Logo

Kad su partizani 7. veljače ovladali Širokim Brijegom, fratri, časne sestre i dobar dio gimnazijalaca nalazili su se na nekoliko mjesta. Najveći dio njih bio je u tim trenutcima smješten u podrumima franjevačke gimnazije i samostana te protuzrakoplovnom skloništu, drugi dio fratara sklonište je potražio u obližnjoj franjevačkoj hidrocentrali dok se jedna skupina učenika zatekla u zgradi obližnjeg konvikta.


Što se događalo u samostanu?

O onome što se nakon ulaska partizana događalo unutar samostana na Širokom Brijegu, svjedočio je niz preživjelih sudionika tih događaja. Njihovi iskazi u potpunoj su suprotnosti s tvrdnjama partizanskih profesionalnih historiografa čija se većina radova o ovoj temi ne može uzeti vjerodostojnom. Međutim, iskazi preživjelih gimnazijalaca te njemačkih i hrvatskih vojnika, u kompilaciji s dijelom partizanskih izvora navodi nas na zaključak da svaka od prvotnih rekonstrukcija ovih događaja, pod snagom novih činjenica, sve više blijedi.

»U 10 sati do podne 7. veljače na vrata je došao s pištoljem jedan partizan. Otvorio mu je vrata fra Borislav (bio je u civilu). Izvana se čulo "ura, ura". Sve se odigravalo u samo nekoliko trenutaka. Meštar sjemeništa fra Borislav Pandžić je došao u podrum i rekao "iziđite došli su partizani". Došli su svi iz podruma u zbornicu«[1], kazuje jedan od očevidaca koji se u dopodnevnim satima, tog 7. veljače 1945., našao unutar samostana.

Međutim, partizanski publicist, Ljubušak, Mahmud Konjhodžić desetljećima je iznosio drukčije viđenje. Prema njegovim tvrdnjama partizani su »upadom u zgradu samostana, osvajali sobu po sobu«[2], što se može prosuditi jedino kao jalov pokušaj da se tragovi pljačke i zločina grozničavo pokušaju prekvalificirati u tragove oružane bitke po samostanskim hodnicima i sobama.

Nebuloze, slične Konjhodžićevima, iznosi i Milan Rako, tadašnji politički komesar četvrtog bataljuna 11. dalmatinske brigade i koautor knjige »11. dalmatinska (biokovska) brigada«, koji je zajedno s Ljubom Perišom i ostalim oficirima 7. veljače među prvima ispitivao širokobriješke franjevce, neposredno prije njihove mučeničke smrti.

»Žestoka borba se nastavlja i u crkvenim zgradama. Neprijatelj se služi manastirskim i gimnazijskim inventarom kao sredstvima za zaklon. … U manastiru pružaju otpor i pojedini fratri izmiješani sa ustašama i njemačkim vojnicima«, tvrdi Rako pokušavajući dati kakvu-takvu potvrdu partizanskim tezama o samostanu kao legitimnom vojnom cilju.[3] Rako je, očito, i fra Borislava Pandžića, koji je partizanima u trenutcima njihovog dolaska uredno otvorio vrata, vidio u civilnoj odjeći te mu je, iz sebi poznatih razloga, u svojim napisima dodao »pištolj i bombe«, kao i proizvoljnu prosudbu njegovog ponašanja prije dolaska partizana. »Iz zgrade manastira vjerovatno u nedostatku municije upotrijebili su vrelo ulje, prolijevajući sa prozora na naš streljački stroj. Jedan od fratara uhvaćen je naoružan sa pištoljem i bombama u džepu, u manastiru preobučen je u odijelo seljaka u momentu kada se je spremao da umakne iz manastira prema mjestu – vjerovatno je do tada držao odstupnicu onima koji su se povlačili«, tvrdio je politički komesar Milan Rako u vlastitom elaboratu o »Mostarskoj operaciji«.[4]

Međutim, prema iskazima preživjelih očevidaca koji su se u tim trenutcima nalazili unutar zidina samostana, cijela se situacija odigrala znatno drukčije. Kako oni tvrde, partizani su odmah nakon ulaska u samostan sve fratre zatvorili u samostansku zbornicu i odmah otpočeli pljačku po samostanskim sobama i podrumu. Iskazi preživjelih gimnazijalaca također kazuju da ispitivanja nisu bila usmjerena na razgovor o osobnoj odgovornosti fratara, nego na klasična provociranja, što ukazuje na to da je odluka o njihovoj sudbini već ranije bila donesena.

»Tu se iskazao jedan partizan sa zahtjevom da se zgazi Pavelićevu sliku. Nitko to nije htio učiniti. Iživljavanja su bila različita. Jedan je imao stil ciničnog smijuljenja i draženjem riječima. Spominjali su da su među njima i neki bivši đaci, pa su profesori zamolili partizane predlažući da ih se dovede na suočenje. Dakako, da ih se zapita kakvi su bili profesori u postupku odgoja i u politici, pa da će se uvidjeti da u njih nema krivnje.«[5]

Značajka dijaloga vođenog toga dana između partizanskih oficira i fratara u zbornici ogledala se u »neprekidnim ulaženjima i izlaženjima oficira«, tvrdi nekoliko očevidaca tih događaja u svojim iskazima objavljenim u knjizi Istina o ubijenoj gimnaziji[6], što samo po sebi otvara neke dvojbe. Prema jednoj tezi, riječ je o izlascima po upute o daljem postupanju sa zatočenim fratrima. Međutim, prema drugoj tezi, ovako nervozno ponašanje partizanskih oficira bilo je posljedica vojnog protuudara njemačkih i hrvatskih postrojbi, koje partizanski izvori prešućuju, ali spominju njemački. Sudeći prema njemačkim izvorima, samostan na Širokom Brijegu definitivno je pao u partizanske ruke tek u 15.30.[7], čemu ćemo u nastavku posvetiti više pozornosti.

Nakon provociranja i ispitivanja, sudeći prema iskazima očevidaca, »partizanski oficiri su napustili zbornicu i zaključali vrata za sobom. Tada se započelo odvoditi fratre jednog po jednog…«[8] Međutim, nijedan od njih ne navodi u kolikim su vremenskim razmacima fratri odvođeni na pogubljenje, a nema ni saznanja o tome što se u tom razdoblju događalo izvan samostanskih zidina.

Kako su počele likvidacije?

Rekonstruirajući slijed događaja tog 7. veljače i egzekucije provedene nad dvanaestoricom franjevaca, na temelju dostupne građe i iskaza očevidaca, sve se logičnijim čini zaključak da su dvanaestorica fratara zapravo pobijena u dvije skupine. U prvoj skupini, po svemu sudeći, ubijena su trojica fratara koju u svome iskazu spominje i Rafael Radović, iz Čilipa, nasilno mobiliziran tadašnji pripadnik 11. dalmatinske brigade[9].

Spomenuti svjedok posvjedočio je, naime, da je u popodnevnim satima 7. veljače 1945. na platou ispred gimnazije vidio zapovjednika četvrtog bataljuna 11. dalmatinske brigade (Dominko Antunović) i njegovog zamjenika (Mate Majić) kako, zajedno s jednim oficirom Ozne, u nazočnosti desetak vojnika, ispituju trojicu fratara. U jednom trenutku, tvrdi Radović, »oficir Ozne je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina«.[10]

Zanimljive pojedinosti vezane za same egzekucije dvanaestorice širokobrijeških franjevaca, koje podrobno opisuju metodologiju zločina, objavljene su prije više od dva desetljeća u Glasu Koncila.[11] Te pojedinosti zapravo pokazuju način na koji je čitav taj ubilački sustav funkcionirao.

Sudeći prema tom iskazu, nakon odvođenja fratara iz zbornice, oficiri su pod prijetnjom smrti vojnicima zapovijedali ubojstva fratara. U konkretnom slučaju, oficir je jednom vojniku naredio da pobije fratre. On je to odbio učiniti zbog čega ga je oficir odmah ustrijelio. Istu naredbu priopćio je i drugom vojniku, koji je to također odbio pa je ustrijelio i njega. Tek ih je treći, vidjevši kako stvari stoje, ubio po naređenju, ali više od tada nije mogao zaspati.

»Kad je vidio franjevce mirne, okupljene na molitvi shvatio je zašto su se dvojica njegovih kolega vratila neobavljena posla. Ne shvaća zašlo je on to učinio i to sebi nikad nije mogao oprostiti. Neizmjerno bi sretniji bio da je svoj život žrtvovao. U tom trenutku nije mogao razmišljati. Vidio je da franjevcima nema spasa. Pomislio je da između dva zla bolje da barem on ostane na životu«,[12] kaže se također u iskazu koji je objavio Glas Koncila.

Ipak, čini se da su nakon ubojstva prve trojice fratara, ubojstva privremeno prestala. Fratri i učenici, zaključani u franjevačkoj zbornici, nisu ni slutili što se vani događa.

Ubojstva fratara prekinuta iznenadnim protuudarom

Partizanski izvori uopće ne spominju činjenicu da su se njihove postrojbe tog 7. veljače, pod silinom njemačko-hrvatskog protuudara, morale povući iz samostana na Širokom Brijegu. O protuudaru svjedoče njemački vojni izvori, a preživjeli očevidci koji su u tim trenutcima bili zatvoreni u samostanu, gimnaziji ili konviktu uopće nemaju nikakvih spoznaja o tome što se vani događalo i kako je tijek borbe uopće tekao. Međutim, njemački izvori kazuju da su partizani u potpunosti ovladali samostanom tek oko 15.30.

Opisujući posljednje trenutke borbi na Širokom Brijegu, njemački izvori spominju protuudar, ponovno zauzimanje samostana i pogibiju satnika Bollmanna, za koga partizanski izvori, pak, tvrde da je u bezizlaznosti situacije u kojoj se našao počinio samoubojstvo.

»Što je samostan ponovno zauzet, to treba zahvaliti najvećem osobnom zalaganju pojedinih zapovjednika. U međuvremenu satnik Bollmann s preostalim ljudima svoje hrabre posade odupro se neprijateljskim oklopnim vozilima. Jedna od tih grdosija ostala je u plamenu, no druga je tu malu skupinu dohvatila s boka i potukla je. U tom protunapadu poginuo je satnik Bollmann, zapovjednik Il. bojne. Bojišnica se polako komad po komad drobila i povlačila natrag do Tvornice duhana. Samostan u Širokom Brijegu pao je u 15.30 sati«, zapisano je u dnevniku njemačkog natporučnika Beck-Woerneryja, izravnog sudionika bitke za Široki Brijeg.[13]

U tom istom kontekstu, iznimno se dragocjenim čini i iskaz Stanka Ivankovića, sina Ilijinog, rođenog 1924. u Gornjima Hamzićima, stalno nastanjenog u Sydneyu. U vrijeme završne bitke na Širokom Brijegu bio je pripadnik ustaške postrojbe koja je, prema njegovim tvrdnjama, izravno sudjelovala u tom istom protuudaru. Stanko se kao pripadnik jedne interventne skupine u dopodnevnim satima 7. veljače nalazio na Širokom Brijegu. Međutim, zbog iznenadnog prodora partizana i zapovjedi nadređenih o povlačenju, Stanko se, oko 10 sati, zajedno sa svojom postrojbom povukao prema koritu Ugrovače i Lištice.

»Mi smo bili na našem kamionu "Bianca" koji smo uzeli u Omišu. Na njemu su bile tri bačve benzina i drugi ratni materijal. Najedanput je neka panika bila, Bog zna ili zlonamjerna ili obratno... došla je zapovid o povlačenju. A kuda? Doli niz grabe na Širokom Brigu... doli prema rijeci Lištici, di gimnazija i samostan imaju električnu centralu«, tvrdi Stanko te dodaje da je, nakon povlačenja, »kamion ostao pod jednim drvetom nekoliko desetaka metara zapadno od protuzrakoplovnog skloništa...«[14]

Nakon povlačenja su se, kako kaže, prestrojili, čekajući dalje zapovjedi i upravo u tim trenutcima do njih je došla informacija da su fratri u smrtnoj opasnosti, kao i zapovijed o žurnom proboju prema gimnaziji i samostanu. Nakon povratka na Široki Brijeg, pod zapovjedništvom Marka Hrtice, rođenog Dubrovčanina, i Šime  Matića, Ličanina, odmah su, kako kaže, zamijetili strašan dim koji se izvijao iz protuzrakoplovnog skloništa. Na njihovom kamionu nedostajale su dvije bačve benzina, a pronašli su ih na ulazu u protuzrakoplovno sklonište na Bakamuši.

»Čim smo dotrčali do skloništa, unatoč strašnom dimu, stariji vodnik Mile Tokić je uskočio unutra, za njim Pero Pervan iz Čitluka, Josip Papić iz Visokog i mi ostali. Unutra smo vidili tri ugljenisana tijela. Kad smo počeli prvoga nositi van, meni nije bilo najbolje, izgledalo mi je da su padali komadi ljudskog mesa s ugljenisanog lica. Kad smo tilo iznili van vidjeli smo da je u habitu. Tokić je tada povikao: "Naši su pratri to! Naši su pratri!"«, svjedoči Stanko Ivanković, i ne sluteći da se njegov iskaz podudara s već spomenutim iskazom Rafaela Radovića, tadašnjeg pripadnika 11. dalmatinske brigade, koji je posvjedočio da je u ranim popodnevnim satima ispred gimnazije osobno vidio ispitivanje trojice i ubojstvo jednoga fratra.[15] Međutim, prema Ivankovićevu iskazu, u tim su ih trenutcima iznenada napali partizani pa ostala dva tijela nisu uspjeli izvući izvan skloništa, a u skloništu su ostala i dvojica njegovih kolega.

»I dok smo išli da bi druge vadili, oni su prišli. Najedanput je neprijatelj na svojih možda 40 do 50 metara udario po nama iz strojopuške, iako smo mi mislili da su pobjegli vragu. Oni su valjda na nas napravili protuudar. Mile Tokić i Pero Pervan su na žalost ostali unutra«, kazuje Stanko Ivanković,

Međutim, tu borba ne prestaje. Ivankovićeva se skupina, vodeći borbe s partizanima, kroz bojevi raspored 11. dalmatinske brigade, uspijeva probiti prema Uzarićima.

Susret s partizanima iz istočne Hercegovine

U Uzarićima su, prema Ivankovićevom iskazu, zarobili nekolicinu partizana koji su tvrdili da pripadaju XIII. hercegovačkoj brigadi, postrojbi iz sastava 29. hercegovačke divizije. Međutim, to ne odgovara činjenicama jer se XIII. hercegovačka brigada u to vrijeme nalazila na položajima u istočnom dijelu Hercegovine.

»U Uzarićima smo zarobili dosta civila, naoružanih samokresima. Rekli su da pripadaju XIII. hercegovačkoj brigadi… Nekih se dobro sjećam u jednom vrtlu di je bio duvan... Imali su one male bacače … Jedna žena, mlada žena, poče plakati: "Nemojte me ubiti!" Mi kažemo: "Ne ćemo nikoga ubiti!" "Nemojte me ubiti! Oni su mene prisilno odveli. Oni su od mene...", plače ona. Bio je tu jedan civil, bio je u civilu, ima  je na sebi dugački civilni kaput. ... I najedanput izvadi iz džepa samokres i ubije je na mjestu! Počeo je bježati prema vratima. Bila su zidana vrata od onoga vrtla, velikoga duvaništa. Onda, Bože moj, i on je tu završio... A valjda je bio komesar ili Bog bi znao tko je bio...«, svjedoči Ivanković.

Analizirajući ovu izjavu i mogućnost angažmana dijelova XIII. hercegovačke brigade na ovome području, nameće se zaključak da je teško vjerovati o bilo kakvom angažmanu dijelova ove brigade u samom napadu na crkvu i samostan na Širokom Brijegu. Autor ovih redaka osobno je skloniji vjerovanju da je u ovom slučaju riječ o postrojbi iz sastava 3. brigade KNOJ-a BiH, izravno podređenoj Ozni, koja je u napadu na Široki Brijeg imala »posebne zadaće«, a na Široki je Brijeg stigla iz Ljubuškog u bojevom rasporedu XI. dalmatinske brigade.

Na koji su se način postrojbe, skupine i pojedinci bliski Ozni BiH iz pravca Ljubuškog prebacivali prema Širokom Brijegu, govori i svjedočenje Jure Galića, tadašnjeg sekretara Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, koji je zajedno s Markom Šoljićem također bio nositeljem jedne od tih »posebnih zadaća«.

»Marko Šoljić i ja dobili smo od Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu zadatak da krenemo s našim jedinicama i da nakon oslobađanja Širokog Brijega u njemu pronađemo odgovarajuće ljude i osnujemo našu vlast. … U pravcu Širokog Brijega išli smo preko sela Lipna, Hamzića, Čerina, Jara i uglavnom istim onim pravcem kojim su nastupale naše snage, IV. i XI. dalmatinska brigada«[16], tvrdi Galić prešućujući da je Oblasni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu u tim trenutcima već imao svoju »mrežu« ljudi s kojima je održavana veza preko Petra Leke, Bože Barbarića i Vice Sopte, a koje su opet na izravnoj vezi držali Jure Galić, Marko Šoljić, Ante Barbir, Tuna Ramljak i drugi istaknuti komunisti.

Kao i Galić, prema Širokom Brijegu je u tim trenutcima bila upućena i postrojba 3. brigade KNOJ-a, elitni dio represivnog sustava koji je djelovao izvan redovite crte zapovijedanja i bio je pod izravnim nadzorom Ozne i tijela KPJ.

O sudjelovanju i zadaćama KNOJ-a 7. veljače na Širokom Brijegu, svjedoči i iskaz T. S. iz Mostara, tadašnjeg pripadnika 3. brigade KNOJ-a. U svome iskazu spomenuti, naime, tvrdi da su se kapetan Rajko Vukoje (iz Bileće) i poručnik Milivoj Drašković (iz Gacka), tadašnji oficiri KNOJ-a, pred njim hvalili da su oni osobno, po nalogu Slobodana Šakote (Srbina iz Čapljine), tadašnjeg čelnog čovjeka Ozne u Hercegovini, pobili fratre na Širokom Brijegu.

Raščlanjujući izneseno, nameće se zaključak da su dvanaestorica širokobrijeških franjevaca, po svemu sudeći, pobijena u dvije skupine. U prvoj skupini ustrijeljena su trojica franjevaca, a likvidacije su bile prekinute zbog iznenadnog protuudara njemačko-hrvatskih snaga. Međutim, nakon prestanka borbi, odnosno nakon 15.30, očito su likvidacije ponovo nastavljene i tada je mučki ubijeno preostalih devet fratara. U tim trenutcima partizani još nisu znali za skupinu franjevaca koja je imala utočište u franjevačkoj hidrocentrali, a koja se na Širokom Brijegu pojavila tek ujutro 8. veljače.

Sumirajući odgovornost postrojbi i zapovjednika, nameću se dvije mogućnosti. Prva je ona o egzekutorima iz sastava VIII. dalmatinskog korpusa, odnosno 11. dalmatinske brigade u čijoj se zoni zločin dogodio, dok je druga ona koja ukazuje na činjenicu da planere i izvršitelje treba tražiti među pripadnicima Ozne BiH i 3. brigade KNOJ-a, koji su profesionalno umetnuti u bojevi raspored druge postrojbe stigli na Široki Brijeg. Na takvu mogućnost ukazuju i riječi samohvale Milivoja Draškovića, inače strica poznatog srbijanskog političara Vuka Draškovića, kao i Ivankovićev iskaz, ali i činjenica da su upravo pripadnici Ozne BiH i KNOJ-a bili egzekutori nad franjevcima u Čapljini, Čitluku, Ljubuškom i Mostaru.

Međutim, u konačnici, imena krajnjih egzekutora i nisu toliko bitna. Jedni i drugi bili su samo oružana sila pod izravnim nadzorom KPJ i Josipa Broza Tita.

Planirani zločin i sustavna pljačka

Kakve su bile ostale karakteristike partizanskog napada na Široki Brijeg, u svojim memoarskim sjećanjima kazuje i sam Jure Galić ističući da je zajedno s Markom Šoljićem oko »polovice dana« tog  7. veljače došao na Široki Brijeg.

»Dolazeći u samo mjesto Široki Brijeg prošli smo pored crkve, te Franjevačkog samostana i Širokobriješke gimnazije. Od ljudi gotovo nikoga nismo vidjeli ni sreli. Na prolazu pored crkve, nakratko, zastali smo i razgledali okolinu… Topovske i minobacačke granate, te avionske bombe, prekopale su i razorile kako zemljište tako i građevinske objekte. Izgorjela je zgrada gimnazije«,[17] tvrdi Galić ostavljajući čitatelja pod dojmom da je riječ o tragovima preostalima nakon bitke, a ne bestijalnim i unaprijed planiranim topničkim udarima na crkvu i franjevački samostan. Međutim, odmah zatim Galić se odaje i tvrdi da, ipak, nije riječ isključivo o tragovima običnog boja dviju suprotstavljenih vojski. Iznoseći svoja zapažanja, Galić neizravno potvrđuje da je, prema onome što je vidio, riječ o planiranom zločinu s pljačkom kao jednim od temeljnih ciljeva.

»Široki Brijeg je doista sablasno djelovao. Sve je bilo ispreturano, trgovine isprovaljivane, vrata izvaljena, slomljena, izlozi razlupani, roba različite vrste rasturena s obje strane ceste…«[18], opisuje Jure Galić svoje prve dojmove o susretu sa Širokim Brijegom.

Pavao Prcela, nekadašnji pripadnik I. proleterske brigade, iz sastava Božovićeve 26. divizije, u izjavi danoj Krunoslavu Draganoviću, također iznosi tvrdnje da je bila riječ o pomno planiranom i dobro organiziranom zločinu navodeći da je on osobno bio očevidcem čitavog niza svirepih ubojstava ratnih zarobljenika i civilnih osoba, koje je u ime štaba 26. divizije na operativnom pravcu I. proleterske brigade nadzirao Veljko Kadijević, kasniji jugoslavenski »savezni sekretar za odbranu«.

U svojoj izjavi, danoj u Rimu 23. kolovoza 1953., Prcela je posebice naglasio: »Moja brigada imala je zadatak osvojiti "Cigansko brdo" i dolinu (uvalu) kraj Lištice do regije Duhana. Nakon tri dana žestokih borba ušli smo u samo mjesto. Vojska je imala nalog ubijati (ubiti) sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu. Prizore nisam gledao, jer se nisam odgojio u takvoj metodi. Međutim, nakon tog pokolja vidio sam po ulicama i kućama brojne lješine, ne samo vojnika nego i civila, među kojima veliki broj žena i djece.«[19]

Više od stotinu do sada poznatih masovnih grobnica na području općine Široki Brijeg dokaz su monstruoznosti planera i počinitelja ovih zločina.

Da je jedan od motiva ovog planiranog zločina bila i pljačka materijalnih dobara, potvrđuje u svome iskazu i Stanko Ivanković, tvrdeći da se njegova postrojba u noći sa 7. na 8. veljače nije povukla prema Mostaru, nego je obavila presretanje jedne pljačkaške karavane na cesti Široki Brijeg – Posušje – Imotski. Ivankovićevo svjedočenje ujedno kazuje gdje je završila »roba različite vrste rasturena s obje strane ceste«[20], koju je Jure Galić vidio tijekom ulaska u Široki Brijeg.

»Zastavnici Rukavina i Jakov Sivrić poveli su nas stotinjak, negdje oko pola noći, prema cesti koja od Širokog Brijega vodi prema Imotskom. Nismo znali o čemu se radi, nego smo samo išli i čekali zapovijed«, svjedoči Stanko Ivanković. Prema njegovu iskazu, pored ceste su postavili zasjedu na koju je naišla kolona pretovarenih mazgi i magaraca koji su se u pratnji starijih ljudi i žena lagano kretali cestom prema Imotskom.

»Bože moj. Oni su došli u pljačku. Došli su posjetiti svoje sinove ili muževe, pitaj Boga. Onda su odnijeli svaki orah, svaki lješnjak..., najednom mi je sinulo«, svjedoči Stanko Ivanković. Od zapovjednika su, kako tvrdi, dobili zapovijed da ih rastjeraju bez uporabe naoružanja, pogotovo vatrenog, što je zbog činjenice da su bili duboko na teritoriju pod nadzorom partizana moglo otkriti njihov položaj.

»Zastavnici su išli od jednog do drugog i govorili: "Ako magarci ne će ići, prereži mu 'kolan' ili ga riješi na licu mjesta!", upozoravajući nas kako cijela akcija treba proći bez ljudskih žrtava«, priča Stanko Ivanković, jedan od sudionika te akcije. Prema njegovim riječima ta je akcija uspješno završena.

»Kad je to počelo "grgoljat", Bože sačuvaj! A noć tiha, čuje se svaki šum! Većinom su u pratnji pretovarenih životinja bile žene i stariji ljudi koji su, čim su nas vidjeli počeli zapomagati: "Nemojte nas ubit, sinko! Mi nismo krivi! Tako nam je naređeno!" Nikoga nismo ubili, jer je zapovijed bila da nikog ne diramo. Sve smo ih pustili da idu svojim kućama, ali smo im i kazali: "Dobro, ali nikad više da niste došli ovdje u pljačku!"«[21], zaključuje na kraju iskaza Stanko Ivanković.

 

(Nastavlja se)


Piše: Damir Šimić / Stopama pobijenih

 

Vezani članci:

- U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg (I.)

-Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar(II.)

-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (III.)

-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (IV.)



[1] Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, Humac – Zagreb, 2010., str. 201.

[2] Mahmud Konjhodžić, Kronika o ljubuškom kraju, 2, IRO Veselin Masleša, Sarajevo, 1981., str. 381.

[3] Referat Milana Rake sa Savjetovanja o Mostarskoj operaciji, održanog u Mostaru u veljači 1986., poznat autoru.

[4] Referat Milana Rake sa Savjetovanja o Mostarskoj operaciji, održanog u Mostaru u veljači 1986., poznat autoru.

[5] Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 201.

[6] Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 195. – 204.

[7] Franz Schraml, Hrvatsko ratište, Brkić i sin, Zaprešić, 1993., str. 104.

[8] Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, str. 200.

[9] Rafael Radović je u to vrijeme bio pripadnik pješačke čete kojom je zapovijedao Ivan Prodan iz Imotskog, iz sastava IV. bataljuna. U tom bataljunu su, uz zapovjednika Dominka Antunovića iz Kozice kod Vrgorca, djelovali i Milan Rako, Mate Majić, Salamon Finci, Branko Kadijević, Srećko Freundlich, Adolf Dragičević, Emil Goldstein i mnogi drugi kasniji istaknuti prvaci komunističkog pokreta. (Vidi poimeničan popis pripadnika XI. dalmatinske brigade objavljen u knjizi 11. dalmatinska /biokovska/ brigada autora Milana Rake i Slavka Družijanića, objavljene u Splitu 1987.)

[10] Riječ je o iskazu pronađenom u pismohrani Krunoslava Draganovića, poznatom autoru.

[11] »Nesanica ubojice širokobrijeških franjevaca«, Glas Koncila, 31, 5. kolovoza 1990. str. 8.

[12] »Nesanica ubojice širokobrijeških franjevaca«, str. 8.

[13] Franz Schraml, Hrvatsko ratište, str. 104.

[14] Iskaz poznat autoru.

[15] U jednom trenutku, posvjedočio je Rafael Radović, »oficir Ozne je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina«, kaže se u iskazu pronađenom u pismohrani Krunoslava Draganovića.

[16] Jure Galić, Vrijeme i ljudi, Svjetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005., str. 373.

[17] Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 377.

[18] Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 378.

[19] Iskaz iz pismohrane Krunoslava Draganovića, poznat autoru.

[20] Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 378.

[21] Iskaz poznat autoru.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.