Logo

Primjereno važnosti izvojevane bitke za Sinj 1715. godine, kada je prema novootkrivenim izvorima iz Venecijanskog državnog arhiva 700 do 800 venecijanskih i hrvatskih vojnika na zaista “čudesan” način pobijedilo daleko brojniju tursku vojsku, tj. 76.000 vojnika zajedno s logistikom koji su, kako u izvorima stoji, sudjelovali u napadu “na Sinj i Provinciju”, kanio sam ovaj tekst započeti s jednim izvatkom iz novopronađenih dokumenata. Od te namjere odvratio me je tekst objavljen prije dva tjedna u Slobodnoj Dalmaciji.

Iz teksta sam sukladno temi ovog rada izdvojio samo jednu rečenicu u kojoj autor redukcionistički interpretira upravo 300. obljetnicu sinjske bitke, iz čega bi se moglo zaključiti da je ta obljetnica u raljama politike iz kojih će se teško izvući. Nalazi se u tom tekstu i jedna posprdna umotvorina adresirana na račun najnovijih rezultata znanstvenih istraživanja vezanih uz sinjsku bitku.

Rečenica glasi: “Slijedi zatim 300. godišnjica sinjske bitke, bitke koja će se očito ovog kolovoza voditi drugi put. Vlada se za nju naoružala novim muzejom i kulturnim investicijama, HDZ duplom alkom, a čovjek se sad već cijepa od smijeha kad čita nadripovijesne mistifikacije poput one da je Kamičak opsjedalo Osmanlija onoliko koliko ih ne bi stalo na Nou Camp.”

Paradoksalno je i pomalo tužno što ideološki nabrijani pojedinci čak i događaje iz daleke hrvatske prošlosti, poput sinjske bitke 1715. godine, olako tumače i ispiru u loncu svojih političkih i ideoloških razračunavanja, a takvo nešto može se nazreti u gore citiranom tekstu u kojem autor polazeći sa svojih svjetonazorskih pozicija, lišen znanstvenih argumenata i pomalo frustrirajućom intonacijom odašilje čitateljima nekoliko zbunjujućih tvrdnji, najavljuje nekakvu kolovosku bitku, ali i pokazuje elementarno povijesno neznanje.

Nije mi namjera ovim tekstom dodatno potpaljivati već podosta uzavrelo stanje u domovini, ili, ne daj Bože, kao voditelj istraživačke ekipe koja svojim radom pomaže Viteškom alkarskom društvu u ostvarenju pojedinih projekata podvaliti čitateljima nekakve “nadripovijesne mistifikacije”, a još manje nečije, ili možda svoje, “desničarske”, “kleričke” ili “klerofašističke” lažnjake. Mogu samo ustvrditi da se prigodom 300. obljetnice sinjske bitke u Sinju, svidjelo se to nekome ili ne, umjesto svjetonazorskog i spisateljskog egzibicionizma, kritizerstva i sprdnje nude zaista veliki projekti, koji će, barem se tako nadam, u konačnici biti od pomoći i u prevladavanju naših podjela.

Da bi čitatelj lakše shvatio gore citirane riječi i razumio razloge prošlih i sadašnjih podjela u hrvatskom narodu, smatram bitnim vratiti se u nešto starije razdoblje kada je cijela domovina, pojednostavljeno rečeno, bila podijeljena na dva tabora. Na jednoj strani bili su komunisti, a na drugoj institucije, među kojima je bila najmoćnija Katolička crkva, ali i pojedinci koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju, moćnu i sveprisutnu u ondašnjoj državi. U takvim okolnostima organizirana je u Sinju, u kolovozu 1965. godine, 250. obljetnica sinjske bitke.

Shodno prethodnoj tvrdnji, sasvim je jasno da ondašnja komunistička vlast i Crkva u organizaciji 250. obljetnice nisu surađivali. Štoviše, njihovi odnosi bili su jako napeti i mučni, a u određenim situacijama i tragikomični.

Na svečanoj 250. sinjskoj alci, koju je prvi i posljednji put pohodio Josip Broz, komunisti su preko svojih institucija uspjeli okupiti, prema podacima samih državnih vlasti, oko 10.000 posjetitelja. U organizaciji Franjevačkog samostana Gospe Sinjske i splitskog biskupa Frane Franića, na crkvenoj svečanosti koju je predvodio kardinal Franjo Šeper sudjelovalo je, također prema podacima državnih vlasti, 60.000 vjernika. Koliko mi je poznato, bila je to najveća vjerska proslava održana poslije Drugoga svjetskog rata na prostoru tadašnje Jugoslavije, što je “narodnoj” vlasti bio dovoljan razlog za uzbunu i djelovanje. I djelovala je.

Uoči i po završetku crkvene proslave pozivani su na obavijesne razgovore fra Jerko Lovrić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, biskup Franić i još neke osobe. Prema istraživanjima Miroslava Akmadže, vlastima je smetalo što je biskup Franić u svojim okružnicama isticao nacionalni karakter proslave, kardinala Šepera pozdravljao kao npr. “naš hrvatski kardinal”, “pokažimo ljubav prema našem kardinalu, našem dragom Zagrebu, našoj hrvatskoj metropoli” i “molimo se za kardinala da nam bude svjetionik u ovim odsudnim vremenima za Crkvu i naš hrvatski katolički narod”.

Vlast je zamjerila i kardinalu Šeperu što je u svojim govorima pretjerano isticao hrvatstvo, junačko doba hrvatske povijesti, spominjući katoličke narode Sinja, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i ostalih krajeva hrvatske domovine. Nije naodmet spomenuti da je u trenutku kada je kardinal Franjo Šeper trebao ispred velikog mnoštva započeti svoju propovijed, nestalo električne energije…

Usudio bih se reći da ovakvi pritisci, kontrole, zastrašivanja i podjele usprkos demokratskim promjenama postoje i danas u Hrvatskoj, ali u nešto drugačijim varijantama. Ideologije i metodologije Komunističke partije stanuju još uvijek u pojedinim glavama, samo se predstavljaju pod drugim imenom. Osobe koje brane vrijeme komunizma nerado ulaze u analizu komunističke diktature, odmahnjuju rukom na spominjanje prošlosti, a da sve bude komičnije šire atmosferu straha i netolerancije, omalavažavaju projekte stvorene u nešto slobodnijem društvenom ozračju i samodopadno paradiraju podvaljujući nam demokratske principe.

Usprkos svemu u ovom trenutku sasvim je sigurno, svidjelo se to nekome ili ne, za razliku od proslave u komunističkom razdoblju 300. obljetnica proslave sinjske bitke ostat će unatoč svim političkim i drugim različitostima današnjih organizatora, zapamćena po suradnji svih institucija od najnižih do najviših razina. Pokroviteljstvo nad 300. obljetnicom čudesne obrane Sinja preuzeo je Hrvatski sabor, nad zagrebačko-sinjskim simpozijem Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Simpozij su organizirali Franjevački samostan Gospe Sinjske, Viteško alkarsko društvo, Grad Sinj i gradovi i općine Cetinske krajine. Velik je to demokratski iskorak.

O svim projektima kulturnog, društvenog i vjerskog sadržaja koje potpisuju Viteško alkarsko društvo i Samostan Gospe Sinjske može se više doznati u objavljenim programskim knjižicama. Ovom prigodom želim javnost ukratko upoznati s projektima iza kojih stoji Viteško alkarsko društvo (VAD) na čelu s dr. Stipom Jukićem. Riječ je o dvadeset raznovrsnih projekata usmjerenih prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Sinja i cijeloga cetinskog kraja. Dio projekata već je ostvaren, nekoliko projekata je u pripremi, dok je većina u procesu ostvarenja. Uprava VAD-a se nada da će gotovo svi projekti biti ostvareni do kraja 2015. godine.

Viteško alkarsko društvo krenulo je 2013. s projektom izrade web- stranice na hrvatskom i engleskom jeziku, te je poduprlo ili organiziralo brojna predstavljanja Alke u Hrvatskoj i svijetu. Društvo je uspostavilo suradnju sa sličnim manifestacijama u Švicarskoj, Istri i na Sardiniji. Hrvatska narodna banka u suradnji s Hrvatskim novčarskim zavodom i VAD-om predstavila je u Alkarskim dvorima 2. kolovoza 2014. godine projekt “Zlatni i srebrni kovani novac Sinjska alka, 1715.-2015.”. U pripremi je poštanska marka, a uskoro se kreće u projekt sređivanja arhivske građe VAD-a.

Jedan od većih i zahtjevnijih projekata uprave VAD-a svakako je nabava novih tribina i uređenje alkarskog trkališta. U projekt obilježavanja 300. obljetnice uključeno je nekoliko hrvatskih kipara i slikara. Pokrenute su filmske večeri pod vodstvom Daniela Rafaelića, a Hrvatska radiotelevizija snima igrano-dokumentarni film o Alci. U pripremi su leksikon i monografija o Sinjskoj alci.Jedan od glavnih preduvjeta održavanju skorašnjeg zagrebačko-sinjskog simpozija bila su istraživanja arhivske građe o Sinjskoj alci i cetinskom kraju u arhivima Istanbula, Venecije, Berlina, Beča, Beograda, Zagreba, Zadra i Splita.

Za voditelja projekta Viteško alkarsko društvo imenovalo je 2011. godine autora ovog teksta. U projekt su uključeni hrvatski stručnjaci Nenad Moačanin, Lovorka Čoralić, Marko Rimac, Daniel Rafaelić, Boris Stamenić i Ivan Kozlica.

Rezultate svoga rada B. Stamenić ukoričio je u doktorat o Alci, koji je obranio prije nekoliko tjedana u Berlinu. Krajem 2014. I. Kozlica je objavio zapaženu knjigu “Alka u politici - Politika u Alki”. Dr. Moačanin je pribavio iz Arhiva predsjedništva vlade u Istanbulu snimke građe koja datira u drugu polovicu XVII. i u rano XVIII. stoljeće, a odnosi se na Sinj i cetinski kraj. Vrlo vrijedne i do ovog trenutka nepoznate dokumente pronašli su u Venecijanskom državnom arhivu L. Čoralić i M. Rimac.

Treba naglasiti da je od prikupljene građe vrlo obimna i vrijedna ona koja se odnosi na bitku 1686. godine, kada je osmanlijska vojska nakon više od 160 godina vladavine doživjela prvi poraz u Sinju. Zanimljivo je i do ovog trenutka nepoznato pismo fra Pavla Vučkovića, koje je on napisao u sužanjstvu “in illirico” i poslao vjerojatno iz turskog grada Ruffe (Urfi), kako u naslovu stoji, “svome bratu, nećacima, roditeljima i svim prijateljima”. Pismo je datirano 13. svibnja 1699. godine.

O ključnoj bitci 1715. godine pronađen je količinski i kvalitativno do ovog trenutka najvrjedniji materijal iz kojega se može pratiti zbivanja uoči i nakon bitke, koja se vodila na sinjskoj tvrđavi, a ne kako veli autor gore citiranog teksta, “cijepa(jući se) od smijeha”, na Kamičku.

Program zagrebačko-sinjskog simpozija vrlo je raznovrstan. Podijeljen je u tri tematske cjeline: “Sinj i Cetinska krajina”, “Gospa Sinjska” i “Sinjska alka”. Svoj dolazak na simpozij najavilo je 52 znanstvenika.
Simpozij započinje otvaranjem u Zagrebu, u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a nastavlja se u Sinju. Simpozij je popraćen Programskom knjižicom, a Zbornik radova trebao bi izići iz tiska u kolovozu.

 

Dr.sc. Josip Dukić

 

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.