glupom svetu više nema ni pametnih ratova…
A vi, ako nekad dođete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava – plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda – jedino u rat.“
I nekako mi se nameće "Ćele kula" (pokraj Niša) u koju su Turci uzidali tisuću lubanja vojnika poraženog vojvode Sinđelića, kao simbol neuspješne i nepomirljive srpske politike prema svima. Iz svih svojih bezbrojnih poraza Srbi nisu naučili ništa...
I. K.
Vezani članci:
-Srpska kultura laži (II.) - "Neimari srbovanja"