Logo

Savršena dezinformacija je ona koja sadrži devedeset posto istine i deset posto laži, jedno je od temeljnih pravila metodologije specijalnog rata. Znaju to jako dobro i u sarajevskom središtu Međunarodne lige humanista i pripadajućim joj organizacijama na čelu sa SDP-om.

Stoga su, odmah nakon ugošćavanja masonske primadone Angeline Jolie, u Hercegovinu poslali fra Ivana Šarčevića, profesora povijesti i osobu od osobitog povjerenja anacionalnih središta moći.

Zapis Ivana Šarčevića, nastao tijekom njegovog boravka u Hercegovini, objavljen je u Svjetlu riječi  pod naslovom Puno sjećanja – previše prešućivanja i kao takav ogledni je primjer savršene dezinformacije.

Istina, Šarčevićev je ogled naslovljen kao reportaža, što on i jeste ako se gledaju dvije trećine teksta. Međutim, sporna je ona trećina u kojoj se Šarčević služi neistinama, krivim i proizvoljnim tumačenjima, različitim podmetanjima i dezinformacijama a sve s ciljem kako bi obavio misiju i „bacio fetvu“ na Široki Brijeg, za koga odmah na početku kaže da je „za jedne simbol hercegovačke pismenosti, fratarske i hrvatske povijesne žrtve a za druge leglo ustaštva i fašizma, sumnjiva bogaćenja i kleptokracije“.

Upravo zbog toga, Šarčevićev se trud u ovom slučaju može okarakterizirati isključivo pamfletističkim uratkom iz koga se otvoreno naslućuju  želja njegovih nalogodavaca o obračunavanju sa integralnom hrvatskom idejom u BiH, što bi u skoroj budućnosti  trebalo dovesti do cijepanja hrvatskog nacionalnog bića u BiH, po istom onom scenariju, kako su ranije Hrvati u Srbiji podijeljeni na Šokce, Bunjevce i Bokelje te kao takvi svedeni na status folklorne skupine.

Sve je to na tragu političke platforme stvorene u suradnji Međunarodne lige humanista i velikobošnjačkih sarajevskih krugova, koju su prije određenog vremena javnosti priopćili fra Luka Markešić i Ivo Komšić. Šarčević je, dakle, samo puki eksponent te politike s akademskom titulom, čije krivo interpretiranje činjenica ima poslužiti za dalje sijanje netrpeljivosti između hercegovačkih i bosanskih Hrvata.

>>ISTRAŽUJEMO: Uloga Lige humanista i fra Marka Oršolića u razbijanju hrvatskog nacionalnog bića u BiH

Raščlanjujući Šarčevićev pamflet dolazi se do zaključka kako mu na Širokom Brijegu smetaju dvije stvari: aktivnosti tamošnjih franjevaca vezanih za istraživanje komunističkih zločina i tuđmanizam – kao svjetionik integralističke hrvatske politike. Dok se ovo posljednje, znajući kakav je politički svjetonazor elitističke skupine okupljene oko fra Marka Oršolića, čini logičnim, vrlo se znakovitim čini ovo prvo. Ali samo na prvi pogled!

Stoga se s pravom mora postaviti pitanje: Zbog čega bi jednom franjevcu, pogotovo povjesničaru, smetalo utvrđivanje povijesne istine o komunističkim zločinima?

Dvojba je to samo za one manje upućene. Zlatko Lagumdžija, više je nego očito, vodi pragmatičnu politiku. On se, po ovim pitanjima, ne pokušava otvoreno konfrontirati sa Hrvatima. A i zašto bi, kad na platnom popisu ima razne Oršoliće, Jeleče, Markešiće i Šarčeviće.

>>Fra Luka Markešić i HNV osnivaju stranku i tvrde: Hrvatski integralizam u BiH nije u interesu Hrvata

Stoga je u Hercegovinu poslao janjičara Šarčevića, koji se ima obračunati sa sve otvorenijim pokušajima revizije komunističkih povijesnih dogmi, među kojima središnju ulogu ima ona o navodnoj genocidnosti hrvatskog naroda i klerofašističkom svjetonazoru hercegovačkih franjevaca.

Povjesničar koji ne poznaje, ili krivotvori, povijesne činjenice

Svašta je Šarčević-povjesničar u spomenutom pamfletu, što izravno – što između redova, zamjerio svojoj, živoj i pobijenoj, subraći na Brijegu. Tako im je otvoreno spočitao da su ne malim dijelom »uvezli ustašluk u Široki«.

Naravno, pri tome povjesničar Šarčević ne misli na današnje franjevce, nego na one koje je sustigla „Titova ruka osvetnica“. Zanimljivo je kako povjesničar u ovom slučaju iznosi  istu tezu kakva se može naći u čitavom nizu dokumenata OZN-e i KPJ, sročenih još koncem četrdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, druga strana medalje, koja je potrebna za utvrđivanje stvarne povijesne istine, povjesničara Šarčevića ne zanima.

Šarčević prešućuje da je tadašnja  franjevačka zajednica na Širokom Brijegu bila, uz ostalo, po svom svjetonazoru vrlo bliska njegovim ideološkim gledištima. Većina pobijenih Širokobrijeških franjevaca bila je, naime, jugoslavenski nastrojena. Naravno, nije to jugoslavenstvo bilo ni slično ovom Šarčevićevom, nego ono Strossmayerovog tipa. Zbog toga, čitavo vrijeme rata u gimnaziji je bilo zabranjeno djelovanje svih političkih organizacija, pa tako i ustaškog pokreta, zbog čega je tadašnje vodstvo gimnazije imalo velikih problema sa tadašnjim ustaškim vlastima. Međutim, Šarčević to svjesno prešućuje.

Zanimljiv je i način na koji Šarčević pokušava predbaciti pobijenim fratrima zašto se nisu „mogli oduprijeti da ustaše i nacisti zauzimaju fratarske ("svete") prostore i okolnu zemlju, i od njih prave kasarnu“.

Šarčević bi kao povjesničar svakako morao znati neke temeljne stvari o načinu pripreme i vođenja bitke. U prvom redu bi morao znati da vojska koja se brani (u ovom slučaju Nijemci) bira mjesto odlučujuće bitke, dok je odabir trenutka pogodnog za početak bitke isključivo rezerviran za napadača.

Povijesne činjenice kazuju da su upravo Nijemci, još u listopadu 1944., donijeli odluku i otpočeli pripreme za tu odsudnu bitku. Naravno, u svemu tome su ih slijedile ustaško-domobranske postrojbe koje su im bile zapovjedno podređene. Nedvojbena je povijesna činjenica da su upravo u tim trenucima Nijemci, za smještaj svojih snaga, započeli intenzivnije koristiti zgrade Gimnazije i Konvikta za smještaj vanjskih đaka.

Ne pokušavajući se uopće zaplitati u ocjenu stupnja „svireposti i krvoločnosti“, njemačke, ustaško-domobranske, ili partizanske vojske, javno ću zapitati Šarčevića: Na koji su to način tadašnji franjevci mogli uljudno zamoliti Nijemce da odsudnu bitku ne vode na Širokom Brijegu, nego, primjerice, u Mostarskom blatu, Bijelom polju, ili pak da se povuku, kad je već u tim trenucima bilo više nego očito da gube rat?

Jesu li po toj istoj logici, u trenucima kad su započela masovna strijeljanja, mogli zamoliti i štab 8. dalmatinskog korpusa, na čelu sa „dalmatincima“ Petrom Drapšinom i Boškom Šiljegovićem, da se izmjesti iz samostana, da zabrane ulazak konjima u crkvu i skrnavljenje sakralnog objekta, ili da ih u konačnici prestanu ubijati bez suda i porote?

Je li odgovornost na Titu ili dalmatinskim partizanima?

U Šarčevićevom se pamfletu nalazi dosta teza koje svakako trebaju biti predmetom jedne obimnije analize. Među te teze svakako spada i ona o partijska „kovanica“ o dalmatinskim partizanima i hercegovačkim ustašama, koja je Šarčeviću i njegovim  istomišljenicima  trebala poslužiti za rušenje integralnog hrvatstva, ili tuđmanizma, ako hoćete.

„Ako se ubijanje hercegovačkih franjevaca i preko sedam stotina nastradalih Širokobriježana svede samo na mržnju prema svemu što je hrvatsko postavlja se pitanje tko su on da bili dalmatinski partizani“ pita se Šarčević.

Dakle, gospodine Šarčeviću, po vama, temeljna odgovornost za spomenute zločine leži na dalmatinskim partizanima?

Zar je uistinu moguće da jedan intelektualac poput vas pokušava na ovako jeftin način relativizirati komunističke, svodeći ih na unutar-hrvatski (dalmatinsko-hercegovački) sukob?

Zar to nije ona ista matrica, kreirana od OZN-e, po kojoj se komunistički zločin na Širokom Brijegu desetljećima pokušavao prikazati kao unutar-hrvatski sukob, amnestirajući ujedno KPJ  i Josipa Broza Tita?

Međutim, povijesne su vas činjenice poodavno demantirale a kao povjesničar i novinar koji o tome želi pisati morali biste znati da za smrt više od šest stotina katoličkih svećenika u Hrvata zapovjednu odgovornost snosi vrh KPJ na čelu sa Josipom Brozom Titom, dočim odgovornost izravnih izvršitelja treba tražiti u strukturama OZN-e, KNOJ-a i tadašnjim partijskim komitetima Hrvatske, BiH i Slovenije.

Kada su u pitanju zločini nad hercegovačkim franjevcima, pa tako i širokobrijeških, morali biste znati da puno veću odgovornost za likvidacije franjevaca na tom području snosi Uglješa Danilović i OZN-a BiH, nego njegov hrvatski kolega Ivan-Stevo Krajačić.

Ne dvojim uopće da vi to znate. Međutim, očito je kako postoje i te kako valjani razlozi zbog kojih to prešućujete. Uz to što je bio šef OZN-e za BiH, Uglješa Danilović je istovremeno bio i član tadašnjeg Republičkog (pokrajinskog) komiteta SKJ za BiH. I upravo tu leži temeljni razlog zbog kojih ste se odlučili, po uzoru na Rankovića, zagovarati krivotvorine a negirati povijesnu istinu.

Ukoliko biste djelovali suprotno, onda biste u vrlo nezgodan položaj doveli vaše nalogodavce i zaštitnike za koje obavljate prljave poslove. Podsjetit ću vas na tu činjenicu. Naime, vaš ideološki zaštitnik Zlatko Lagumdžija i njegov SDP BiH pravni je sljedbenik istog onog partijskog tijela u čijim je redovima sjedio zloglasni Uglješa Danilović, svemoćni šef OZN-e za BiH.


Međutim, vama nije uopće u interesu to pitanje otvoriti na objektivan način jer biste objektivnim  prikazom povijesnih činjenica  doveli u nezavidan položaj vlastitog šefa i time „odsjekli granu“ na kojoj sjedite. A toliko naivni niste, zar ne?

Na koncu, ne mogu a ne zapitati se kakvom se metodologijom bavite u procesu izobrazbe vaših bogoslova, kad vam je ovaj novinarski dio ovako pamfletistički obojen i prepun povijesnih krivotvorina?

 

Damir Šimić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.